![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/AnitaKRALJEVIC.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
A. Kraljevi\u0107<\/strong>, F. Kajin<\/strong>, I. Ki\u0161<\/strong>, N. Brklja\u010da Bottegaro<\/strong>, B. Pirki\u0107<\/strong>, T. Bure\u0161<\/strong> i Z. Vrbanac<\/strong>*<\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Akutni idiopatski poliradikuloneuritis (AIP) je ste\u010dena periferna neuropatija koja primarno zahva\u0107a ventralne korijene spinalnih \u017eivaca i periferne \u017eivce. Bolest je vrlo sli\u010dna Guillain-Barr\u00e9 sindromu u ljudi, a nema dobne, pasminske ni spolne predispozicije te ne postoji specifi\u010dna terapija. Oporavak traje 2 – 6 mjeseci. Fizikalna terapija i njega pacijenata preporu\u010duju se kao potporna terapija. Dva psa, kri\u017eane pasmine u dobi od \u0161est i deset godina zaprimljeni su sa znacima akutne flakcidne tetrapareze\/tetraplegije, u bo\u010dnom polo\u017eaju bez mogu\u0107nosti da samostalno zauzmu sternalni polo\u017eaj posljedi\u010dno generaliziranoj zahva\u0107enosti ni\u017eih motori\u010dkih neurona. Na svim ekstremitetima mi\u0161i\u0107ni tonus je bio veoma slab. Dijagnoza AIP-a je bazirana na anamnezi, klini\u010dkoj manifestaciji, neurolo\u0161kom pregledu, slikovnoj dijagnostici i laboratorijskim testovima. Rehabilitacijski program je uklju\u010divao masa\u017eu ekstremiteta i pasivne kretnje zglobova kao va\u017ean dio ku\u0107nog programa, elektroterapiju, hidroterapiju i proprioceptivne vje\u017ebe. Nakon dva tjedna fizikalne terapije psi su se mogli samostalno podignuti u sternalni polo\u017eaj, a na stra\u017enjim nogama pokazivali su i voljne pokrete. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> akutni idiopatski poliradikuloneuritis, pas, rehabilitacija<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Akutni idiopatski poliradikuloneuritis (AIP) poznat i kao coonhound<\/em> paraliza ili idiopatski poliradikuloneuritis, je bolest koja zahva\u0107a akson i mijelinsku ovojnicu ventralnih korijena \u017eivaca, spinalne \u017eivce, kranijalne \u017eivce i periferne \u017eivce u pasa. Klini\u010dka manifestacija je vrlo sli\u010dna Guillain-Barr\u00e9 (GBS) sindromu u ljudi (Olby, 2014., Dewey i Talarico 2016.). Coonhound<\/em> paraliza se javlja u pasa na prostoru Sjeverne, Centralne i dijelovima Ju\u017ene Amerike, dok se idiopatski poliradikuloneuritis javlja diljem svijeta. Oboljenje se klini\u010dki karakterizira brzim nastankom pareze ili paralize ni\u017eih motori\u010dkih neurona (NMN), koje se obi\u010dno razvija unutar 24 do 72 sata, a po\u010dinje od stra\u017enjeg dijela tijela te u ve\u0107ini slu\u010dajeva dovodi do tetrapareze pa i tetraplegije. Pregledom kranijalnih \u017eivaca mo\u017ee se ustanoviti poreme\u0107aj VII. kranijalnog \u017eivaca, a ponekad i IX. i X. (Vaquero i Parent, 2016.). \u010ceste su promjene u glasu, a ponekad dolazi i do nestanka glasa (disfonija, afonija). Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze i klini\u010dke manifestacije progresivne polineuropatije. Broj bolesti koje prouzro\u010de akutne znakove NMN tetraplegije\/tetraparalize je ograni\u010den i uvijek se mora posumnjati na poliradikuloneuritis. Druge bolesti koje diferencijalno dijagnosti\u010dki dolaze u obzir su: botulizam i krpeljna paraliza (vi\u0161e se vezuju za podru\u010dja Amerike i Australije) (Olby, 2014.). Premda vrlo rijetko, mijastenija gravis mo\u017ee imati vrlo sli\u010dnu klini\u010dku manifestaciju. Definitivna se dijagnoza postavlja biopsijom \u017eivaca (Olby, 2014.), a i elektromiografija je pouzdana dijagnosti\u010dka metoda koja se mo\u017ee koristiti. Najpouzdaniji pokazatelji da je rije\u010d o AIP-u su elektromiografska (EMG) spontana aktivnost (posebno ukoliko se radi poslije \u010detvrtog dana od pojave klini\u010dke manifestacije), smanjenje amplitude sumacijskog mi\u0161i\u0107nog akcijskog potencijala, pove\u0107anje minimalne vrijednosti latentnog F-vala ili odsustvo F-valova, pove\u0107anje F omjera i smanjenje amplitude F-valova (Cuddon, 2002.). Zaklju\u010dak istra\u017eivanja koje su proveli Stanciu i sur. (2014.) je taj da se AIP karakterizira pove\u0107anjem latentnog F-vala uz nespecifi\u010dne EMG promjene. Analiza cerebrospinalne teku\u0107ine mo\u017ee pokazati povi\u0161enu razinu ukupnih proteina. Kompletna krvna slika, biokemijski parametri krvi i analiza urina su obi\u010dno u fiziolo\u0161kim granicama.<\/p>\n Ukoliko ne do\u0111e do razvoja respiratorne paralize, prognoza je uglavnom povoljna. Ve\u0107inom se psi s AIP-om u potpunosti oporave, iako u pasa s te\u017eim oblikom mogu perzistirati blagi neurolo\u0161ki deficiti (Cuddon, 2002.).<\/p>\n Do sada nije opisana specifi\u010dna terapija za ovo oboljenje. Primjena kortikosteroida ne pobolj\u0161ava klini\u010dku sliku niti skra\u0107uje razdoblje oporavka (Cuddon, 2002.). Istra\u017eivanje koje su proveli Hirschvogel i sur. (2012.) pokazalo je da su psi koji su bili terapirani IV imunoglobulinima za kra\u0107i vremenski period postali pokretni u usporedbi s psima iz kontrolne skupine koji nisu bili tretirani s IV imunoglobulinima. Ve\u0107ina se pacijenata s ovim oboljenjem spontano po\u010dinje oporavljati nakon tre\u0107eg tjedna, uz potpuni oporavak nakon dva do \u0161est mjeseci (Stanciu i sur., 2014.). Intenzivna fizikalna terapija je vrlo u\u010dinkovita u terapiji ovog oboljenja, ponajprije kako bi se smanjila neurogena mi\u0161i\u0107na atrofija i odr\u017eavala pokretljivost zglobova. Cilj je ovog rada kroz prikaz dva slu\u010daja opisati protokol fizikalno terapijske intervencije s ciljem skra\u0107ivanja vremena oporavka pasa oboljelih od AIP.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Prema anamnesti\u010dkim podatcima kuja je prije oko 12 sati po\u010dela naglo pokazivati znakove tetraplegije. Naime, kako je kujica bila izrazito slaba i morala je biti podr\u017eavana za vrijeme testiranja propriocepcije, izgledala je kao da joj je propriocepcija odsutna na prednjim, a usporena na stra\u017enjim ekstremitetima \u0161to indirektno odra\u017eava te\u017einu zahva\u0107enosti ni\u017eih motori\u010dkih neurona. Diferencijalne dijagnoze: akutni idiopatski poliradikuloneuritis, krpeljna paraliza, fulminantna mijastenija gravis, botulizam. Rendgenolo\u0161kom pretragom uo\u010dena je spondiloza u torakalnom i lumbalnom segmentu kralje\u017enice, kao i suspektna hipovolemija. Nisu uo\u010deni znaci svje\u017eih trauma ili diskopatija cijelom du\u017einom kralje\u017enice.<\/p>\n Vrijednosti kompletne krvne slike i serumske biokemije pokazali su pove\u0107an udio nesegmentiranih neutrofila (3 %, fiziolo\u0161ki raspon 0 \u2013 1 %), kao i povi\u0161enje kreatin-kinaze (427 U\/L, fiziolo\u0161ki raspon do 160 U\/L). Kujica kri\u017eane pasmine, kastrirana, stara deset godina, tjelesne mase 13 kg zaprimljena je sa znacima flakcidne tetrapareze. Vrijednosti trijasa bile su unutar fiziolo\u0161kih granica. Neurolo\u0161kim pregledom ustanovljeni su nereproducibilni proprioceptivni deficiti, hiporefleksija miotakti\u010dkih refleksa i refleksa povla\u010denja, hipotonija te atrofija muskulature na sva 4 ekstremiteta (Tabela 1). Vlasnici su prijavili promjenu glasa prilikom lajanja.<\/p>\n Diferencijalne dijagnoze: akutni idiopatski demijeliniziraju\u0107i poliradikuloneuritis, fulminantna mijastenija gravis, krpeljna paraliza i botulizam. Rendgenolo\u0161kom pretragom nije utvr\u0111eno postojanje svje\u017eih znakova traume. U podru\u010dju vratne kralje\u017enice, segment C6-C7, nalaze se po\u010detne sekundarne reakcije ventralno po trupovima kralje\u017eaka. Nativnom rendgenolo\u0161kom pretragom nije bilo mogu\u0107e isklju\u010diti cervikalnu diskopatiju. Pretragom likvora utvr\u0111eno je da je broj stanica iznosio 1\/mm3<\/sup>, a ukupni proteini 0,16 g\/L. Laboratorijskom pretragom krvi, vrijednosti kompletne krvne slike i serumske biokemije pokazali su blago povi\u0161enje hematokrita (57 %, fiziolo\u0161ki raspon 37 \u2013 55 %), eozinofiliju (2,05 x 109<\/sup>\/L, fiziolo\u0161ki raspon 0,10 \u2013 1,25 x 109<\/sup>\/L), povi\u0161enje kretinin-kinaze (297 U\/L, fiziolo\u0161ki raspon do 160 U\/L) i C-reaktivnog proteina (CRP) (21,8 mg\/L, fiziolo\u0161ki raspon 0 do 10,7 mg\/L). 4DX test (Anaplasma phagocytophilum<\/em>\/Anaplasma platys<\/em>, Borrelia burdorferi<\/em>, Ehrlichia canis<\/em>, Dirofilaria immitis<\/em>; Idexx) je bio negativan. Kujici je apliciran pripravak na bazi afoxolanera i milbemycin oximea (Nexgard\u00ae<\/sup>, Merial, Francuska) zbog mogu\u0107e krpeljne paralize.<\/p>\n Nakon provedenih dijagnosti\u010dkih postupaka pas je zapo\u010deo fizikalnu terapiju koja je ukupno trajala osam tjedana. Nakon drugog tjedna bili su prisutni voljni pokreti na stra\u017enjim ekstremitetima, a nakon tre\u0107eg tjedna voljni pokreti su bili prisutni na svim ekstremitetima i pas je mogao potpomognuto hodati (Slika 3). Nakon toga u rehabilitacijski proces uklju\u010dena je i hidroterapija (Slika 4).<\/p>\n Trajanja hidroterapije kao i brzina pokretne trake pove\u0107ala se s oporavkom pacijenta. Dvadeset petog dana od po\u010detka fizikalne terapije pas je samostalno napravio nekoliko koraka. Fizikalna terapija je nastavljena u smjeru ja\u010danja mi\u0161i\u0107a i pobolj\u0161avanja koordinacije pokreta.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Akutni idiopatski poliradikuloneuritis (coonhound<\/em> paraliza, akutni poliradikuloneuritis) smatra se jednom od naj\u010de\u0161\u0107ih polineuropatija koje se susre\u0107e u pasa, stoga ukoliko se u psa pojavi akutna NMN tetrapareza\/tetraparaliza, zbog takve klini\u010dke manifestacije mora se posumnjati na AIP. Druge bolesti koje je potrebno diferencijalno dijagnosti\u010dki isklju\u010diti su: mijastenija gravis, botulizam i krpeljna paraliza. S obzirom da se botulizam i krpeljna paraliza uglavnom pojavljuju na podru\u010dju Amerike i Australije (Olby, 2014.) manje \u0107e biti vjerojatno da se radi o tim bolestima, a iz anamneze mo\u017eemo dobiti informacije je li pas bio izlo\u017een botulinus toksinu, je li se primjenjivala terapija protiv ektoparazita i koja te jesu li su unato\u010d tome uo\u010deni krpelji na psu. Dijagnostika uklju\u010duje analizu cerebrospinalnog likvora, elektrodijagnostiku te biopsiju \u017eivaca kao definitivnu dijagnozu (Olby, 2014.).<\/p>\n Pacijentima u na\u0161em istra\u017eivanju provedena je dijagnostika koja se sastojala od anamneze, op\u0107eg klini\u010dkog i neurolo\u0161kog pregleda te provedenih dodatnih laboratorijskih pretraga te je dijagnoza postavljena na temelju isklju\u010divanja drugih uzroka generalizirane slabosti na sli\u010dan na\u010din kako je provedeno u studiji koju su proveli Martinez-Anton i sur. (2018.). Iz tehni\u010dkih razloga elektrodijagnostika i biopsija nisu u\u010dinjene, a analizom cerebrospinalnog likvora u slu\u010daju 1 nije utvr\u0111eno povi\u0161enje ukupnih proteina, \u0161to se ne mo\u017ee smatrati isklju\u010dnim \u010dimbenikom obzirom da se radilo o punkciji na cisterna magna dok se kod AIP povi\u0161enje proteina u likvoru o\u010dekuje kod lumbalne punkcije (A\u00f1or, 2014.).<\/p>\n Zanimljivo je da su u na\u0161e istra\u017eivanje bile uklju\u010dene dvije kujice kri\u017eane pasmine dok u istra\u017eivanju iz Australije (Martinez-Anton i sur., 2018.) uop\u0107e nije bilo kri\u017eanaca, a u istra\u017eivanju iz Velike Britanije (Laws i sur., 2017.) utvr\u0111en je znatno vi\u0161i rizik oboljevanja za pasmine Parson Jack Russel i West Highland White Terrier. Rehabilitacija pacijenata s oboljenjima \u017eiv\u010danog sustava mo\u017ee biti vrlo izazovna, posebno ukoliko se radi o bolestima koje se odlikuju tetraparezom ekstremiteta, kao \u0161to je slu\u010daj kod AIP-a. Cilj rehabilitacijskog programa pacijenata s oboljenjima donjih motori\u010dkih neurona je obnova i odr\u017eavanje opsega kretnji zglobova, ja\u010danje mi\u0161i\u0107ne snage te obnavljanje \u017eiv\u010danomi\u0161i\u0107ne funkcije (Thomas i sur., 2014.).<\/p>\n S obzirom da spomenuti pacijenti uglavnom ne mogu samostalno zauzeti sternalni polo\u017eaj, podlo\u017eniji su komplikacijama od strane di\u0161nog sustava. Ku\u0107ni program u oba prikazana slu\u010daja uz opisanu njegu i okretanje, uklju\u010divao je masa\u017eu, pasivne kretnje zglobova (engl. Passive Range of Motion<\/em>; PROM) i vje\u017ebe ravnote\u017ee koje su se izvodile dva do \u010detiri puta dnevno.<\/p>\n Primarna korist PROM-a ogleda se u sprje\u010davanju uko\u010denosti ili stvaranja fibroze zgloba. Druge koristi uklju\u010duju preveniranje nastanka atrofije hrskavice, nadopunjavanje sinovijalne teku\u0107ine koja predstavlja primarni izvor hranjivih sastojaka za hrskavicu, pobolj\u0161ava cirkulaciju tretiranog podru\u010dja i stimulira senzorne i proprioceptivne puteve uz sinovijalnu membranu i periartikularne strukture (Sims i sur., 2015.).<\/p>\n S obzirom na to da psi iz gore opisanih slu\u010dajeva nisu bili u mogu\u0107nosti samostalno nositi svoje tijelo jer su ekstremiteti bili flakcidni, primjenjivana je maksimalna asistencija. Maksimalna asistencija se mo\u017ee definirati kao potpora od 75 % do 100 % tjelesne mase pacijenta da bi se odr\u017eao u stoje\u0107em stavu (Millis i sur., 2014.a,b). Kada se pas postavi u stoje\u0107i stav veoma je bitno da svi ekstemiteti budu u fiziolo\u0161kom polo\u017eaju s pravilno pozicioniranim \u0161apama. Kako pacijenti napreduju, potpora koju trebaju postaje sve manja.<\/p>\n Za potpomognuto stajanje kad pacijenti ne mogu samostalno stajati mo\u017eemo i trup pacijenta poduprijeti pilates loptom odgovaraju\u0107e veli\u010dine, \u0161to je u na\u0161ih pacijenata i primjenjivano.<\/p>\n Primjenom elektroterapije u pacijenata s oboljenjem perifernog \u017eiv\u010danog sustava mo\u017ee se odgoditi po\u010detak neurogene mi\u0161i\u0107ne atrofije (Kern i sur., 2005.). Elektroterapija u ovom slu\u010daju primjenjivana je u obliku elektroakupunkture. Hidroterapija se izvodila u bazenu s pokretnom trakom pri \u010demu je razina vode bila u visini velikog trohantera bedrene kosti, \u0161to je zna\u010dilo da je tjelesna masa psa uronjenog u vodu umanjena za pribli\u017eno 62 % (Levine i sur., 2010.). Tijekom kranijalne faze koraka otpor koji pru\u017ea voda dovodi do pove\u0107avanja aktivnosti mi\u0161i\u0107a. U okviru proprioceptivnih vje\u017ebi izvodile su se vje\u017ebe na balans plo\u010di te prelazak preko prepreka uz postavljene proprioceptivne diskove kako bi se promijenila konfiguracija podloge po kojoj su hodali. Prilikom izvo\u0111enja vje\u017ebe na balans plo\u010di, svi ekstremiteti pacijenta su se nalazili na platformi, uz lagano pridr\u017eavanje psa, pokreti balans plo\u010de su bili sporiji i ritmi\u010dni na po\u010detku, da bi se kako pacijent napreduje ubrzavali i postali izazovniji. Koristi od ove vje\u017ebe su pobolj\u0161avanje ravnote\u017ee, propriocepcije te ja\u010danje mi\u0161i\u0107a. Prelazak preko prepreka primjenjuje se za poticanje ve\u0107eg aktivnog opsega kretnji zglobova i za produljenje koraka na svim ekstremitetima. U neurolo\u0161kih pacijenata mo\u017ee biti od velike koristi jer dovodi do pobolj\u0161anja propriocepcije, ravnote\u017ee i koordinacije. Na samom po\u010detku visina prepreka treba biti u razini karpusa psa, vremenom, kako pas napreduje, razina na kojoj se nalaze prepreke mo\u017ee se pove\u0107avati. Hodanje preko prepreka dovodi do znatnog pove\u0107anja fleksije lakta, karpalnog, koljenog i tarzalnog zgloba te ekstenzije karpalnog i koljenog zgloba u usporedbi s neometanim hodanjem (Holler i sur., 2010.).<\/p>\n Pregledom literature do sada nije opisana uspje\u0161na specifi\u010dna terapija AIP u pasa, ve\u0107 isklju\u010divo fizikalna terapija uz potpornu njegu. Istra\u017eivanje provedeno na temelju u\u010dinkovite primjene imunoglobulina u ljudi s GBS pokazalo je da su psi oboljeli od AIP koji su dobivali IV imunoglobuline po\u010deli hodati bez pomo\u0107i u prosjeku za 27,5 dana (15 \u2013 127 dana) od po\u010detka klini\u010dke manifestacije, a psi iz kontrolne skupine koji su podvrgnuti fizikalnoj terapiji u prosjeku za 75,5 dana (5 \u2013 220 dana) (Hirschvogel i sur., 2012.). Preliminarno istra\u017eivanje koju su proveli Asnal i sur. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Plan oporavka pasa s dijagnozom AIP uglavnom ne uklju\u010duje medikamentoznu terapiju, izuzetak su slu\u010dajevi kada se razviju te\u0161ke komplikacije drugih organskih sustava. Intenzivna fizikalna terapija uz adekvatnu ku\u0107nu njegu i vje\u017ebanje mo\u017ee pridonijeti skra\u0107enju razdoblja oporavka u pasa s ovim oboljenjem.<\/p>\n <\/a> 1. A\u00d1OR, S. (2014): Acute Lower Motor Neuron Tetraparesis. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 44, 1201-1222. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Acute idiopathic polyradiculoneuritis (AIP) is an acquired peripheral neuropathy that primarily affects the ventral spinal nerve roots and peripheral nerves. The disease is very similar to Guillan Barr\u00e9 syndrome in humans. There is no age, breed, or sex predilection associated with the development of AIP. No proven specific treatment exists. Key words:<\/strong> Idiopathic polyradiculoneuritis; canine; rehabilitation<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" A. Kraljevi\u0107, F. Kajin, I. Ki\u0161, N. Brklja\u010da Bottegaro, B. Pirki\u0107, T. Bure\u0161 i Z. Vrbanac* Anita KRALJEVI\u0106, dr. med.<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":5,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[35],"tags":[138,46,137],"issuem_issue":[90],"ppma_author":[139,140,141,142,143,144,145],"class_list":["post-625","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-professional-paper","tag-akutni-idiopatski-poliradikuloneuritis","tag-dog","tag-rehabilitacija","issuem_issue-52-2"],"yoast_head":"\n
\nAnita KRALJEVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., studentica poslijediplomskog specijalisti\u010dkog studija, Filip KAJIN<\/strong>, dr. med. vet., asistent, dr. sc. Ivana KI\u0160<\/strong>, dr. med. vet., izvanredna profesorica, dr. sc. Nika BRKLJA\u010cA BOTTEGARO<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Boris PIRKI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., redoviti profesor, Tomislav BURE\u0160<\/strong>, dr. med. vet., asistent, dr. sc. Zoran VRBANAC<\/strong>*, dr. med. vet., DECVSMR, DACVSMR, docent, (dopisni autor, e-mail: zvrbanac@vef.hr), Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.2.6<\/a><\/div>\n<\/p>\n\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Prikaz slu\u010dajeva<\/a>Rasprava<\/a>Zaklju\u010dak<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n<\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nPotpomognuto stajanje i voljni pokreti svih ekstemiteta bili su prisutni na kraju tre\u0107eg tjedna u jednog psa i krajem petog tjedna u drugog psa. Nakon toga u proces rehabilitacije uklju\u010dena je hidroterapija. Jedan pas je mogao samostalno hodati dvadeset petog dana od po\u010detka fizikalne terapije, dok je drugom psu bilo potrebno pedeset dana. Fizikalna terapija u kombinaciji s adekvatnim ku\u0107nim rehabilitacijskim programom mo\u017ee rezultirati skra\u0107enim razdobljem oporavka za pacijente s AIP-om.<\/p>\nUvod<\/h2>\n
\n
\nAIP predstavlja naj\u010de\u0161\u0107u polineuropatiju koja se javlja u pasa (Cuddon, 2002., Olby, 2014., A\u0144or, 2014.). Termin \u201ecoon-hound<\/em> paraliza\u201c odnosi se na pse koji su imali kontakt s rakunom u vidu ugriza i\/ili ogrebotina prije nastanka klini\u010dkih znakova poliradikuloneuritisa, dok se termin \u201eidiopatski poliradikuloneuritis\u201c odnosi na pacijente koji imaju identi\u010dnu klini\u010dku manifestaciju oboljenja, ali nisu bili u kontaktu s rakunima. Bolest je prvi put opisana 1954. godine u pasa u kojih je pro\u0161lo 7 do 10 dana od ugriza rakuna (Kingma i Catcott, 1954.).<\/p>\n
\nLiteraturni podatci o tome ima li utjecaja na fetus ukoliko je kuja gravidna ne postoje, a nema ni spolne, pasminske ni dobne predispozicije. To\u010dna patogeneza ovog oboljenja nije poznata, ali se smatra da su uklju\u010deni imunosno-posredovani mehanizmi, koji zahva\u0107aju periferni mijelin, aksone ili i jedno i drugo, kao \u0161to je slu\u010daj s GBS u ljudi (Cuddon 2002., A\u00f1or 2014., Dewey i Talarico 2016.).<\/p>\n
\nPrisutna je generalizirana hiporefleksija do arefleksija, uz izuzetak perinealnog refleksa koji je o\u010duvan. Mo\u017ee se razviti te\u0161ka neurogena atrofija mi\u0161i\u0107a.
\nOsjet duboke boli je o\u010duvan. Psi su u mogu\u0107nosti kontrolirati uriniranje i defeciranje. U te\u017eim slu\u010dajevima mo\u017ee se razviti i respiratorna paraliza (Cuddon, 2002., Dewey i Talarico, 2016.).<\/p>\nPrikaz slu\u010dajeva<\/h2>\n
\nSlu\u010daj 1<\/h3>\n
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika01-rehabilitacija-pasa.jpg\")
\nVrijednosti trijasa bile su unutar fiziolo\u0161kih granica.
\nNa palpaciju kralje\u017enice kujica nije pokazivala znakove bolnosti, kao ni prilikom pasivnih kretnji vrata; nije mogla samostalno zauzeti sternalni polo\u017eaj i bila je prisutna vrlo izrazita hipotonija mi\u0161i\u0107a. Neurolo\u0161kom pretragom (Tabela 1) utvr\u0111eno je da su bili prisutni minimalni voljni pokreti ekstremiteta.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/tablica01-rehabilitacija-pasa.png\")
\nBila je uo\u010dena i arefleksija, uz izuzetak perinealnog refleksa koji je bio o\u010duvan; na sva \u010detiri ekstremiteta bio je prisutan osjet dubokog bola. Kujica je bila disfoni\u010dna, a u tijeku pregleda nisu ustanovljeni deficiti drugih kranijalnih \u017eivaca.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika02-rehabilitacija-pasa.jpg\")
\nKuja je bila ukupno devet tjedana na fizikalnoj terapiji. Uz predlo\u017eeni ku\u0107ni program koji se sastojao od pasivnih kretnji i masa\u017ee, u prvim tjednima primjenjivana je elektroterapija. Voljni pokreti stra\u017enjih ekstremiteta uo\u010deni su krajem drugog tjedna, a voljni pokreti svih ekstremiteta uz potpomognuto stajanje u petom tjednu (Slika 2).
\nPored navedenog, plan rehabilitacije uklju\u010divao je hidroterapiju i proprioceptivne vje\u017ebe.
\nPedesetog dana od po\u010detka fizikalne terapije pas je po\u010deo samostalno hodati.<\/p>\nSlu\u010daj 2<\/h3>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika03-rehabilitacija-pasa.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika04-rehabilitacija-pasa.jpg\")
\nPored toga radile su se terapijske vje\u017ebe koje su uklju\u010divale balans plo\u010du i hodanje preko prepreka (Slika 5).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika05-rehabilitacija-pasa.jpg\")
Rasprava<\/h2>\n
\n
\nZbog toga je vrlo va\u017eno da im bude omogu\u0107ena odgovaraju\u0107a njega, osobito na samom po\u010detku bolesti. Neophodno je da se svaka \u010detiri sata okre\u0107u kako bi sprije\u010dili nastanak atelektaza ili nakupljanja plu\u0107nog sekreta, \u0161to je uklju\u010divao i na\u0161 protokol rehabilitacije.
\nUz mekani le\u017eaj i podlogu na kojoj borave, na ovaj na\u010din preveniramo i nastajanje dekubitalnih rana (Campbell i Huntingford, 2016.).<\/p>\n
\nTemperatura vode iznosila je 28 \u00b0C, \u0161to je vrlo korisno u neurolo\u0161kih pacijenata jer dovodi do opu\u0161tanja mi\u0161i\u0107a. Toplija voda pove\u0107ava cirkulaciju, provodljivost \u017eivaca, pobolj\u0161ava koordinaciju pokreta i pove\u0107ava elasti\u010dnost mekih tkiva (Levine i sur., 2014.). Plivanje se tako\u0111er mo\u017ee primijeniti kao oblik terapije, no hodanje u bazenu s pokretnom trakom u usporedbi s plivanjem dovodi do ranije aktivne kretnje zglobova, posebno fleksije, i ja\u010da mi\u0161i\u0107e (Levine i sur., 2014.).
\nVremensko trajanje hidroterapije kao i brzina pokretne trake prilago\u0111avaju se individualno pacijentu. Po\u017eeljno je tijekom hidroterapije osigurati potporu vratnog i grudnog dijela psa, \u0161to je i u\u010dinjeno postavljanjem sigurnosnog pojasa. Na ovaj na\u010din umanjujemo mogu\u0107nost nastajanja ozljede.<\/p>\n
\n(2019.) pokazalo je da srednje vrijeme od po\u010detka fizikalne terapije do trenutka kada su psi ponovno postali pokretni iznosi 21,6 dana. U na\u0161em slu\u010daju, pacijent koji je zaprimljen sa znacima tetrapareze je postao pokretan dvadeset petog dana od po\u010detka fizikalne terapije, dok je drugom, koji je bio tetraplegi\u010dan, po primitku bilo potrebno pedeset dana.
\nRazlika u trajanju oporavka mogla bi se objasniti \u010dinjenicom da je obi\u010dno u te\u017eih klini\u010dkih znakova oporavak du\u017ei te mo\u017ee potrajati \u010dak i 4 \u2013 6 mjeseci (Cuddon, 2002.).<\/p>\nZaklju\u010dak<\/h2>\n
\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2. ASNAL, L., V. MUSELLA, S. VALENTINI and G. SPINELLA (2019): Non-ambulatory tetraparesis secondary to acute polyradiculoneuritis in five dogs: a preliminary study on correlation between physiotherapy and recovery time. 6th VEPRA – 1st ECVSMR Conference Proceedings. (Ghent, 19-21 September 2019), 127.
\n3. CAMPBELL, M. T. and J. L. HUNTINGFORD (2016): Nursing Care and Rehabilitation Therapy for Patients with Neurologic Disease. In: C. W. Dewey, R. C. Da Costa Practical Guide to Canine and Feline Neurology, third edition. John Wiley and Sons Ltd, Hoboken (US) 559-584.
\n4. CUDDON, P. A. (2002): Acquired Canine Peripheral Neuropathies. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 32, 207-249.
\n5. DEWEY, C. W. and L. R. TALARICO (2016): Disorders of the Peripheral Nervous System. In: C. W. Dewey, R. C. Da Costa. Practical Guide to Canine and Feline Neurology. John Wiley and Sons Ltd, Hoboken (US), 445-479.
\n6. HIRSCHVOGEL, K., K. JURINA, T. A. STEINBERG, L. A. MATIASEK, E. BELTRAN and A. FISCHER (2012): Clinical Course of Acute Canine Polyradiculoneuritis Following Treatment with Human IV Immunoglobulin. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 48, 299-309.
\n7. HOLLER, P. J., V. BRAZDA, B. DAL-BIANCO, E. LEWY, M. C. MUELLER, C. PEHAM and B. A. BOCKSTAHLER (2010): Kinematic motion analysis of the joints of the forelimbs and hind limbs of dogs during walking exercise regimens. Am. J. Vet. Res. 71, 734-740.
\n8. KERN, H., S. SALOMONS, W. MAYR, K. ROSSINI and U. CARRARO (2005): Recovery of long-term denervated human muscles induced by electrical stimulation. Muscle Nerve 31, 98-101.
\n9. KINGMA, F. J. and E. J. CATCOTT (1954): A paralytic syndrome in coonhounds. N. Am. Vet. 35, 115-117.
\n10. LAWS, E. J., T. R. HARCOURT-BROWN, N. GRANGER and J. H. ROSE (2017): An exploratory study into factors influencing development of acute canine polyradiculoneuritis in the UK. J. Small Anim. Pract. 58, 437-443.
\n11. MARTINEZ-ANTON, L., M. MARENDA, S. M. FIRESTONE, R. N. BUSHELL, G. CHILD, A. I. HAMILTON, S. N. LONG and M. A. R. LE CHEVOIR (2018): Investigation of the role of Campylobacter infection in suspected acute polyradiculoneuritis in dogs. J. Vet. Intern. Med. 32, 352-360.
\n12. LEVINE, D., D. J. MARCELLIN-LITTLE, D. L. MILLIS, V. TRAGAUER and J. A. OSBORNE (2010): Effects of partial immersion in water on vertical ground reaction forces and weight distribution in dogs. Am. J. Vet. Res. 71, 1413-1416.
\n13. LEVINE, D., D. L. MILLIS, J. FLOCKER and L. MACGUIRE (2014): Aquatic Therapy. In: D. L. Millis, D. Levine. Canine Rehabilitation and Physical Therapy, Elsevier Health Sciences, London, pp. 526-542.
\n14. MILLIS, D. L., M. DRUM and D. LEVINE (2014a): Therapeutic Exercises: Early Limb Use Exercises. In: D. L. Millis, D. Levine. Canine Rehabilitation and Physical Therapy, second edition, Elsevier Health Sciences, London, pp. 495-505.
\n15. MILLIS, D. L., M. DRUM and D. LEVINE (2014b): Therapeutic Exercises: Joint Motion, Strengthening, Endurance, and Speed Exercises. In: D. L. Millis, D. Levine. Canine Rehabilitation and Physical Therapy, Elsevier Health Sciences, London, pp. 506-525.
\n16. OLBY, N. (2014): Tetraparesis. In: S. Platt, N. Olby, BSAVA Manual of Canine and Feline Neurology, fourth edition, British Small Animal Veterinary Association, Quedgeley, Gloucs (UK), pp. 271-296.
\n17. SIMS, C., R. WALDRON and D. J. MARCELLIN-LITTLE (2015): Rehabilitation and Physical Therapy for the Neurologic Veterinary Patient. Vet. Clin. Small Anim. 45, 123-143.
\n18. STANCIU, G. D., M. MUSTEATA, M. ARMASU, P. M. SAFTENCU and G. SOLCAN (2014): Electrophysiological Aspects in Idiopathic Acute Canine Polyradiculoneuritis. Bull. UASVM Vet. Med. 71, 292-297.
\n19. THOMAS, W. B., N. OLBY and L. SHARON (2014): Neurologic Condition and Physical Rehabilitation of the Neurologic Patient. In: D. L. Millis, D. Levine. Canine Rehabilitation and Physical Therapy, second edition, Elsevier Health Sciences, London, 609-627.
\n20. VAQUERO, P. M. and J. M. PARENT (2016): Coonhound Paralysis (Acute Polyradiculoneuritis). In: L. P. Tilley, F. W. K. Smith Jr. Blackwell\u2019s Five-Minute Veterinary Consult: Canine and Feline, sixth edition, John Wiley & Sons, Inc, New York (US), 318-319.
\n<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Rehabilitation of dogs from Acute Idiopathic Polyradiculoneuritis – a case report<\/h2>\n
\nAnita KRALJEVI\u0106<\/strong>, DVM, Student of Postgraduate Specialistic Study, Filip KAJIN<\/strong>, DVM, Assistant, Ivana KI\u0160<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Nika BRKLJA\u010cA BOTTEGARO<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Boris PIRKI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Full Professor, Tomislav BURE\u0160<\/strong>, DVM, Assistant, Zoran VRBANAC<\/strong>, DVM, PhD, DECVSMR, DACVSMR, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n
\nRecovery occurs within 2 \u2013 6 months. Physical therapy and nursing care are recommended as supportive treatment. Two female mix breed dogs, aged 6 and 10 years, were admitted to the physical therapy unit with signs of acute flaccid non-ambulatory tetraparesis\/tetraplegia in lateral recumbency, unable to assume the sternal position unassisted as a consequence of generalised lower motor neuron signs.
\nReduced to absent muscle tone was present in all limbs. A tentative diagnosis of AIP was made based on history, clinical presentation, neurologic examination, diagnostic imaging and routine laboratory tests. The rehabilitation programme included massage, joint passive range of motion (PROM) as an important part of the home programme, electrotherapy, hydrotherapy and proprioceptive exercises.
\nAfter two weeks, dogs were able to maintain a sternal position without support, and showed voluntary movement of the hind limbs.
\nAssistive standing and voluntary movements of all limbs were present by the end of third week in one patient, and fifth week in the other. At that point, underwater treadmill sessions and active exercises were introduced.
\nDogs were ambulating without assistance after 25 days in one patient and after 50 days in other. Physical therapy combined with a proper home rehabilitation programme can result in a positive functional outcome in a shorter period of time in dogs with AIP.<\/p>\n