![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/LanaVUKRES-JAZIC.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
L. Vukres-Jazi\u0107<\/strong>, M. Sindi\u010di\u0107<\/strong>*, M. Bujani\u0107<\/strong>, F. Martinkovi\u0107<\/strong>, T. Gomer\u010di\u0107<\/strong> i D. Konjevi\u0107<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Alveolarna ehinokokoza opasna je parazitarna zoonoza prouzro\u010dena larvalnim stadijem trakavice Echinococcus multilocularis<\/em>. Prenosi se tipi\u010dno u silvati\u010dnom ciklusu, koji uklju\u010duje, prije svega, lisicu kao nositelja i kao posrednike razli\u010dite vrste glodavaca. Ljudi kao posrednici u stvarnosti predstavljaju slijepu ulicu, no parazit u ljudi mo\u017ee prouzro\u010diti te\u0161ku klini\u010dku sliku. Do 1980. godine samo su \u010detiri zemlje (Francuska, Njema\u010dka, \u0160vicarska i Austrija) bile prepoznate kao endemi\u010dna podru\u010dja za ovu bolest, a najnoviji podatci govore da je u me\u0111uvremenu prisutnost E. multilocularis<\/em> zabilje\u017eena u lisica u barem 24 europske zemlje. Uzimaju\u0107i u obzir da je alveolarna ehinokokoza, ukoliko se pravodobno ne dijagnosticira i ne lije\u010di, smrtonosna zoonoza, njezino \u0161irenje od velikog je javno-zdravstvenog zna\u010denja. S ciljem odr\u017eavanja ove bolesti pod kontrolom, potreban je stalni nadzor provo\u0111enjem epidemiolo\u0161kih istra\u017eivanja te pra\u0107enjem statusa populacije lisica kao \u017eivotinja presudnih u odr\u017eavanju \u017eivotnog ciklusa ovoga parazita. Na temelju podataka prikupljenih iz brojnih istra\u017eivanja provedenih u posljednja dva desetlje\u0107a, u ovom preglednom \u010dlanku stavljen je naglasak na opasnost koju alveolarna ehinokokoza predstavlja kao emergentna i re-emergentna bolest u sve ve\u0107em broju europskih zemalja te ulogu divljih \u017eivotinja u njezinu \u0161irenju. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Alveolarna ehinokokoza je parazitarna zoonoza prouzro\u010dena larvalnim stadijem trakavice Echinococcus multilocularis<\/em>. \u0160iroko je rasprostranjena po cijeloj sjevernoj hemisferi. Prenosi se tipi\u010dno u silvati\u010dnom ciklusu koji uklju\u010duje lisicu ili drugog divljeg mesojeda kao nositelja i kao posrednike razli\u010dite vrste glodavaca. Iako se radi o rje\u0111oj pojavi, javlja se i urbani ciklus, gdje su nositelji psi ili ma\u010dke. Posrednici, glodavci i ljudi kao slu\u010dajni nositelji larvalnog oblika, naj\u010de\u0161\u0107e se invadiraju hranom i vodom zaga\u0111enom izmetom invadirane lisice u kojem se nalaze jaja\u0161ca trakavice (Torgerson i sur., 2010.).<\/p>\n Trendovi pokazuju kako rasprostranjenost E. multilocularis<\/em> u Europi raste. Do 1980. godine samo su \u010detiri zemlje (Francuska, Njema\u010dka, \u0160vicarska i Austrija) bile prepoznate kao endemi\u010dna podru\u010dja za ovu bolest (Eckert i Deplazes, 1999.). Od tada je ona sve \u010de\u0161\u0107e prijavljivana u zemljama za koje se prije mislilo da su od nje slobodne (Davidson i sur., 2012.). Najnovije dostupne informacije govore da je trakavica E. multilocularis<\/em> utvr\u0111ena u lisica u barem 24 europske zemlje (Oksanen i sur., 2016.). Va\u017eno je spomenuti kako u nekim od tih dr\u017eava novi slu\u010dajevi alveolarne ehinokokoze u ljudi bivaju prijavljeni svake godine pa je tako samo 2015. godine potvr\u0111eno 135 slu\u010dajeva u \u0161est zemalja, \u0161to je najve\u0107a ikad zabilje\u017eena brojka u Europskom sustavu za nadzor zaraznih bolesti (TESSy) (Anonymous, 2017.).<\/p>\n Uzimaju\u0107i u obzir navedeno, te \u010dinjenicu da se ova parazitoza prema Direktivi 2003\/99 o pra\u0107enju zoonoza i uzro\u010dnika zoonoza Europskog parlamenta i Vije\u0107a smatra prioritetom prilikom nadzora, ne treba posebno nagla\u0161avati njezinu va\u017enost s javnozdravstvenog stajali\u0161ta. Svrha ovog rada je dati pregled najnovijih i najva\u017enijih spoznaja vezanih uz dijagnostiku i rasprostranjenost ove zoonoze u Europi te ulogu divljih \u017eivotinja u \u0161irenju alveolarne ehinokokoze.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Odrasla trakavica E. multilocularis<\/em> je hermafrodit, duljine tijela od 1,2 do 3,7 milimetara, koje se sastoji od skoleksa, tj. specijaliziranog organa za prihva\u0107anje sa siskama i dva reda kukica na rostelumu, vrata te strobile, koju \u010dini \u010detiri do \u0161est \u010dlanaka (proglotida), od kojih je samo zadnji gravidni (Roberts i Janovy, 2000.). U Europi, u nositelje trakavice E. multilocularis<\/em> ubrajamo: crvenu (Vulpes vulpes<\/em>) i arkti\u010dku (Vulpes lagopus<\/em>) lisicu, kunopsa (Nyctereutes procyonoides<\/em>), vuka (Canis lupus<\/em>) i \u010daglja (Canis aureus<\/em>), a u posrednike ubrajamo glodavce: voluharice (Microtus arvalis<\/em>), europskog sme\u0111eg zeca (Lepus europaeus<\/em>), bizamskog \u0161takora (Ondatra zibethicus<\/em>) i dabra (Castor fiber<\/em>) (Oksanen i sur., 2016.). S obzirom na nositelja i morfologiju parazita, razvojni se ciklus mo\u017ee podijeliti na: strobilarni (prisutnost odraslih trakavica) i alveolarni stadij (prisutnost metacestoda). Glavni nositelji strobilarnog stadija su lisice koje se invadiraju hrane\u0107i se posrednicima, glodavcima u kojima se razvio fertilni ehinokok (alveolarni stadij), tj. ehinokok koji sadr\u017ei protoskolekse. Odrasla, spolno zrela trakavica parazitira u tankom crijevu lisice i ostalih divljih meso\u017edera te rje\u0111e u pasa i ma\u010daka, dok larva (metacestoda) \u2013 alveolarni ehinokok, parazitira ponajprije u jetri posrednika \u2013 glodavaca i ljudi. Posrednici se invadiraju konzumacijom hrane ili vode one\u010di\u0161\u0107ene jaja\u0161cima E. multilocularis<\/em>. Probavni sokovi u \u017eelucu posrednika osloba\u0111aju onkosferu iz ovojnice te ona dolaskom u tanko crijevo pomo\u0107u kukica bu\u0161i njegovu stijenku. Dospije\u0107em u limfu ili krv pasivno se prenosi u jetru, gdje se razvije u ehinokok. Za razliku od E. granulosus<\/em>, kod kojega protoskoleksi invazijsku sposobnost posti\u017eu tek za \u0161est mjeseci, ciste s protoskoleksima E. multilocularis<\/em> postaju invazivne ve\u0107 za dva mjeseca (fertilni ehinokok). Kada invadiranog posrednika pojede prikladni nositelj, pod utjecajem pepsina osloba\u0111aju se protoskoleksi koji se zatim u tankome crijevu nositelja razvijaju u odrasle trakavice. Njihov broj mo\u017ee dose\u0107i i do nekoliko tisu\u0107a, a spolnu zrelost, kada se jaja\u0161ca krenu izlu\u010divati izmetom nositelja, dose\u017eu nakon prepatentnog perioda od barem 28 dana. Peroralnim uno\u0161enjem jaja\u0161aca od strane posrednika taj se ciklus zavr\u0161ava (Gottstein i sur., 2015.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Dostupne su razne tehnike kako za post mortem<\/em>, tako i za in vivo<\/em> detekciju trakavica E. multilocularis<\/em> u meso\u017edera, na individualnoj razini ili na razini populacije. Post mortem<\/em> dijagnostika se bazira na pronalasku parazita tijekom razudbe i naknadnoj identifikaciji prema specifi\u010dnim morfolo\u0161kim kriterijima kao i pomo\u0107u molekularnih metoda. Zlatnim standardom smatra se tehnika sedimentacije i brojenja (SCT – Sedimentation and Counting technique<\/em>) (Eckert, 2003.), osmi\u0161ljena na na\u010din da dopu\u0161ta pregled kompletnog crijevnog sadr\u017eaja i detekciju vrlo malog broja parazita. Modificirane verzije tog postupka kao SVT (engl. shaking in a vessel technique<\/em>) (Duscher i sur., 2005.) i SFCT (engl. scraping, filtration and counting technique<\/em>) (Gesy i sur., 2013.) metode, pokazale su se jo\u0161 u\u010dinkovitijima u procesuiranju uzoraka te dijagnosti\u010dkoj osjetljivosti od SCT-a. Manje zahtjevna u smislu vremena i truda potrebnog za izvo\u0111enje je i IST (engl. intestinal scraping techniqe<\/em>) metoda i njezine varijante, pogodne za epidemiolo\u0161ka istra\u017eivanja koja uklju\u010duju veliki broj uzoraka. Unato\u010d mnogim prednostima, za uspje\u0161nu post-mortalnu dijagnostiku potrebna je dobra o\u010duvanost odraslog parazita, posebice u podru\u010djima gdje se istodobno javljaju razli\u010diti pripadnici roda Echinococcus<\/em>. Potrebno je poduzeti i specifi\u010dne mjere opreza kako bi se sprije\u010dila mogu\u0107nost potencijalnog peroralnog unosa invazivnih jaja\u0161aca ehinokoka. Primjerice, crijeva moraju biti zamrznuta na -80 \u00b0C najmanje dva dana prije daljnje manipulacije kako bi se osigurala inaktivaciju parazita (Carmena i Cardona, 2014.).<\/p>\n In vivo<\/em> testovi, iako manje specifi\u010dnosti i osjetljivosti od post-mortalnih, sigurniji su za dijagnosti\u010dara i zahtijevaju manje vremena za provedbu. Pogodni su za obradu ve\u0107eg broja uzoraka u jedinici vremena, \u0161to ih \u010dini idealnima za epidemiolo\u0161ka istra\u017eivanja. \u0160iroku primjenu za otkrivanje antigena iz izmeta ima izravna ELISA koja je, prije svega, prikladna kod umjerenih do jakih parazitarnih invazija, dok kod nositelja invadiranih sa svega nekoliko parazita pokazuje slabije rezultate (Eckert, 2003., Carmena i sur., 2007.). Primjenjivost koprolo\u0161ke pretrage, s obzirom na nisku osjetljivost te nespecifi\u010dnost, odnosno nemogu\u0107nost razlikovanja jaja\u0161aca E. multilocularis<\/em> od ostalih tenija je upitna. Ipak, kombinacijom ispiranja sadr\u017eaja crijeva preko sita i primjenom metode flotacije s otopinom cinkova klorida te naknadnom molekularnom identifikacijom prona\u0111enih jaja\u0161aca, osjetljivost i specifi\u010dnost je mogu\u0107e povisiti (Conraths i Deplazes, 2015.).<\/p>\n Otkrivanje DNK ehinokoka u izmetu je metodologija visoke osjetljivosti i specifi\u010dnosti (Eckert, 2003., Dinkel i sur., 2004., Deplazes i sur., 2011.). Sukladno tome, dijagnostika koja se bazira na PCR-u prikladnija je i \u010de\u0161\u0107e se koristi za potvrdu invazije u populacijama kad se sumnja na nisku prevalenciju parazita (Deplazes i sur., 2003.). Kona\u010dno, serolo\u0161ke metode za otkrivanje specifi\u010dnih protutijela nisu prikladne za potvrdu ehinokokoze u divljih meso\u017edera, osim kao eventualni potvrdni test u \u017eivotinja u zato\u010deni\u0161tvu, uz napomenu da je dokazana unakri\u017ena reakcija sa srodnom malom pasjom trakavicom (Severin, 2012.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Smatra se da je pove\u0107anje populacije lisica u Europi u 90-tim godinama pro\u0161log stolje\u0107a, kao posljedica uspje\u0161nog provo\u0111enja oralnog cijepljenja protiv bjesno\u0107e, dovelo do \u0161irenja ehinokokoze sjeverno i jugoisto\u010dno iz ina\u010de endemskih podru\u010dja sredi\u0161nje Francuske, \u0160vicarske, ju\u017ene Njema\u010dke i zapadne Austrije (Romig i sur., 2006., Vervaeke i sur, 2006., Davidson i sur., 2012.). Nejasno je ipak je li trenutna rasprostranjenost trakavice E. multilocularis<\/em> rezultat toga \u0161to su ranije endemska podru\u010dja prolazila nezamije\u0107eno, zbog manjka nadzora ili neadekvatnih dijagnosti\u010dkih metoda, ili je uistinu u zadnjih 30-ak godina do\u0161lo do \u0161irenja te parazitarne invazije (Carmena i Cardona, 2015.).<\/p>\n S porastom populacije lisica neizbje\u017eno dolazi i do njihovog pojavljivanja u urbanim sredinama, pa je tako prisutnost E. multilocularis<\/em> zabilje\u017eena u lisica koje obitavaju u okolici Budimpe\u0161te (Casulli i sur., 2010.), Kopenhagena (Kapel i Saeed, 2000.), \u017deneve (Fischer i sur., 2005., Reperant i sur., 2007.), Pariza (Combes i sur., 2012.), Praga (Martinek i sur., 2001.) i Z\u00fcricha (Hofer i sur., 2000.). Ovakva situacija mogla bi omogu\u0107iti uspostavljanje sinantropskog ciklusa parazita odr\u017eavanog izme\u0111u populacije glodavaca i doma\u0107ih \u017eivotinja, ponajprije ku\u0107nih ljubimaca meso\u017edera koji se njima povremeno hrane (Reperant i sur., 2007.), pove\u0107avaju\u0107i tako rizik prijenosa alveolarne ehinokokoze na ljude.<\/p>\n Osim porasta broja lisica i njihove urbanizacije, \u010dimbenici poput sastava tla i njegova iskori\u0161tavanja, vegetacije, klimatskih promjena, prisutnosti prijemljivih posrednika navode se kao potencijalni okida\u010di pove\u0107anja rizika od invazije s E. multilocularis<\/em> u Europi (Oksanen i sur., 2016.).<\/p>\n Kako se ova trakavica smatra parazitom hladnijih klimatskih podneblja, a jaja\u0161ca su joj veoma osjetljiva na isu\u0161ivanje i visoke temperature, geolo\u0161ki i klimatski \u010dimbenici imaju va\u017enu ulogu u njezinu pre\u017eivljavanju i \u0161irenju invazije (Veit i sur., 1995.). Primjerice, u Slova\u010dkoj je najve\u0107a prevalencija E. multilocularis<\/em> u lisica zabilje\u017eena na sjeveru zemlje, na prete\u017eno brdovitim podru\u010djima u kojima prevladavaju \u0161ume \u010detinja\u010da, pa\u0161njaci, niska prosje\u010dna godi\u0161nja temperatura (4 \u2013 8 \u00b0C) i visok godi\u0161nji prosjek koli\u010dine padalina (700-1300 mm) te prete\u017eito ilova\u010da koju karakterizira visoki postotak vlage (Miterpakova i sur., 2006.). Epidemiolo\u0161ke studije provedene na endemi\u010dnim podru\u010djima Francuske i Njema\u010dke su pokazale sli\u010dne rezultate (Raoul i sur., 2001., Tackmann i sur., 2001.).<\/p>\n Va\u017eno je naglasiti i potencijalnu ulogu ljudi u \u0161irenju te parazitoze manipulacijom \u017eivotinjskim vrstama, kako uvo\u0111enjem divljih \u017eivotinja na prostore gdje one ranije nisu obitavale, tako i premje\u0161tanjem ku\u0107nih ljubimaca s nekontroliranim zdravstvenim statusom. Tako je primjerice prisutnost E. multilocularis<\/em> u \u0160vedskoj i otkri\u0107e europskog genotipa parazita u Sjevernoj Americi rezultat premje\u0161tanja invadiranih pasa. Nadalje, uno\u0161enjem invadiranih dabrova iz Njema\u010dke, parazit je unesen u Veliku Britaniju, a sli\u010dni su slu\u010dajevi Japana i oto\u010dja Svalbard u Norve\u0161koj, gdje su translociranjem invadiranih lisica paraziti uvezeni po prvi puta na te prostore (Casulli i sur., 2015.).<\/p>\n Zanimljivo je da je me\u0111u razli\u010ditim populacijama lisica u kojih je ustvr\u0111ena trakavica E. multilocularis<\/em>, mali broj invadiranih \u017eivotinja akumulirao najve\u0107u parazitarnu biomasu (Martinek i sur., 2001., Raoul i sur., 2001., Guislain i sur., 2008., Casulli i sur., 2010.). Novije studije su pokazale kako 21 \u2013 25 % invadiranih lisica nosi vrlo veliki broj odraslih parazita (>1000 trakavica) s procijenjenih vi\u0161e od 30 000 jaja\u0161aca otpu\u0161tenih u okoli\u0161 po \u017eivotinji dnevno (Reiterov\u00e1 i sur., 2006., Hurn\u00edkov\u00e1 i sur., 2009.). Najnovije dostupne informacije govore da je prisutnost E. multilocularis<\/em> zabilje\u017eena u lisica i u ljudi u barem 24 europske zemlje, dok su slobodne od ehinokokoze Velika Britanija, Irska, Finska i Norve\u0161ka (osim Svalbarda) (Oksanen i sur., 2016.). Prevalencija u lisica jako varira od zemlje do zemlje – najni\u017ee prevalencije zabilje\u017eene su u Danskoj (0,7 %) (Enemark i sur., 2013.), Sloveniji i \u0160vedskoj (ispod 1 %), dok su prevalencije vi\u0161e od 10 % zabilje\u017eene u \u010ce\u0161koj, Estoniji, Francuskoj, Njema\u010dkoj, Latviji, Poljskoj, Slova\u010dkoj i \u0160vicarskoj (Oksanen i sur., 2016.). Prevalencija varira i od podru\u010dja do podru\u010dja unutar iste zemlje. Tako je u sjeveroisto\u010dnoj Francuskoj nizom istra\u017eivanja dokazana prevalencija izme\u0111u 17 i 63 % (Raoul i sur., 2001., Guislain i sur., 2008., Robardet i sur., 2008., Umhang i sur., 2011., Combes i sur., 2012.), dok u Njema\u010dkoj, ovisno o regiji stope invazije lisica i kunopasa variraju od 2 % pa \u010dak i do 80 % (Tackmann i sur., 2001., Thiess i sur., 2001., K\u00f6nig i sur., 2005., Berke i sur., 2008., Schwarz i sur., 2011., Denzin i sur., 2014.).<\/p>\n Iako se donedavno smatralo da jugoisto\u010dnu granicu rasprostranjenosti parazita u Europi \u010dine Slovenija, Ma\u0111arska, Srbija i Rumunjska (Casulli i sur., 2010., Rataj i sur., 2010., Lalo\u0161evi\u0107 i sur., 2016., Siko i sur., 2011.), financiranjem programa nadziranja E. multilocularis<\/em> od strane Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo provedenog tijekom 2015. i 2016. godine, taj je parazit ustanovljen i u Hrvatskoj. Prema dostupnim saznanjima, lisice se u Hrvatskoj nikada ranije nisu sustavno pretra\u017eivale na E. multilocularis<\/em>. U 238 uzoraka izmeta lisica odstrijeljenih tijekom 2015. i 2016. godine dokazom DNK parazita ustanovljena je prevalencija od 7,2 %. Ve\u0107ina invadiranih lisica uzorkovanih 2015. potjecala je iz zapadne i sjeverozapadne Hrvatske, \u0161to je ujedno i podru\u010dje s najve\u0107om gusto\u0107om zara\u017eenih \u017eivotinja. No, 2016. godine je vidljivo novo \u017eari\u0161te invazije s pomakom prema isto\u010dnom i sredi\u0161njem dijelu Hrvatske, odnosno granici s BiH. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Iako su \u010desto prili\u010dno zanemarene u javnosti u odnosu na neke druge bolesti, parazitarne zoonoze su i u dana\u0161nje vrijeme veliki problem koji predstavlja stalnu neposrednu ili potencijalnu opasnost za ljude, \u010dak i one u najrazvijenijim zemljama. Alveolarna ehinokokoza, kao relativno rijetka, ali jedna od najopasnijih zoonoza u svijetu, svakako je tema koja zaslu\u017euje pozornost veterinara, \u0161umara, agronoma, lovaca i svih ostalih zvanja i zanimanja koja su zbog svoje profesije ili hobija ja\u010de izlo\u017eeni potencijalnoj invaziji. Radi odr\u017eavanja ove bolesti pod kontrolom, nu\u017eno je njezino stalno pra\u0107enje, obrada prikupljenih podataka s ciljem odre\u0111ivanja uspje\u0161nih mjera prevencije i suzbijanja \u0161irenja. Budu\u0107i da su za odr\u017eavanje ciklusa prijenosa alveolarne ehinokokoze primarno presudne lisice, \u010diji je broj u posljednjih nekoliko desetlje\u0107a u stalnom porastu, ne iznena\u0111uje \u010dinjenica da se sve vi\u0161e pozornosti pridaje nadzoru kako te \u017eivotinjske vrste, tako i drugih divljih \u017eivotinja.<\/p>\n <\/a> 1. Anon. (2017): Annual epidemiological report for 2015 – Echinococcosis. European Centre for Disease Prevention Control, Stockholm, Sweden. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Alveolar echinococcosis is a dangerous zoonosis caused by the larval stage of the tapeworm Echinococcus multilocularis<\/em>. It is usually transmitted in a sylvatic cycle where red fox is the definite host and various rodents are intermediate hosts. Humans are an aberrant, dead-end host as they play no role in the life cycle of the parasite, though severe clinical symptoms of the disease may arise. Until the 1980s, only four countries were recognized as endemic areas for the disease (France, Germany, Switzerland and Austria). The latest research, however, suggests the presence of E. multilocularis<\/em> in foxes in at least 24 European countries. Since alveolar echinococcosis is a deadly zoonosis if left undiagnosed and untreated, its spread is a matter of great public health concern. With the goal of keeping this disease under control, continuous epidemiological studies and monitoring of fox populations is required. Based on the data collected from numerous studies over the past two decades, this review article emphasizes the danger that alveolar echinococcosis poses as an emerging and re-emerging disease in an increasing number of European countries, and the role of wild animals in its spread.<\/p>\n Key words:<\/strong> Echinococcus multilocularis; alveolar echinococcosis; wildlife; zoonosis<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" L. Vukres-Jazi\u0107, M. Sindi\u010di\u0107*, M. Bujani\u0107, F. Martinkovi\u0107, T. Gomer\u010di\u0107 i D. Konjevi\u0107 Lana VUKRES – JAZI\u0106, dr. med. vet.,<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":8,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[208,209,207,210],"issuem_issue":[90],"ppma_author":[201,202,203,204,205,206],"class_list":["post-619","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-alveolarna-ehinokokoza","tag-divlje-zivotinje","tag-echinococcus-multilocularis","tag-zoonoza","issuem_issue-52-2"],"yoast_head":"\n
\nLana VUKRES – JAZI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., dr. sc. Magda SINDI\u010cI\u0106<\/strong>*, dr. med. vet., docentica, (dopisni autor, e-mail: magda.sindicic@vef.hr), dr. sc. Miljenko BUJANI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., dr. sc. Franjo MARTINKOVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., docent, dr. sc. Tomislav GOMER\u010cI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., izvanredni profesor, dr. sc. Dean KONJEVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., izvanredni profesor, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.2.8<\/a><\/div>\n<\/p>\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Morfologija i razvojni ciklus<\/a>Dijagnostika<\/a>Rasprostranjenost i u\u010destalost<\/a>Zaklju\u010dak<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nKlju\u010dne rije\u010di:<\/strong> Echinococcus multilocularis, alveolarna ehinokokoza, divlje \u017eivotinje, zoonoza<\/em><\/p><\/blockquote>\nUvod<\/h2>\n
\nMorfologija i razvojni ciklus<\/h2>\n
\n
\nJaja\u0161ca su ovalnog oblika (promjera 30- 40 \u03bcm), obavijena debelom popre\u010dno ispruganom ovojnicom i u njima se nalazi heksakantni embrio \u2013 onkosfera. Jaja\u0161ca E. multilocularis<\/em>, i drugih pripadnika roda Echinococcus<\/em>, morfolo\u0161ki se ne mogu razlikovati od jaja\u0161aca ostalih pripadnika roda Taenia<\/em>. Alveolarni ehinokok \u2013 larvalni stadij trakavice, sastoji se od mno\u0161tva cista (vezikula) ispunjenih \u017eelatinoznim matriksom koje svojim oblikom podsje\u0107aju na tumorozno tkivo. Karakteristi\u010dna za E. multilocularis<\/em> je germinativna membrana sa slabo razvijenom lamelarnom kutikulom \u0161to omogu\u0107ava neprekidno bujanje cista i nastanak multivezikularne strukture u kojoj nespolnom diobom nastaju protoskoleksi, tj. invazijski stadiji za nositelja. Iako trakavica gra\u0111om podsje\u0107a na malu pasju trakavicu – E. granulosus<\/em>, za razliku od nje, ima vi\u0161e kukica na rostelumu, vre\u0107asti uterus s jajima koji se nalazi u zadnjem, tj. gravidnom \u010dlanku, bez lateralnih ogranaka, a sam gravidni \u010dlanak je kra\u0107i od pola duljine cijele trakavice. Diferencijalno dijagnosti\u010dki va\u017ean je i polo\u017eaj genitalnog otvora, koji se kod E. multilocularis<\/em> nalazi kranijalnije u odnosu na sredinu gravidnog \u010dlanka, dok ga u slu\u010daju E. granulosus<\/em> nalazimo kaudalnije (Roberts i Janovy, 2000.).<\/p>\nDijagnostika<\/h2>\n
\nRasprostranjenost i u\u010destalost<\/h2>\n
\n
\nOvi podatci nagla\u0161avaju epidemiolo\u0161ku va\u017enost jako invadiranih \u017eivotinja, tzv. \u201esuper \u0161iritelja\u201c, koje pridonose ve\u0107ini kontaminacije okoli\u0161a parazitskim jaja\u0161cima. Ovo saznanje, u kombinaciji s ekolo\u0161kim i biolo\u0161kim faktorima, kao \u0161to su sastav tla i konfiguracija terena te dostupnost populacija prijemljivih posrednika, mo\u017ee uvelike utjecati na prijenos E. multilocularis<\/em> na lokalnoj razini.<\/p>\n
\nZanimljivo je da su tijekom obje godine prona\u0111eni pozitivni uzorci na podru\u010dju Like na nadmorskim visinama vi\u0161im od 400 m, oko 18 km od obale Jadranskog mora (Beck i sur., 2018.). Nakon potvrde prisutnosti E. multilocularis<\/em> u lisica, nametnulo se pitanje statusa \u010dagljeva u Hrvatskoj. Prikupljeno je ukupno 29 le\u0161ina odraslih \u010dagljeva \u010diji je crijevni sadr\u017eaj pregledan mikroskopski, prona\u0111ene trakavice analizirane su dodatno PCR-om te je potvr\u0111ena invazija jedne \u017eivotinje s E. multilocularis<\/em> (Sindi\u010di\u0107 i sur., 2018.) i to na podru\u010dju koje su Beck i sur. (2018.) definirali kao novo \u017eari\u0161te. Tako\u0111er je vrijedno re\u0107i da je spomenuta lokacija oko 250 kilometara udaljena od Vojvodine u Srbiji, gdje su Lalo\u0161evi\u0107 i sur. (2016.), morfolo\u0161kom identifikacijom parazita prikupljenih ispiranjem crijeva, ustanovili prevalenciju E. multilocularis<\/em> od 14,3 % u \u010dagljeva. Posljednjih 15-ak godina rasprostranjenost \u010dagljeva u Hrvatskoj se pove\u0107ala do te mjere da ih je mogu\u0107e prona\u0107i i u prigradskim podru\u010djima, zbog \u010dega predstavljaju mogu\u0107 izvor za uspostavljanje urbanog ciklusa. Va\u017eno je naglasiti i da je 2020. godine prvi puta dokazana prisutnost E. multilocularis<\/em> u ljudi u Hrvatskoj te da je zbog nedostatka podataka o prisutnosti ovog parazita u Hrvatskoj bolest ispravno dijagnosticirana tek 2,5 godine nakon prve pojave simptoma u pacijenta (Du\u0161ek i sur., 2020.).<\/p>\nZaklju\u010dak<\/h2>\n
\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2. BECK, R., \u017d. MIHALJEVI\u0106, R. BREZAK, S. BOSNI\u0106, I. LOHMAN JANKOVI\u0106 and P. DEPLAZES (2018): First detection of Echinococcus multilocularis in Croatia. Par. Res. 117, 617-621.
\n3. BERKE, O., T. ROMIG and M. VON KEYSERLINGK (2008): Emergence of Echinococcus multilocularis among red foxes in northern Germany, 1991\u20132005. Vet. Parasitol. 155, 319-322.
\n4. CARMENA, D. and G. A. CARDONA (2014): Echinococcosis in wild carnivorous species: Epidemiology, genotypic diversity, and implications for veterinary public health. Vet. Parasitol. 202, 69-94.
\n5. CARMENA, D., A. BENITO and E. ERASO (2007): The immunodiagnosis of Echinococcus multilocularis infection. Clin. Microbiol. Infect. 13, 460-475.
\n6. CARMENA, D. and G. CASULLI, A. POSSENTI, G. and L. A. TORRE (2015): Echinococcus multilocularis infection in animals (GP\/EFSA\/AHAW\/2012\/01). EFSA supporting publication EN-882.
\n7. CASULLI, A., Z. SZELL, E. POZIO and T. SRETER (2010): Spatial distribution and genetic diversity of Echinococcus multilocularis in Hungary. Vet. Parasitol. 174, 241-246.
\n8. COMBES, B., S. COMTE, V. RATON, F. RAOUL, F. BOU\u00c9, G. UMHANG, S. FAVIER, C. DUNOYER, N. WORONOFF and P. GIRAUDOUX (2012): Westward spread of Echinococcus multilocularis in foxes, France, 2005\u20132010. Emerg. Infect. Dis. 18, 2059-2062.
\n9. CONRATHS, F. J. and P. DEPLAZES (2015): Echinococcus multilocularis: Epidemiology, surveillance and state-of-the-art diagnostics from a veterinary public health perspective. Vet. Parasitol. 213, 149\u2013161.
\n10. DAVIDSON, R. K., T. ROMIG, E. JENKINS, M. TRYLAND and L. J. ROBERTSON (2012): The impact of globalisation on the distribution of Echinococcus multilocularis. Trends Parasitol. 28, 239-247.
\n11. DENZIN, N., A. SCHLIEPHAKE, A. FR\u00d6HLICH, M. ZILLER and F. J. CONRATHS (2014): On the move? Echinococcus multilocularis in red foxes of Saxony-Anhalt (Germany). Transbound. Emerg. 61, 239-246. doi:10.1111\/tbed.12026.
\n12. DEPLAZES, P., A. DINKEL and A. MATHIS (2003): Molecular tools for studies on the transmission biology of Echinococcus multilocularis. Parasitol. 127 (Suppl.) S53\u2013S61.
\n13. DEPLAZES, P., F. VAN KNAPEN, A. SCHWEIGER and P. A. OVERGAAUW (2011): Role of pet dogs and cats in the transmission of helminthic zoonoses in Europe, with a focus on echinococcosis and toxocarosis. Vet. Parasitol. 182, 41-53.
\n14. DINKEL, A., E. M. NJOROGE, A. ZIMMERMANN, M. W\u00c4LZ, E. ZEYHLE, I. E. ELMAHDI, U. MACKENSTEDT and T. ROMIG (2004): A PCR system for detection of species and genotypes of the Echinococcus granulosus-complex, with reference to the epidemiological situation in eastern Africa. Int. J. Parasitol. 34, 645-653.
\n15. DUSCHER, G., H. PROSL and A. JOACHIM (2005): Scraping or shaking – a comparison of methods for the quantitative determination of Echinococcus multilocularis in fox intestines. Parasitol. Res. 95, 40-42.
\n16. DU\u0160EK, D., A. VINCE, I. KURELAC, N. PAPI\u0106, K. VI\u0160KOVI\u0106, P. DEPLAZES and R. BECK (2020): Human Alveolar Echinococcosis, Croatia. Emerg. Infect. Dis. 26, 364-366.
\n17. ECKERT, J. (2003): Predictive values and quality control of techniques for the diagnosis of Echinococcus multilocularis in definitive hosts. Acta Trop. 85, 157-163.
\n18. ECKERT, J. and P. DEPLAZES (1999): Alveolar Echinococcosis in Humans: The Current Situation in Central Europe and the Need for Countermeasures. Parasitol. Tod. 15, 315-319.
\n19. ENEMARK, H., M. AL-SABI, J. KNAPP, M. STAAHL and M. CHRIEL (2013): Detection of a high-endemic focus of Echinococcus multilocularis in red foxes in southern Denmark. Euro Surveill. 18:20420.
\n20. FISCHER, C., L. A. REPERANT, J. M. WEBER, D. HEGGLIN and P. DEPLAZES (2005): Echinococcus multlocularis infections of rural, residential and urban foxes (Vulpes vulpes) in the canton of Geneva, Switzerland. Parasite 12, 339-346.
\n21. GESY, K., M. PAWLIK, L. KAPRONCZAI, B. WAGNER, B. ELKIN, H. SCHWANTJE and E. JENKINS (2013): An improved method for the extraction and quantification of adult Echinococcus from wildlife definitive hosts. Parasitol. Res. 112, 2075-2078.
\n22. GOTTSTEIN, B., M. STOJKOVIC, D. A. VUITTON, L. MILLON, A. MARCINKUTE and P. DEPLAZES (2015): Threat of alveolar echinococcosis to public health \u2013 a challenge for Europe. Tr. Parasitol. 31, 407-412.
\n23. GUISLAIN, M. H., F. RAOUL, P. GIRAUDOUX, M. E. TERRIER, G. FROMENT, H. FERTE and M. L. POULLE (2008): Ecological and biological factors involved in the transmission of Echinococcus multilocularis in the French Ardennes. J. Helminthol. 82, 143-151.
\n24. HOFER, S., S. GLOOR, U. MULLER, A. MATHIS, D. HEGGLIN and P. DEPLAZES (2000): High prevalence of Echinococcus multilocularis in urban red foxes (Vulpes vulpes) and voles (Arvicola terrestris) in the city of Zurich, Switzerland. Parasitol. 120, 135-142.
\n25. HURN\u00cdKOV\u00c1, Z., M. MITERP\u00c1KOV\u00c1 and B. CHOVANCOV\u00c1 (2009): The important zoonoses in the protected areas of the Tatra National Park (TANAP). Wiad Parazytol. 55, 395-398.
\n26. KAPEL, C. M. O. and I. SAEED (2000): Echinococcus multilocularis \u2013 en nyzoonotisk parasit I Denmark. Dan. Vet. 83, 14-16.
\n27. K\u00d6NIG, A., T. ROMIG, D. THOMA and K. KELLERMANN (2005): Drastic increase in the prevalence of Echinococcus multilocularis in foxes (Vulpes vulpes) in southern Bavaria, Germany. Eur. J. Wildl. Res. 51, 277-282.
\n28. LALO\u0160EVI\u0106, D., V. LALO\u0160EVI\u0106, V. SIMIN, M. MILJEVI\u0106, B. \u010cABRILO and O. BJELI\u0106 \u010cABRILO (2016): Spreading of multilocular echinococcosis in southern Europe: the first record in foxes and jackals in Serbia, Vojvodina Province. Eur. J. Wildl. Res. 62, 793-796.
\n29. MARTINEK, K., L. KOLAROVA and J. CERVENY (2001): Echinococcus multilocularis in carnivores from the Klatovy district of the Czech Republic. J. Helminthol. 75, 61-66.
\n30. MITERPAKOVA, M., P. DUBINSKY, K. REITEROVA and M. STANKO (2006): Climate and environmental factors influencing Echinococcus multilocularis occurrence in the Slovak Republic. Ann. Agric. Environ. Med. 13, 235-242.
\n31. OKSANEN A., M. SILES-LUCAS, J. KARAMON, A. POSSENTI, F. J. CONRATHS, T. ROMIG, P. WYSOCKI, A. MANNOCCI, D. MIPATRINI, G. LA TORRE, B. BOUFANA and A. CASULLI (2016): The geographical distribution and prevalence of Echinococcus multilocularis in animals in the European Union and adjacent countries: a systematic review and meta-analysis. Parasit. Vectors 9: 519.
\n32. RAOUL, F., P. DEPLAZES, N. NONAKA, R. PIARROUX, D. A. VUITTON and P. GIRAUDOUX (2001): Assessment of the epidemiological status of Echinococcus multilocularis in foxes in France using ELISA coprotests on fox faeces collected in the field. Int. J. Parasitol. 31, 1579-1588.
\n33. RATAJ, A. V., A. BIDOVEC, D. ZELE and G. VENGUST (2010): Echinococcus multilocularis in the red fox (Vulpes vulpes) in Slovenia. Eur. J. Wildl. Res. 56, 819-822.
\n34. REITEROV\u00c1, K., E. DZIEMIAN, M. MITERP\u00c1KOV\u00c1, D. ANTOLOV\u00c1, M. KO\u0141ODZIEJ-SOBOCI\u0143SKA, B. MACHNICKA and P. DUBINSK\u00dd (2006): Occurrence of Echinococcus multilocularis in red foxes from the Carpathian regions of Slovakia and Poland. Acta Parasitol. 51, 107-110.
\n35. REPERANT, L. A., D. HEGGLIN, C. FISCHER, L. KOHLER, J. M. WEBER and P. DEPLAZES (2007): Influence of urbanization on the epidemiology of intestinal helminths of the red fox (Vulpes vulpes) in Geneva, Switzerland. Parasitol. Res. 101, 605-611.
\n36. ROBERTS, L. and J. JANOVY Jr. (2000): Foundatons of parasitology (6 th edition). New York: McGraw – Hill.
\n37. ROBARDET, E., P. GIRAUDOUX, C. CAILLOT, F. BOUE, F. CLIQUET, D. AUGOT and J. BARRAT (2008): Infection of foxes by Echinococcocus multilocularis in urban and suburban areas of Nancy, France: influence of feeding habits and environment. Parasite 15, 77-85.
\n38. ROMIG, T., A. DINKEL and U. MACKENSTEDT (2006): The present situation of echinococcosis in Europe. Parasitol. Int. 55, (Suppl.) S187\u2013S191.
\n39. SCHWARZ, S., A. SUTOR, C. STAUBACH, R. MATTIS, K. TACKMANN and F. J. CONRATHS (2011): Estimated prevalence of Echinococcus multilocularis in raccoon dogs Nyctereutes procyonoides in northern Brandenburg, Germany. Curr. Zool. 57, 655\u2013661.
\n40. SEVERIN, K. (2012): Bolesti divlja\u010di. U: Veterinarski priru\u010dnik (Urednici: Herak-Perkovi\u0107, V., \u017d. Grabarevi\u0107, J. Kos) Medicinska naklada Zagreb. Str. 703-704.
\n41. SIKO, S. B., P. DEPLAZES, C. CEICA, C. S. TIVADAR, I. BOGOLIN, S. POPESCU and V. COZMA (2011): Echinococcus multilocularis in south-eastern Europe (Romania). Parasitol. Res. 108, 1093-1097.
\n42. SINDI\u010cI\u0106, M., M. BUJANI\u0106, I. \u0160TIMAC, F. MARTINKOVI\u0106, N. TU\u0160KAN, M. \u0160PEHAR and D. KONJEVI\u0106 (2018): First identification of Echinococcus multilocularis in golden jackals in Croatia. Acta Parasitol. 63, 654-656.
\n43. TACKMANN, K., U. LOSCHNER, C. H. MIX, H. STAUBACH, H. THULKE, M. ZILLER and F. J. CONRATHS (2001): A field study to control Echinococcus multilocularis-infections of the red fox (Vulpes vulpes) in an endemic focus. Epidemiol. Infect. 127, 577-587.
\n44. THIESS, A., R. SCHUSTER, K. N\u00d6CKLER and H. MIX (2001): Helminth findings in indigenous raccoon dogs Nyctereutes procyonoides (Gray, 1843). Berl. Munch. Tierarztl. Wochenschr. 114, 273-276.
\n45. TORGERSON, P. R., K. KELLER, M. MAGNOTTA and N. RAGLAND (2010): The global burden of alveolar echinococcosis. PLoS Negl. Trop. Dis. 4, 722.
\n46. UMHANG, G., N. WORONOFF-RHEN, B. COMBES and F. BOUE (2011): Segmental sedimentation and counting technique (SSCT): an adaptable method for qualitative diagnosis of Echinococcus multilocularis in fox intestines. Exp. Parasitol. 128, 57-60.
\n47. VEIT, P., B. BILGER, V. SCHAD, J. SCHAFER, W. FRANK and R. LUCIOUS (1995): Influence of environmental factors on the infectivity of Echinococcus multilocularis eggs. Parasitology 110, 79-86.
\n48. VERVAEKE, M., J. VAN DER GIESSEN, B. BROCHIER, B. LOSSON, K. JORDAENS, R. VERHAGEN, C. DE LEZENNE COULANDER and P. TEUNIS (2006): Spatial spreading of Echinococcus multilocularis in red foxes (Vulpes vulpes) across nation borders in Western Europe. Prev. Vet. Med. 76, 137-150.<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Alveolar echinococcosis – spread of an invasion or zoonosis not previously diagnosed?<\/h2>\n
\nLana VUKRES-JAZI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Magda SINDI\u010cI\u0106<\/strong>, DVM, Assistant Professor DVM, PhD, Miljenko BUJANI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Franjo MARTINKOVI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Tomislav GOMER\u010cI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Dean KONJEVI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n