![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/ValerijaBENKO.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
V. Benko<\/strong>*, I. \u0160mit<\/strong>, J. For\u0161ek<\/strong>, A. Radonji\u0107<\/strong>, V. \u0110uri\u0107<\/strong>, I. Jovi\u0107<\/strong> i M. Torti<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Pleuralne izljeve definiramo kao patolo\u0161ko nakupljanje teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini, a koji u pasa nastaju posljedi\u010dno razli\u010ditim upalnim, sistemskim, metaboli\u010dkim, kardiovaskularnim, infekcijskim i neoplasti\u010dnim bolestima te traumama, a dijelimo ih na transudate, modificirane transudate i eksudate. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> pleuralni izljevi, pas, uzroci, laboratorijska dijagnostika<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Izljev definiramo kao patolo\u0161ko nakupljanje teku\u0107ine u tjelesnim \u0161upljinama, do kojeg dolazi posljedi\u010dno jednoj ili vi\u0161e bolesti, poput trauma, neoplazija, kardiovaskularnih bolesti, metaboli\u010dkih poreme\u0107aja te infekcijskih i upalnih bolesti. Izljevi se tradicionalno klasificiraju prema koncentraciji ukupnih proteina i ukupnom broju stanica s jezgrom (engl. total nucleated cell count<\/em>, TNCC) (Beatty i Barrs, 2010., Dempsey i Ewing, 2011.). Prema navedenom sustavu klasifikacije razlikujemo sljede\u0107e vrste izljeva (Algoritam 1.): <\/p>\n Laboratorijske pretrage izljeva predstavljaju dijagnosti\u010dki postupak kojim se mo\u017ee posumnjati na proces koji je doveo do patolo\u0161kog nakupljanja teku\u0107ine u tjelesnoj \u0161upljini (Alleman, 2003.). Tako Dempsey i Ewing (2011.) modificirano klasificiraju izljeve prema mogu\u0107em uzroku na: <\/p>\n Ve\u0107inu izljeva vlasnici ku\u0107nih ljubimaca ne primje\u0107uju dok ne po\u010dnu pokazivati zna\u010dajne klini\u010dke znakove. Psi i ma\u010dke s patolo\u0161kim pleuralnim izljevima \u010desto pokazuju ote\u017eano disanje (respiratorni distres, dispneju) kao naj\u010de\u0161\u0107i klini\u010dki znak (Fossum, 2005., Nelson, 2005.). Ostali klini\u010dki znaci uklju\u010duju: skvr\u010den, le\u017ee\u0107i polo\u017eaj s ispru\u017eenom glavom i vratom, disanje otvorenih ustiju, ubrzano i nagla\u0161eno abdominalno disanje, a kod uznapredovalih slu\u010dajeva prisutna je i cijanoza. Kod bla\u017eih izljeva, letargija i nepodno\u0161enje tjelesnog napora \u010desto su jedini klini\u010dki znaci. Klini\u010dki znaci \u010desto znaju biti nespecifi\u010dni pa tako i ka\u0161alj mo\u017ee biti jedini znak u pasa i ma\u010daka s kroni\u010dnim pleuralnim izljevom. Klini\u010dki nalaz koji prati pleuralne izljeve ovisi o koli\u010dini izljeva, a uklju\u010duju muklije sr\u010dane tonove, ti\u0161i di\u0161ni \u0161um, a mo\u017ee se pojaviti i pro\u0161irenje jugularnih vena (Nelson, 2005.). Svrha je ovog preglednog rada prikazati uzroke i specifi\u010dne vrste izljeva u pleuralnu \u0161upljinu u pasa, kao i dijagnosti\u010dki pristup istima.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Pleuralna \u0161upljina je prostor kojeg tvore visceralna i parijetalna pleura, a medijastinum je dijeli na lijevu i desnu \u0161upljinu. Do danas se sa sigurno\u0161\u0107u ne zna komuniciraju li lijeva i desna pleuralna \u0161upljina u pasa i ma\u010daka ili se radi o dvije fizi\u010dki odvojene \u0161upljine (Evans, 1993.). Mala koli\u010dina teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini u zdravih \u017eivotinja prisutna je normalno; teku\u0107ina omogu\u0107ava minimalno trenje listova pleure tijekom disanja. Normalna se koli\u010dina teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini u pasa i ma\u010daka kre\u0107e od 0,1 do 0,3 mL\/kg tjelesne mase (Miserocchi i sur., 1984.). Ukoliko se u pleuralnoj \u0161upljini nakuplja slobodna teku\u0107ina govorimo o pleuralnom izljevu. \u010cimbenici koji dovode do nakupljanja teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini su trojaki te razlikujemo (1) \u010dimbenike koji mijenjaju ravnote\u017eu transpleuralnog tlaka, (2) \u010dimbenike koji ote\u017eavaju limfnu drena\u017eu i (3) \u010dimbenike koji pove\u0107avaju mezotelnu i kapilarnu endotelnu propusnost (Zocchi, 2002.).<\/p>\n Patofiziolo\u0161ki mehanizmi odgovorni za nakupljanje teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini su: (1) porast hidrostatskog tlaka (kao \u0161to je to slu\u010daj kod zastojnog zatajivanja srca), (2) pad onkotskog tlaka (naj\u010de\u0161\u0107e kod hipoproteinemija), (3) pove\u0107ana propustnost stijenke krvnih \u017eila (naj\u010de\u0161\u0107e posljedi\u010dno upalnoj reakciji) i (4) opstrukcija limfnih \u017eila (naj\u010de\u0161\u0107e posljedi\u010dno tumorskom rastu) (L\u00f3pez i Martinson, 2017.).<\/p>\n Od specifi\u010dnih uzroka pleuralnih izljeva (Tabela 1.), naj\u010de\u0161\u0107e govorimo o modificiranim transudatima prouzro\u010denim bole\u0161\u0107u srca, transudatima prouzro\u010denim hipoproteinemijom (hipoalbuminemijom), traumatskom hemotoraksu, hemotoraksu posljedi\u010dnom priro\u0111enim ili ste\u010denim koagulopatijama, tumorskom rastu ili torziji plu\u0107nog re\u017enja; do pojave hilotoraksa dovode gljivi\u010dne infekcije, kardiopulmonalna dirofilarioza, tromboza kranijalne \u0161uplje vene i priro\u0111ene grje\u0161ke u gra\u0111i glavnog mlje\u010dovoda (Nelson i Couto, 2014.). Ipak, u ve\u0107ini slu\u010dajeva hilotoraksa u pasa radi se o idiopatskom hilotoraksu. Pozitivnom kontrastnom limfangiografijom u pasa i ma\u010daka s hilotoraksom prikazuje se izra\u017eena limfangiektazija medijastinalnih i pleuralnih limfnih \u017eila (Birchard i sur., 1995.). Na temelju citolo\u0161ke pretrage se hilozni izljevi obi\u010dno lako mogu razlikovati od pseudohiloznih izljeva, no ipak je uputno odrediti koncentracije triglicerida i kolesterola u krvnom serumu i izljevu za definitivno razlikovanje (Tyler i Cowell, 1989.).<\/p>\n U pasa naj\u010de\u0161\u0107i tumori koji dovode do pojave pleuralnog izljeva su limfomi (Slika 1.), karcinomi i adenokarcinomi, dok sarkomi i mezoteliomi rijetko dovode do pojave pleuralnog izljeva (Thompson i Rebar, 2016).<\/p>\n Pleuralne izljeve, kao \u0161to smo ve\u0107 i prije naveli, klasificiramo kao transudate, modificirane transudate i eksudate, koje dodatno mo\u017eemo podijeliti na hemoragijske, hilozne, bilijarne, septi\u010dne i asepti\u010dne (Epstein, 2014.).<\/p>\n Na pleuralni izljev klini\u010dki mo\u017eemo posumnjati u pasa koji ubrzano i plitko di\u0161u, zauzimaju ortopnoi\u010dan stav, a perkusijom plu\u0107a dobivamo mukli zvuk, dok auskultacijski nad plu\u0107ima i srcem \u010dujemo sti\u0161an di\u0161ni \u0161um i mukle sr\u010dane tonove. Kona\u010dnu dijagnozu pleuralnog izljeva postavljamo na temelju rentgenografske ili ultrazvu\u010dne pretrage prsne \u0161upljine.<\/p>\n Uzorak pleuralnog izljeva, kao i potpunu evakuaciju izljeva posti\u017eemo provode\u0107i postupak torakocenteze. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Laboratorijska analiza izljeva preporu\u010da se kao pomo\u0107ni alat u odre\u0111ivanju uzroka izljeva. Teku\u0107ina izljeva mo\u017ee se skupljati u epruvete s EDTA antikoagulansom (ljubi\u010dasti \u010dep), serumske epruvete (\u017euti ili crveni \u010dep), sterilne epruvete za mikrobiolo\u0161ku pretragu te u druge epruvete za specifi\u010dne testove (poput, lan\u010dane reakcije polimerazom \u2013 PCR pretrage). Rutinski se, u smislu biokemijskih pretraga izljeva, provodi odre\u0111ivanje koncentracije ukupnih proteina (TP), dok se koncentracija ureje, kreatinina, elektrolita, triglicerida, kolesterola, bilirubina i drugih analita odre\u0111uju u slu\u010daju sumnje na specifi\u010dne uzroke (pr. kod rupture mokra\u0107nog mjehura, hiloznih izljeva, rupture \u017eu\u010dnog mjehura itd.).<\/p>\n U slu\u010daju crvenkasto obojenih izljeva uputno je odrediti hematokrit ili ukupan broj eritrocita, pritom ih uspore\u0111uju\u0107i s vrijednostima hematokrita i ukupnog broja eritrocita u perifernoj krvi. Na navedeni na\u010din procjenjujemo radi li se o pravom hemoragijskom izljevu. Kada je krvarenje glavni uzrok pojave izljeva, hematokrit i broj eritrociti u izljevu mogu biti sli\u010dni vrijednostima u perifernoj krvi. Unutar 30 minuta od uzorkovanja izljeva izra\u0111uju se razmazi, izravno i\/ili iz resuspendiranog sedimenta centrifugiranog izljeva (ovisno o samom izgledu, broju stanica i gusto\u0107i izljeva). <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Stanice koje rutinski nalazimo u izljevima su neutrofili, limfociti, mezotelne stanice, makrofagi, eritrociti i trombociti, dok eozinofile, mastocite i neoplasti\u010dne stanice nalazimo ne\u0161to rje\u0111e. Op\u0107enito govore\u0107i, pove\u0107ani broj neutrofila u izljevu upu\u0107uje na upalni proces koji mo\u017ee biti primarni uzrok izljeva ili se pak javlja sekundarno, primjerice posljedi\u010dno nekrozi tumorskog procesa. Limfociti se kod ve\u0107ine izljeva pa tako i kod pleuralnih izljeva, pojavljuju kao mali limfociti koji sadr\u017ee malu okruglu jezgru (promjera manjeg 10 \u03bcm), \u010dvrsti kromatin i malu koli\u010dinu bazofilne citoplazme. Kada su limfociti stimulirani, mogu pokazivati citolo\u0161ke karakteristike reaktivnih limfocita, plazmacitoidnih limfocita ili plazma stanica. Neoplasti\u010dni limfociti sadr\u017ee jezgru promjera ve\u0107egod 10 \u03bcm, fino granulirani do homogeni kromatin s prominetnim ili velikim jezgricama te izra\u017eenom bazofilnom citoplazmom (Stockham i Scott, 2008.). Makrofagi su velike mononuklearne stanice s obilnom sivom do svijetloplavom citoplazmom i okruglom do bubre\u017eastom jezgrom. \u010cesto sadr\u017ee vakuole i fagocitirani sadr\u017eaj (npr. fagocitiranje neutrofila, hemosiderina, hematoidinskih kristala i eritrocita \u2013 tzv. eritrofagocitoza kod hemoragijskih izljeva, slika 4.) te ih po tome razlikujemo od drugih stanica.<\/p>\n Mezotelne stanice obla\u017eu pleuralnu, abdominalnu i perikardijalnu \u0161upljinu. Dolaze pojedina\u010dno ili u nakupinama. Sadr\u017ee umjereno veliku koli\u010dinu i srednje bazofilno obojanu citoplazmu, a ponekad u citoplazmi sadr\u017ee i mjehuri\u0107e. Mezotelne stanice su u mnogim izljevima prisutne u razli\u010ditom broju. Va\u017eno je napomenuti da pri upalnim stanjima, mezotelne stanice postaju aktivne, reaktivne ili hiperplasti\u010dne. Osim u pojedina\u010dnim formama, mezotelne stanice mogu dolaziti u grupama te katkad i u trodimenzionalnim okruglastim oblicima. Reaktivne mezotelne stanice po svojim morfolo\u0161kim karakteristikama mogu opona\u0161ati izgled malignih neoplasti\u010dnih stanica \u0161to kod neiskusnog dijagnosti\u010dara mo\u017ee prouzro\u010diti la\u017eno interpretiranje nalaza i progla\u0161enje la\u017enog malignog stanja (Rizzi i sur., 2008.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n U veterinarskoj medicini jo\u0161 uvijek ne postoji standardna definicija hemoragijskog pleuralnog izljeva, ponajprije zbog \u010dinjenice da je hematokrit izljeva ovisan o hematokritu periferne krvi. Ipak, hemoragijskim pleuralnim izljevom (hemotoraks) smatramo pleuralni izljev s hematokritom koji iznosi barem 25 % hematokrita periferne krvi (Prittie i Barton, 2004.).<\/p>\n Hemoragijski izljevi mogu biti rezultat rupture krvnih \u017eila ili promjeni integriteta vaskularnog endotela koji je ina\u010de odr\u017ean me\u0111udjelovanjem trombocita i \u010dimbenika gru\u0161anja krvi (O\u2019Brien i Lumsden, 1988.). Hemoragijske izljeve potrebno je razlikovati od jatrogene krvne kontaminacije do koje mo\u017ee do\u0107i tijekom izvo\u0111enja torakocenteze. Mnogobrojni su uzroci nastanka hemoragijskih pleuralnih izljeva, a naj\u010de\u0161\u0107i uzrok je trauma (tupa, o\u0161tra ili jatrogena). Anamnesti\u010dki podatci govore o nedavnom udaru prometnog vozila u \u017eivotinju, torakocentezi, torakotomiji\/torakoskopiji, intratorakalnoj punkciji iglom i sl. Osim navedenih uzroka do pojave hemoragijskih pleuralnih izljeva dovode i tumori, koagulopatije, torzija plu\u0107nog re\u017enja ili infekcija. Poreme\u0107aji primarne ili sekundarne hemostaze mogu prouzro\u010diti hemoragijske pleuralne izljeve, a naj\u010de\u0161\u0107i je uzrok u praksi trovanje rodenticidnim antikoagulansima (Epstein, 2014.).<\/p>\n U literaturi su opisani i specifi\u010dni uzroci hemoragijskog pleuralnog izljeva: hemangiosarkom (Nakamura i sur., 2008., Rutherfor i sur., 2016.) mezoteliom, metastaski karcinom jajnika, osteosarkom, karcinom plu\u0107a (Nakamura i sur., 2008.), infekcija vrstama Spirocerca lupi<\/em> i Dirofilaria immitis<\/em> te pankreatitis (Slensky, 2009.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Gnojni pleuralni izljev (piotoraks) definiramo kao prisutnost septi\u010dkog izljeva u pleuralnoj \u0161upljini. Prouzro\u010den je bakterijskim pleuritisom s posljedi\u010dnim nakupljanjem hemopurulentne teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini. U citolo\u0161koj slici gnojnog pleuralnog izljeva dominira ve\u0107i broj, \u010desto degenerativno promijenjenih, neutrofilnih granulocita s unutarstani\u010dno i izvanstani\u010dno smje\u0161tenim bakterijama (Bauer i Woodfield, 1995.). Neutrofilni granulociti pokazuju znakove kariolize (nabubren i blijed izgled jezgri) i kariorekse (fragmentirana jezgra), a prisutstvo karioliti\u010dnih neutrofilnih granulocita pobu\u0111uje sumnju da se radi o septi\u010dnom procesu (Baker i Lumsden, 2000.). U dijagnosti\u010dkom smislu va\u017eno je potvrditi nalaz unutarstani\u010dno smje\u0161tenih bakterija. Naime, nalazimo li bakterije samo izvanstani\u010dno mo\u017ee se raditi o kontaminaciji bakterijama unutar samog uzorka ili kontaminaciji tijekom bojanja preparata. Bakteriolo\u0161ka pretraga s izolacijom uzro\u010dnika kao i odre\u0111ivanje osjetljivosti izoliranog uzro\u010dnika na antibakterijske lijekove dio su klasi\u010dne obrade gnojnog pleuralnog izljeva (Bauer i Woodfield, 1995.).<\/p>\n Mogu\u0107i su uzroci gnojnog pleuralnog izljeva migracija stranog tijela, penetriraju\u0107e ugrizne rane, migracije parazita, nedavna torakocenteza ili nedavni kirur\u0161ki zahvat u pleuralnoj \u0161upljini, uznapredovali slu\u010dajevi diskospondilitisa i apscediraju\u0107i tumori u pleuralnoj \u0161upljini (Demetriou i sur., 2002., Schultz i Zwingenberger, 2008., Boothe i sur., 2010.). Opisana je i pasminska predispozicija za razvoj gnojnog pleuralnog izljeva pa su tako najzahva\u0107enije pasmine engleski koker \u0161panijeli, grani\u010darski koliji i njihovi kri\u017eanci te labradorski retriveri. U slu\u010daju labradorskih retrivera stanje je \u010de\u0161\u0107e opisivano u mu\u017ejaka, prosje\u010dne \u017eivotne dobi od \u010detiri godine (Demetriou i sur., 2002.). Postavljanje dijagnoze gnojnog pleuralnog izljeva uglavnom je jednostavno i temelji se na klini\u010dkim znacima, slikovnoj dijagnostici (rendgenografija, ultrazvuk), laboratorijskoj i citolo\u0161koj pretrazi izljeva te nalazu bakteriolo\u0161ke pretrage (Tabela 2.) (Fossum, 2000.). <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Bakterije Nocardia asteroides<\/em> i Actinomyces<\/em> spp. Va\u017ean su uzrok nastanka pleuralnih (ali i peritonealnih) izljeva kod pasa i ma\u010daka. Makroskopski su ovi izljevi mutni, \u017eute do crvene boje, koji svojim izgledom podsje\u0107aju na juhu od raj\u010dica. Tipi\u010dno, takvi izljevi sadr\u017ee vidljive partikule ili granule nazvane sumpornim granulama. Obzirom na vrstu izljevi posljedi\u010dno nokardijskoj\/aktinomiceti\u010dnoj infekciji pripadaju eksudatima, nalazimo visoku koncentraciju ukupnih proteina i izrazito visoki broj stanica. Mikroskopski je vidljiva neutrofilna ili mije\u0161ana upala, no tip upale ovisi o du\u017eini trajanja procesa. S obzirom da kod ve\u0107ine septi\u010dnih izljeva tipi\u010dno nalazimo degenerativno promijenjene neutrofilne granulocite, kod nokardijskih i aktinomiceti\u010dnih izljeva mikroskopska slika je obrnuta: ve\u0107ina neutrofilnih granulocita nije degenerativno promijenjena te ne pokazuju znakove starenja (hipersegmentacija) i apoptoze (piknoza, karioreksa). Degenerirani neutrofilni granulociti uglavnom se nalaze samo u blizini bakterijskih kolonija. Morfologija je ovih bakterijskih vrsta vrlo specifi\u010dna, te se na razmascima njihove kolonije \u010desto mogu na\u0107i na rubovima, kao niti koje se granaju. Citolo\u0161ki nije mogu\u0107e razlikovati ove dvije bakterijske vrste (Thompson i Rebar, 2016.). Me\u0111utim, vrsta Nocardia<\/em> varijabilno raste u kiselom mediju, dok vrsta Actinomyces<\/em> ne raste u kiselom mediju (Songer i Post, 2005.). Nadalje, sumporne granule \u010de\u0161\u0107e nalazimo kod aktinomiceti\u010dnih infekcija, a rje\u0111e kod nokardioze (Sykes, 2012.). Zbog navedenog se kod citolo\u0161kog nalaza nitastih bakterija obvezno mora u\u010diniti bakteriolo\u0161ka pretraga izljeva ili sumpornih granula (Thompson i Rebar, 2016.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Ve\u0107ina bilijarnih pleuralnih izljeva (tzv. bilotoraksa ili koletoraksa) u pasa i ma\u010daka opisana je s istovremenim bilijarnim peritonealnim izljevom, a naj\u010de\u0161\u0107e se uzrokom pojave ovakvog tipa izljeva smatra trauma (Bellenger i sur., 1975., Murgia, 2013.). U zabilje\u017eenih slu\u010dajeva bilijarnih pleuralnih izljeva radilo se o prostrijelnoj rani s posljedi\u010dnom rupturom \u017eu\u010dnog mjehura i istjecanjem \u017eu\u010di u prsnu \u0161upljinu kroz o\u0161te\u0107eni o\u0161it (Bellenger i sur., 1975.).<\/p>\n U ljudi se bilijarni pleuralni izljev javlja rijetko i to naj\u010de\u0161\u0107e kao komplikacija bilijarnog peritonitisa. Guillaumin i sur. (2006.) opisuju slu\u010daj deset godina stare pirenejske ov\u010darke s bilijarnim pleuralnimizljevom nastalim kao komplikacijom kolecistetomije. Pojava bilijarnog pleuralnog izljeva u navedenog psa nije u potpunosti obja\u0161njena, no mogu\u0107i mehanizam nastanka je prijenos putem dijafragmati\u010dnih limfnih \u017eila (Noone, 1985., Barnhart i Rasmussen, 1996.). Nadalje, opisani subdijafragmati\u010dni uzroci pleuralnih izljeva u ljudi ali i \u017eivotinja su pankreatitis (Uchikov i sur., 2000., Namazi i Mowla, 2004.) i hepatopatije, uklju\u010duju\u0107i i cirozu jetre (Hoofnagle i sur., 1997., Kristal i sur., 2004.). Uzrokom bilijarnog pleuralnog izljeva mo\u017ee biti i rijetka biliopleuralna fistula, opisana u pasa s penetriraju\u0107im ozljedama prsne \u0161upljine (Bellenger i sur., 1975., Davis i Spaulding, 2004.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Hilozni pleuralni izljev (hilotoraks) definiramo kao nakupljanje limfe u pleuralnoj \u0161upljini posljedi\u010dno smanjenoj ili prekinutnoj limfati\u010dnoj drena\u017ei. Hilozni izljevi sadr\u017ee limfnu teku\u0107inu bogatu hilomikronima koja se ina\u010de nalazi u limfati\u010dnim \u017eilama i propu\u0161tena je kroz probavni sustav te kao takva prolazi kroz prsni limfni vod. Hilomikroni su lipoproteini bogati trigliceridima apsorbirani iz crijeva nakon probavljanja hrane koja sadr\u017ei masti. Limfati\u010dne \u017eile koje se nalaze kranijalno iznad o\u0161ita ne sadr\u017ee limfu. U pasa mogu\u0107i uzrok hiloznog pleuralnog izljeva je ozljeda prsnog limfnog voda, traumatske ili upalne prirode (Carobbi i sur., 2008., da Silva i Monnet, 2011., Mayhew i sur., 2012.). Hilozni se pleuralni izljev mo\u017ee pojaviti u bilo koje pasmine pasa ili ma\u010daka, no u afganistanskih hrtova on se zbog sklonosti pasmine k torziji plu\u0107nog re\u017enja \u010de\u0161\u0107e javlja (Fossum i sur., 1986., Neath i sur., 2000.).<\/p>\n Klasi\u010dno se hilozni izljev opisuje kao izljev mlije\u010dno bijele boje, no boja mo\u017ee varirati od prozirne preko mlije\u010dno bijele pa sve do \u017eu\u0107kaste ili ru\u017ei\u010daste. Hilozne izljeve se definitivno prepoznaje na temelju odre\u0111ivanja koncentracije triglicerida u izljevu te krvnom serumu; u slu\u010dajevima hiloznih izljeva koncentracija triglicerida u izljevu je vi\u0161a od serumske koncentracije (Meadows i Macwilliams, 1994., Mertens i Fossum, 2002., Fossum, 2005.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Malignomi mogu biti uzrokom pojave pleuralnog izljeva, a mogu\u0107i mehanizmi koje dovode do nakupljanja slobodne teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini posljedi\u010dno tumorskom rastu su:<\/p>\n Maligni pleuralni izljevi u ljudi drugi su po redu naju\u010destaliji pleuralni izljevi. Oko 75 % pleuralnih malignih izljeva u ljudi uzrokovano je rakom plu\u0107a, rakom dojke ili leukemijom (Light, 2011.). U pasa od malignoma u kojih dolazi do pojave hiloznih pleuralnih izljeva prevladavaju karcinomi i timomi, dok se mezoteliomi i druge vrste tumora rijetko javljaju (Cohn, 2006.). Thompson i Rebar (2016.) navode da su tumori koji dovode do pojave pleuralnog izljeva u pasa limfomi (slika 1.), karcinomi i adenokarcinomi, dok sarkomi i mezoteliomi rijetko dovode do pojave pleuralnog izljeva.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Ekstracelularne vezikule su membranske vezikule, substani\u010dne strukture ome\u0111ene fosfolipidnim dvoslojem (Akers i sur., 2013.). Naj\u0161ire prihva\u0107ene skupine ekstracelularnih vezikula koje su opisane na temelju biogeneze su: egzosomi, mikrovezikule i apoptotska tijela (Thery i sur., 2009.). Tumorske ekstracelularne vezikule prenose razli\u010dite bioaktivne molekule; od nukleinskih kiselina do metaloproteaza, metabolita i lipida (Maas i sur., 2017., Tricarico i sur., 2017.). Naime, prosje\u010dna veli\u010dina egzosoma u promjeru iznosi 30-150 nm, dok prosje\u010dni promjer prolijevaju\u0107ih mikrovezikula iznosi 50-1300 nm (Xu i sur., 2015., Kowal i sur., 2016., Tkach i sur., 2017.).<\/p>\n U posljednje se vrijeme znatno pro\u0161irilo znanje o biogenezi, molekularnom sadr\u017eaju i horizontalnoj komunikaciji razli\u010ditih vrsta ekstracelulrnih vezikula. Dokazano je da ekstracelularne vezikule imaju sna\u017enu ulogu kao posrednici u sepsi. Tako\u0111er je postalo o\u010dito da mogu djelovati i kao prijatelji i neprijatelji u sustavnim upalnim reakcijama; njihov prijateljski ili neprijateljski karakter uvelike ovisi o podrijetlu samih ekstracelularnih vezikula i tereta koji oni prevoze (Raeven i sur., 2018.).<\/p>\n Egzosomi kao \u0161to su flotilini imaju va\u017enu ulogu u mnogim biolo\u0161kim procesima poput proliferacije stanica, apoptoze, adhezije i \u0161irenja stanica. Me\u0111usobne interakcije flotilina s razli\u010ditim proteinima i njihov jaki u\u010dinak na signalne molekule poput lipidnih splavi proteina omogu\u0107uju njihove razne biolo\u0161ke funkcije kod razli\u010ditih stanica. Mnoga istra\u017eivanja pokazuju da su flotilini prekomjerno izra\u017eeni kod razli\u010ditih tumorskih procesa i usko vezani uz razvoj, stupnjevanje i metastaze tumora. Osnovni mehanizmi i uloga flotilina u razvoju malignih tumora, \u0161irenju i metastazama jo\u0161 uvijek nisu u potpunosti razja\u0161njeni (Liu i sur., 2018.).<\/p>\n Benko i sur. (2019.) preliminarnim istra\u017eivanjima prona\u0161li su dokaze da serum i izljev pasa s malignim oboljenjima, primjerice s plu\u0107nim adenokarcinomima sadr\u017ee razli\u010dite sastave proteina, tj. egzosoma, sa zna\u010dajno povi\u0161enom serumskom koncentracijom flotilina-1, adiponektina i CD63. Budu\u0107e analize egzosoma u ve\u0107oj populaciji ispitivanih pasa mogle bi rezultirati mogu\u0107im biomarkerima za rano otkrivanje adenokarcinoma.<\/p>\n <\/a> 1. ALLEMAN, A. R. (2003): Abdominal, thoracic, and pericardial effusions. Vet. Clin. North. Am. Small. Anim. Pract. 33, 89-118. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Pleural effusions are defined as pathologic accumulation of free fluid in the pleural cavity, and in dogs they arise from a variety of inflammatory, systemic, infectious and neoplastic conditions, metabolic disorders, trauma and cardiovascular diseases. Key words:<\/strong> pleural effusions; dog; causes; laboratory diagnostic<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" V. Benko*, I. \u0160mit, J. For\u0161ek, A. Radonji\u0107, V. \u0110uri\u0107, I. Jovi\u0107 i M. Torti Valerija BENKO*, dr. med. vet.,<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":12,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[46,148,146,147],"issuem_issue":[90],"ppma_author":[149,152,150,155,151,153,154],"class_list":["post-610","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-dog","tag-laboratorijska-dijagnostika","tag-pleuralni-izljevi","tag-uzroci","issuem_issue-52-2"],"yoast_head":"\n
\nValerija BENKO<\/strong>*, dr. med. vet., (dopisni autor, e-mail: vbenko@vef.hr), Jadranka FOR\u0160EK<\/strong>, dipl. ing. biol., Vlasta \u0110URI\u0106<\/strong>, mag. med. biochem., dr. sc. Iva \u0160MIT<\/strong>, dr. med. vet., docentica, Ines JOVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., asistentica, dr. sc. Marin TORTI<\/strong>, dr. med. vet., docent, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska; Aleksandra RADONJI\u0106<\/strong>, mag. med. biochem., Dom zdravlja Krapinsko-zagorske \u017eupanije, Klanjec, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.2.1<\/a><\/div>\n<\/p>\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Etiopatogeneza pleuralnih izljeva<\/a>Laboratorijska pretraga pleuralnog izljeva<\/a>Stanice u pleuralnom izljevu<\/a>Hemoragijski pleuralni izljevi<\/a>Gnojni pleuralni izljevi<\/a>Nokardijski i aktinomiceti\u010dni izljevi<\/a>Bilijarni pleuralni izljevi<\/a>Hilozni pleuralni izljevi<\/a>Maligni pleuralni izljevi<\/a>Proteomski pristup pleuralnim izljevima<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nUzroci pleuralnog izljeva su, patofiziolo\u0161ki gledano, porast hidrostatskog tlaka (pr. posljedi\u010dno zastojnom zatajivanju srca), pad onkotskog tlaka (pr. posljedi\u010dno hipoproteinemiji), pove\u0107ana propustnost stijenke krvnih \u017eila (naj\u010de\u0161\u0107e posljedi\u010dno upalnoj reakciji) i opstrukcija limfnih \u017eila (naj\u010de\u0161\u0107e posljedi\u010dno tumorskom rastu). Naj\u010de\u0161\u0107i klini\u010dki znak u pasa s patolo\u0161kim pleuralnim izljevima je ote\u017eano disanje (respiratorni distres, dispneja). Ostali klini\u010dki znaci uklju\u010duju: skvr\u010den, le\u017ee\u0107i polo\u017eaj s ispru\u017eenim glavom i vratom, disanje otvorenim ustima, ubrzano i nagla\u0161eno abdominalno disanje, a u uznapredovalih slu\u010dajeva prisutna je i cijanoza. Postupkom torakocenteze, osim \u0161to uklanjamo pleuralni izljev, mo\u017eemo ga i uzorkovati, a daljnja laboratorijska dijagnosti\u010dka obrada je klju\u010dna za postavljanje sumnje (ponekad i kona\u010dne dijagnoze) na uzrok ili uzroke koji su doveli do patolo\u0161kog nakupljanja teku\u0107ine u pleuralnoj \u0161upljini. Svrha je ovog preglednog rada prikazati uzroke i specifi\u010dne vrste izljeva u pleuralnu \u0161upljinu u pasa, kao i dijagnosti\u010dki pristup istima.<\/p>\nUvod<\/h2>\n
\n(1) transudate, s koncentracijom ukupnih proteinina ni\u017eom od 2,5 g\/dL i TNCC-om manjim od 1,500 stanica\/\u03bcL,
\n(2) modificirane transudate, s koncentracijom ukupnih proteina od 2,5 do 7,5 g\/dL i TNCC-omod 1,000 do 7,000 stanica\/\u03bcL i
\n(3) eksudate, kod kojih je koncentracija ukupnih proteina vi\u0161a od 3,0 g\/dL i TNCC ve\u0107i od 7,000 stanica\/\u03bcL (Rizzi i sur., 2008.).\n<\/ul>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/algoritam01-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
\n(1) transudate siroma\u0161ne proteinima,
\n(2) transudate bogate proteinima,
\n(3) septi\u010dke eksudate,
\n(4) nesepti\u010dke eksudate,
\n(5) izljeve podrijetlom od rupturiranih krvnih \u017eila i visceralnih organa (hemoragijski, limforagijski ili hilozni izljevi, uroperitoneum i bilijarni peritonitis) i
\n(6) izljeve nastale posljedi\u010dno lju\u0161tenjem stanica.<\/ul>\nEtiopatogeneza pleuralnih izljeva<\/h2>\n
\n
\nStarlingove sile, kojima je odre\u0111en protok teku\u0107ine kroz kapilarnu stijenku, va\u017ene su i za protjecanje teku\u0107ine unutar i izvan pleuralnog prostora (Nelson, 2005.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/tabela01-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika-1.png\")
<\/a>![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika01-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
\nSam je postupak torakocenteze dobro provoditi uz ultrazvu\u010dnu kontrolu, naravno ukoliko je to mogu\u0107e. Sedacija je preporu\u010dljiva, jer njome umanjujemo stres pacijenta. Pacijenta postavljamo u sternalni ili lateralni, bo\u010dni polo\u017eaj vode\u0107i ra\u010duna da mu manipulacijom i fiksacijom dodatno ne ote\u017eamo disanje.
\nNakon pripreme podru\u010dja punkcije \u0161i\u0161anjem i brijanjem, mjesto vi\u0161ekratno dezinficiramo naizmjeni\u010dno alkoholom i otopinom klorheksidina ili povidon-jodida. Mogu\u0107e je aplicirati i lokalni anestetik (naj\u010de\u0161\u0107e lidokain), iako zahvat nije osobito bolan. Pogodno mjesto punkcije je od osmog do sedmog me\u0111urebrenog prostora, otprilike u donjoj tre\u0107ini prsne \u0161upljine. Kako punkcijom pleuralne \u0161upljine mo\u017eemo izazvati jatrogeni pneumotoraks treba uvijek raditi s tzv. zatvorenim sustavom (naj\u010de\u0161\u0107e primjenom trokrake skretnice), odnosno treba sprije\u010diti prodor zraka u pleuralnu \u0161upljinu. Stijenku pleuralne \u0161upljine probadamo uvijek uz kranijalni rub rebara da ne bismo o\u0161tetili krvne \u017eile i \u017eivce koji le\u017ee kaudalno. Nakon uzimanja uzoraka torakocentezu nastavljamo sve dok ne evakuiramo \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e teku\u0107ine (iznimka je hemotoraks). Nakon izvla\u010denja igle mjesto punkcije ponovno vi\u0161ekratno dezinficiramo (Alleman, 2003.).<\/p>\nLaboratorijska pretraga pleuralnog izljeva<\/h2>\n
\n
\nUzorak izljeva koji je prikupljen u epruvetu s EDTA antikoagulansom naj\u010de\u0161\u0107e koristimo kako bismo odredili TNCC i hematokrit (kod hemoragijskih izljeva, odnosno hemotoraksa) na automatiziranim hematolo\u0161kim broja\u010dima. TNCC odre\u0111ujemo u izljevu jer mo\u017ee sadr\u017eavati leukocite, mezotelne stanice i potencijalno, druge stanice s jezgrom.<\/p>\n
\nUbrzo nakon krvarenja u tjelesne \u0161upljine, zbog resorpcije putem limfnih \u017eila ili promjenjenog gradijenta onkotskog tlaka koji poti\u010de gibanje teku\u0107ine iz intersticija u tjelesnu \u0161upljinu, broj eritrocita po\u010dinje opadati (Stockham i Scott, 2008.).<\/p>\n
\nMetode pripreme razmazaka ovise o samoj stani\u010dnosti izljeva. Preporu\u010da se \u0161to je prije mogu\u0107e kako bi se izbjegle in vitro<\/em> promjene (proliferacija mikroorganizama, promjene na stanicama ili in vitro<\/em> fagocitoza) na\u010diniti direktni razmazak i tzv. razmazak s koncentracijskom linijom. U slu\u010daju niskog TNCC-a potrebno je centrifugirati izljev te na\u010diniti razmaske iz sedimenta.
\nPreparat se naj\u010de\u0161\u0107e boji May-Gr\u00fcnwald-Giemsinom metodom. Nakon bojenja i su\u0161enja, preparat pregledavamo pod mikroskopom na pove\u0107anjima x 40, x 100, x 200, x 400 i pod imerzijskim pove\u0107anjem x 1000.<\/p>\nStanice u pleuralnom izljevu<\/h2>\n
\n
\nUpalni izljevi naj\u010de\u0161\u0107e pripadaju eksudatima (Algoritam 1.). Nedegenerativni neutrofili, tj. neutrofili koji morfolo\u0161ki izgledaju kao i u razmascima periferne krvi \u010desto ukazuju na izljev nebakterijskog uzroka. Degenerativno promjenjeni neutrofili sadr\u017ee nabubrenu i svijetlo obojanu jezgru, nedostatak jezgrinog kromatinskog uzorka i varijabilan stupanj citoplazmatske vakuolizacije i naj\u010de\u0161\u0107e ukazuju na postojanje bakterijske upale (Slike 2. i 3.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika02-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika03-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
\nLimfociti se \u010desto nalaze u izljevima i dominantna su populacija stanica kod hiloznih izljeva i kod neoplasti\u010dnih izljeva prouzro\u010denih limfomima (Slika 1.) (Rizzi i sur., 2008.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika04-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
\nHiperplasti\u010dne i reaktivno podra\u017eene mezotelne stanice sadr\u017ee izra\u017eeno bazofilnu citoplazmu, ponekad ru\u017ei\u010dastog i resastog ruba (Slika 5.) (Thompson i Rebar, 2016.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika05-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.jpg\")
Hemoragijski pleuralni izljevi<\/h2>\n
\n
\nNekoliko \u010dimbenika mo\u017ee pomo\u0107i kod razlikovanja ova dva procesa, no perakutno krvarenje unutar 45 minuta nije mogu\u0107e razlikovati od jatrogene krvne kontaminacije. Jedan od razlikovnih \u010dimbenika je naj\u010de\u0161\u0107e nedostatak trombocita u hemoragijskom izljevu, a hemoragijski izljev i ne gru\u0161a (Forrester i sur., 1988.). Dodatno, pravi hemoragijski izljev mo\u017ee sadr\u017eavati reaktivne makrofage s fagocitiranim eritrocitima te hemosiderin ili hematoidin (Slika 4.) (Tyler i Cowell, 1989.).<\/p>\nGnojni pleuralni izljevi<\/h2>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/tabela02-uzroci-i-laboratorijska-dijagnostika.png\")
<\/a>
\nPrognoza je varijabilna, no uz agresivno lije\u010denje mo\u017ee biti dobra (Rooney i Monnet, 2002., Barrs i sur., 2005., Johnson i Martin, 2007.). Tako u pasa s izrazitim respiratornim distresom, razvijenim sindromom sustavnog upalnog odgovora ili sepsom prognoza je lo\u0161ija u odnosu na ostale pse. Epstein (2014.) navodi da pre\u017eivljavanje u pasa s gnojnim pleuralnim izljevom iznosi 83 %, dok se u do 14 % slu\u010dajeva gnojni pleuralni izljev nakon zavr\u0161etka lije\u010denja mo\u017ee ponovno javiti (Rooney i Monnet, 2002., Barrs i sur., 2005., Johnson i Martin, 2007.). U slu\u010dajevima rekurentnih izljeva 71 % pasa je bilo uspavano, odnosno uginulo (Boothe i sur., 2010.). Infekcija vrstama Nocardia<\/em> i Actinomyces<\/em> je jedan od \u010dimbenika rizika za ponovnu pojavu gnojnog pleuralnog izljeva (Piek i Robben, 2000.).<\/p>\nNokardijski i aktinomiceti\u010dni izljevi<\/h2>\n
\nBilijarni pleuralni izljevi<\/h2>\n
\n
\nPostavljanje dijagnoze je ote\u017eano jer je klini\u010dka slika nespecifi\u010dna (Basu i sur., 2010.).<\/p>\n
\nPrema tome, pojava pleuralnog izljeva jedna je od mogu\u0107ih (iako rijetkih) komplikacija kirur\u0161kog zahvata na \u017eu\u010dnom mjehuru, posebice u slu\u010dajevima kada je do\u0161lo do izlijevanja \u017eu\u010di u trbu\u0161nu \u0161upljinu.<\/p>\nHilozni pleuralni izljevi<\/h2>\n
\n
\nNajva\u017enija je limfati\u010dna \u017eila u pleuralnoj \u0161upljini prsni limfni vod (mlje\u010dovod) koji zapo\u010dinje pro\u0161irenjem (sabirna cisterna, cisterna chyli<\/em>) i koji prihva\u0107a limfu iz crijeva, jetre i kaudalnih dijelova tijela (Bezuidenhout, 1993.). Tipi\u010dno pritje\u010de venskom sustavu na mjestu gdje se sastaju unutarnja i vanjska jugularna vena (Epstein, 2014.).<\/p>\n
\nHilozni izljevi u pasa i ma\u010daka naj\u010de\u0161\u0107e se pojavljuju kao bilateralni pleuralni izljevi (Meadows i Macwilliams, 1994.).
\nLimfa normalno prolazi iz prsnog limfnog voda u venski sustav. Fizi\u010dka opstrukcija prsnog limfnog voda \u010desto je rezultat tumorskog rasta, granuloma ili upale u podru\u010dju medijastinuma, a koji priti\u0161\u0107u prsni limfni vod ili okolne krvne \u017eile (Meadows i Macwilliams, 1994., Mertens i Fossum, 2002.). Bolesti limfati\u010dnih \u017eila, pove\u0107ani venski hidrostatski tlak u razini desnog dijela srca, izmijenjena pozicija organa, tumori ili idiopatski uzorci dovode do pojave hiloznog pleuralnog izljeva (Hodges i sur., 1993.).<\/p>\n
\nKada govorimo o idiopatskom hiloznom pleuralnom izljevu \u017eelimo naglasiti da unato\u010d \u0161irokoj obradi uzrok pojave izljeva nije razja\u0161njen (Singh i sur., 2012.).<\/p>\n
\nPseudohilozni izljevi su mlije\u010dne boje, ali ne sadr\u017ee limfu, dakle nisu bogati hilomikronima i trigliceridima, ve\u0107 ta mlije\u010dno bijela boja potje\u010de od tvari podrijetlom od stani\u010dnog raspada, lecitinskog globulinskog kompleksa i kolesterola (Meadows i Macwilliams, 1994., Fossum, 2005.).<\/p>\nMaligni pleuralni izljevi<\/h2>\n
\n\n(1) zahva\u0107enost pleuralne povr\u0161ine tumorom, s pove\u0107anom permeabilno\u0161\u0107u pleuralne ovojnice (utjecaj vaskularnog endotelnog \u010dimbenika rasta) (Cheng i sur., 1999.),
\n(2) opstrukcija limfnih \u017eila i vena tumorom,
\n(3) opstrukcija bronha endobronhijalnim tumorom s posljedi\u010dnom atelektazom plu\u0107a i sni\u017eenja pleuralnog tlaka,
\n(4) parapneumoni\u010dni mehanizam izljeva i
\n(5) malignomom uzrokovano puknu\u0107ne prsnog limfnog voda.<\/ul>\nProteomski pristup pleuralnim izljevima<\/h2>\n
\n
\nEkstracelularne vezikule predstavljaju heterogenu populaciju membranskih vezikula koje otpu\u0161taju normalne, aktivirane i tumorske stanice. Osim ve\u0107e stope otpu\u0161tanja od normalnih stanica, tumorske ekstracelularne vezikule se razlikuju od ekstracelularnih vezikula normalnih stanica i po proteinskom i nukleinskom sastavu (Akers i sur., 2013.).<\/p>\n
\nKao posljedica tih spoznaja, pojavile su se mnoge informacije o sastavu ekstracelularnih vezikula i njihovoj molekularnoj funkciji, zajedno s idejom da se stanice raka slu\u017ee ovim \u010desticama da bi upadale u tkiva i \u0161irile onkogene signale na daljinu (Minciacchi i sur., 2015.).<\/p>\n
\nIstra\u017eivanja pokazuju da su flotilini smje\u0161teni na lipidnoj splavi mikrodomene i da su dva proteina uklju\u010dena u povla\u010denje vezikula plazmatske membrane (Babuke i sur., 2009.).<\/p>\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2. AKERS, J. C., D. GONDA, R. KIM, B. S. CARTER and C. C. CHEN (2013): Biogenesis of extracellular vesicles (EV): exosomes, microvesicles, retrovirus – like vesicles, and apoptotic bodies. J. Neurooncol. 113, 1-11.
\n3. BABUKE, T., M. RUONALA, M. MEISTER, M. AMADDII, C. GENZLER, A. ESPOSITO and R. TIKKANEN (2009): Hetero-oligomerization of reggie-1\/flotillin-2 and reggie-2\/flotillin-1 is required for their endocytosis. Cell. Signal. 21, 1287-1297.
\n4. BAKER, R. and J. H. LUMSDEN (2000): Pleuraland peritoneal fluids. In: Baker, R., J. H. Lumsden: Color atlas of cytology of the dog and cat, St. Louis, Mosby, (159-176).
\n5. BARNHART, M. D. and L. M. RASMUSSEN (1996): Pleural effusion as a complication of extrahepatic biliary tract rupture in a dog. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 32, 409\u2010412.
\n6. BARRS, V. R., G. S. ALLAN, P. MARTIN, J. A. BEATTY and R. MALIK (2005): Feline pyothorax: a retrospective study of 27 cases in Australia. J. Feline Med. Surg. 7, 211-222.
\n7. BASU, S., S. BHADANI and V. K. SHUKLA (2010): A dangerous pleural effusion. Ann. R. Coll. Surg. Engl. 92, W53-54.
\n8. BAUER, T. and J. A. WOODFIELD (1995): Mediastinal, pleural and extrapleural diseases. In: Ettinger, S. J., E. C. Feldman: Textbook of veterinary internal medicine, 4 th ed., Philladelphia, W.B. Saunders Company, (812-842).
\n9. BEATTY, J. and V. BARRS (2010): Pleural effusion in the cat: a practical approach to determining aetiology. J. Feline Med. Surg. 12, 693-707.
\n10. BELLENGER, C. R., C. TRIM and G. SUMMER\u2010SMITH (1975): Bile pleuritis in a dog. J. Small. Anim. Pract. 16, 575-577.
\n11. BENKO, V., A. GALAN COUSILLAS, J. TR\u0160AN, V. MRLJAK and M. TORTI (2019): Proteomic analysis of pleural effusion and its potential in clinical diagnostic of canine pulmonary adenocarcinoma. 8th International congress Veterinary science and profession (Zagreb, 10.-12. listopada, 2019.). Zbornik sa\u017eetaka. Zagreb (ISSN 2706-1795).
\n12. BEZUIDENHOUT, A. J. (1993): The lymphatic system. In: Evans, H. E., ed. Miller s Anatomy of the dog 3 rd ed. Philadelphia: WB Saunders, (722-732).
\n13. BIRCHARD, S. J., M. A. McLOUGHLIN and D. D. SMEAK (1995): Chylothorax in the dog and cat: a review. Lymphology 28, 64-72.
\n14. BOOTHE, H. W., L. M. HOWE, D. M. BOOTHE, L. A. REYNOLDS and M. CARPENTER (2010): Evaluation of outcomes in dogs treated for pyothorax: 46 cases (1983-2001). J. Am. Vet. Med. Assoc. 236, 657-663.
\n15. CAROBBI, B., R. A. WHITE and G. ROMANELLI (2008): Treatment of idiopathic chylothorax in 14 dogs by ligation of the thoracic duct and partial pericardiectomy. Vet. Rec. 163, 743-745.
\n16. CHENG, D., R. M. RODRIGUEZ, E. A. PERKETT, J. ROGERS, G. BIENVENU, U. LAPPALAINEN and R. W. LIGHT (1999): Vascular endothelial growth factor in pleural fluid. Chest. 116, 760-765.
\n17. COHN, L. A. (2006): Pleural effusion in the dog and cat. International Congress of the Italian Association of Companion Animal Veterinarians, SCIVAC.
\n18. Da SILVA, C. A. and E. MONNET (2011): Long-term outcome of dogs treated surgically for idiopathic chylothorax: 11 cases (1995-2009). J. Am. Vet. Med. Assoc. 239, 107-113.
\n19. DAVIS, K. M., and K. A. SPAULDING (2004): Imaging diagnosis: biliopleural fistula in a dog. Vet. Radiol. Ultrasound 45, 70-72.
\n20. DEMETRIOU, J. L., R. D. FOALE, J. LADLOW, Y. MCGROTTY, J. FAULKNER and B. M. KIRBY (2002): Canine and feline pyothorax: a retrospective study of 50 cases in the UK and Ireland. J. Small. Anim. Pract. 43, 388-394.
\n21. DEMPSEY, S. M. and P. J. EWING (2011): A review of the pathophysiology, classification, and analysis of canine and feline cavitary effusions. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 47, 1-11.
\n22. EPSTEIN, S. E. (2014): Exudative pleural diseases in small animals. Vet. Clin. Small. Anim. 44, 161-180.
\n23. EVANS, H. E. (1993): The respiratory system. In: Evans, H. E.: Miller\u2019s anatomy of the dog. Saunders. Philadelphia, (463).
\n24. FORRESTER, S. D., G. C. TROY and T. W. FOSSUM (1988): Pleural effusions: pathophysiology and diagnostic consideration. Compend. Contin. Educ. Pract. Vet., 121-137.
\n25. FOSSUM, T. W. (2005): Surgery of the lower respiratory system: pleural cavity and diaphragm. In: Fossum, T. W.: Small animal surgery. St. Louis, Mosby, (788-820).
\n26. FOSSUM, T. W., S. J. BRICHARD and R. M. JACOBS (1986): Chylothorax in 34 dogs. J. Am. Vet. Med. Assoc. 188, 1315-1318.
\n27. FOSSUM, T. W. (2000): Pleural and extrapleural disease. In: Ettinger, S. J., E. C. Feldan: Textbook of veterinary internal medicine, 5th ed., W.B. Saunders, Philadelphia, (1098-1111).
\n28. GUILLAUMIN, J., G. CHANOIT, C. DECOSNE\u2010JUNOT and I. GOY\u2010THOLLOT (2006): Bilothorax following cholecystectomy in a dog. J. Small. Anim. Pract. 47, 733-736.
\n29. HODGES, C. C., T. W. FOSSUM and W. EVERING (1993): Evaluation of thoracic duct healing after experimentall aceration and transection. Vet. Surg. 22, 431-435.
\n30. HOOFNAGLE, J. H., T. KRESINA, R. K. FULLER, J. R. LAKE, M. R. LUCEY, M. F. SORRELL and T. P. BERESFORD (1997): Liver transplantation for alcoholic liver disease: executive statement and recommendations. Summary of a National Institutes of Health workshop held December 6\u20107,
\n1996, Bethesda, Maryland. Liver. Transpl. Surg. 3, 347-350.
\n31. JANG, S. S., J. E. BREHER, L. A. DABACO and D. C. HIRSH (1997): Organisms isolated from dogs and cats with anaerobic infections and susceptibility to selected antimicrobial agents. J. Am. Vet. Med. Assoc. 210, 1610-1614.
\n32. JOHNSON, M. S. and M. W. MARTIN (2007): Successful medical treatment of 15 dogs with pyothorax. J. Small. Anim. Pract. 48, 12-16.
\n33. KOWAL, J., G. ARRAS, M. COLOMBO, M. JOUVE, J. P. MORATH, B. PRIMDAL-BENGTSON, F. DINGLI, D. LOEW, M. TKACH and C. TH\u00c9RY (2016): Proteomic comparison defines novel markers to characterize heterogeneous populations of extracellular vesicle subtypes. Proc. Natl. Acad. Sci. USA. 113, E968- E977.
\n34. KRISTAL, O., K. M. RASSNICK, J. M. GLIATTO, N. C. NORTHRUP, J. D. CHRETIN, K. MORRISON\u2010COLLISTER, S. M. COTTER and A. S. MOORE (2004): Hepatotoxicity associated with CCNU (lomustine) chemotherapyindogs. J. Vet. Intern. Med. 18, 75\u201080.
\n35. LIGHT, R. W. (2011): Pleural effusions. Med. Clin. N. Am. 95, 1055-1070.
\n36. LIU, X., W. LIU, L. WANG, B. ZHU, X. SHI, Z. PENG, H. ZHU, X. LIU, M. ZHONG, D. XIE, M. ZENG and C. REN (2018): Roles of flotillins in tumors. J. Zhejiang. Univ. Sci. B. 19, 171-182.
\n37. L\u00d3PEZ, A. and S. A. MARTINSON (2017): Respiratory system, mediastinum, and pleurae. In: Zachary, J. F.: Pathologic basis of veterinary diseases. Elsevier. St. Louis (556).
\n38. MAAS, S. L. N., X. O. BREAKEFIELD and A. M. WEAWER (2017): Extracellular vesicles: unique intercellular delivery vehicles. Trends. Cell. Biol. 27, 172-188.
\n39. MAYHEW, P. D., W. T. CULP, K. N. MAYHEW and O. D. MORGAN (2012): Minimally invasive treatment of idiopathic chylothorax in dogs by thoracoscopic thoracic duct ligation and subphrenic pericardiectomy: 6 cases (2007-2010). J. Am. Vet. Med. Assoc. 241, 904-909.
\n40. MEADOWS, R. L. and P. S. MACWILLIAMS (1994): Chylous effusions revisited. Vet. Clin. Pathol. 23, 54-62.
\n41. MERTENS, M. M. and T. W. FOSSUM (2002): Pleural and extrapleural diseases. In: Small animal surgery. St. Louis, Mosby (1281-1282)
\n42. MINCIACCHI, V. R., M. R. FREEMAN and D. D. VIZIO (2015): Extracellular vesicles in cancer: exosomes, microvesicles and the emerging role of large oncosomes. Semin.Cell. Dev. Biol. 40, 41-51.
\n43. MISEROCCHI, G., D. NEGRINI and J. P. MORTOLA (1984): Comparative feature of Starling-lymphatic interaction at the pleural level in mammals. J. Appl. Physiol. 56, 1151-1156.
\n44. MURGIA, D. (2013): A caseo of combined bilothorax and bile peritonitis secondary to gunshot wounds in a cat. J. Feline. Med. Surg. 15, 513-516.
\n45. NAKAMURA, R. K., E. A. ROZANSKI and J. E. RUSH (2008): Non-coagulopathic spontaneous hemothorax in dogs. J. Vet. Emerg. Crit. Care. 18, 292-297.
\n46. NAMAZI, M. R. and A. MOWLA (2004): Massive right\u2010sided hemorrhagic pleural effusion due to pancreatitis; a casereport. BMC. Pulm. Med. 4, 1\u2010 4.
\n47. NEATH, P. J., D. J. BROCKMAN and L. G. KING (2000): Lung lobe torsion in dogs: 2 cases (1981-1999). J. Am. Vet. Med. Assoc. 217, 1041-1044.
\n48. NELSON, O. L. (2005): Pleural effusion. In: Ettinger, S. J., E. C. Feldman): Textbook of veterinary internal medicine. Elsevier. St. Louis, (204-207).
\n49. NELSON, R. W. and C. G. COUTO (2014): Clinical manifestation of the pleural cavity and mediastinal diseses. In: Nelson, R. W., C. G. Couto: Small animal internal medicine. Elsevier. St. Louis, (340-341).
\n50. NOONE, K. E. (1985): Pleural effusions and diseases of the pleura. Vet. Clin. North. Am. Small. Anim. Pract. 15, 1069\u20101084.
\n51. O\u2019BRIEN, P. J. and L. H. LUMSDEN (1988): The cytologic examination of body cavity fluids. Semin. Vet. Med. Surg. (Small. Anim.) 3, 140-156.
\n52. PIEK, C. J. and J. H. ROBBEN (2000): Pyothorax in nine dogs. Vet. Q. 22, 107-111.
\n53. PRITTIE, J. and L. BARTON (2004): Hemothorax and sanguinous effusions. In: King, L. G.: Textbook of respiratory diseases in dogs and cats. Elsevier. Philadelphia (610-616).
\n54. RAEVEN, P., J. ZIPPERLE and S. DRECHSLER (2018): Extracellular vesicles as markers and mediators in sepsis. Theranostics 8, 3348-3365.
\n55. RIZZI, T. E., R. L. COWELL, R. D. TYLER and J. M. MEINKOTH (2008): Effusions: abdominal, thoracic, andpericardial. In: Cowell, R. L., R. D. Tyler, J. M. Meinkoth, D. B. DeNicola:Diagnostic cytology and hematology of the dog and cat. MO: Mosby. St. Louis. Pp. 235-255.
\n56. ROONEY, M. B. and E. MONNET (2002): Medical and surgical treatment of pyothorax in dogs: 26 cases (1991-2001). J. Am. Vet. Med. Assoc. 221, 86-92.
\n57. SCHULTZ, R. M. and A. ZWINGENBERGER (2008): Radiographic, computed tomographic, and ultrasonographic findings with migrating itra thoracic grassawns in dogs and cats. Vet. Radiol. Ultrasound 49, 249-255.
\n58. SINGH, A., B. BRISSON and S. NYKAMP (2012): Idiopathic chylothorax in dogs and cats: nonsurgical and surgical management. Compend. Contin. Educ. Vet. 34, E3.
\n59. SLENSKY, K. (2009): Intraabdominal disorders. Thoracic Trauma. In: Small Animal Critical Care Medicine. Silverstein, D. C., K. Hopper. Elsevier. Pp. 662-667.
\n60. SONGER, J. G. and K. W. POST (2005): Veterinary microbiology: bacterial and fungal agents of animal disease, St. Louis, Saunders, 10-12, 55-59, 83-86.
\n61. STOCKHAM, S. L. and M. A. SCOTT (2008): Cavitary effusion. In: Stockham, S. L., M. A. Scott: Fundamentals of veterinary clinical pathology. Ames, Blackwell (831-868).
\n62. SYKES, J. E. (2012): Actinomycosis and nocardiosis. In: Greene, C. E.: Infectious diseases of the dog and cat, 4 th ed., St.Louis, Elsevier Saunders, 484-520.
\n63. TH\u00c9RY, C., M. OSTROWSKI and E. SEGURA (2009): Membrane vesicles as conveyors of immune responses. Nat. Rev. Immunol. 9, 581-593.
\n64. THOMPSON, C. A. and A. H. REBAR (2016): Body cavity fluids. In: Raskin, R. E.: Canine and feline cytology. Elsevier: St. Louis, (207-213).
\n65. TKACH, M., J. KOWAL, A. E. ZUCCHETTI, L. ENSERINK, M. JOUVE, D. LANKAR, M. SAITAKIS, L. MARTIN-LAUAR and C. THERY (2017): Qualitative differences in T\u2010cell activation by dendritic cell\u2010derived extracellular vesicle subtypes. Embo. J. 36, 3012-3028.
\n66. TRICARICO, C., J. CLANCY and C. D\u2019SOUZA-SCHOREY (2017): Biology and biogenesis of shed microvesicles. Small. GTPases. 8, 220-232.
\n67. TYLER, R. D. and R. L. COWELL (1989): Evaluation of pleural and peritoneal effusions. Vet. Clin. North Am. Small. Anim. Pract. 19, 743-768.
\n68. UCHIKOV, A. P., H. D. SHIPKOV and D. I. MARKOVA (2000): Pleural effusions in acute pancreatitis. Folia. Med. (Plovdiv) 42, 34\u201036.
\n69. WALKER, A. L., S. S. JANG and D. C. HIRSH (2000): Bacteria associated with pyothorax of dogs and cats: 98 cases (1989-1998). J. Am. Vet. Med. Assoc. 216, 359-363.
\n70. XU, R., D. W. GREENING, A. RAI, H. JI and R. J. SIMPSON (2015): Highly-purified exosomes and shed microvesicles isolated from the human colon cancer cell line LIM1863 by sequential centrifugal ultrafiltration are biochemically and functionally distinct. Methods 87, 11-21.
\n71. ZOCCHI, L. (2002): Physiology and pathophysiology of pleural fluid turnover. Eur. Respir. J. 20, 1545-1558.<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Causes and laboratory diagnostic of pleural effusions in dogs<\/h2>\n
\nValerija BENKO<\/strong>, DVM, Jadranka FOR\u0160EK<\/strong>, BSc, Vlasta \u0110URI\u0106<\/strong>, mag. med. biochem., Iva \u0160MIT<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Ines JOVI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Senior Assistant, Marin TORTI<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Aleksandra RADONJI\u0106<\/strong>, mag. med. biochem., Health Centre Krapinsko-zagorska county, Klanjec, Croatia<\/div>\n
\n
\nPleural effusions are typically classified as transudates, modified transudates, and exudates. From a pathophysiologic standpoint the accumulation of free fluid can be caused by (1) an increase in hydrostatic pressure (as is the case with congestive heart failure), (2) a decrease in oncotic pressure (i.e. due to hypoproteinemia), (3) increased permeability of the vessel wall (most often as a result of inflammatory reaction) and lymphatic obstruction (most often due to tumor growth).
\nDogs with pathologic pleural effusions often show heavy breathing (respiratory distress, dyspnea) as the most common clinical sign.
\nOther clinical signs include a crouched, sternal recumbent position with extension of the head and neck, open \u2013 mouth breathing, tachypnea, forceful abdominal respiration and cyanosis.
\nThoracocentesis is used to drain the free fluid, but also to sample pleural effusion, as further laboratory examination is crucial to establish a suspicion and sometimes a definitive diagnosis of the cause or causes that led to the pathological accumulation of fluid in the pleural cavity. The purpose of this review is to present the causes and specific types of effusions in the pleural cavity in dogs, as well as their diagnostic approach.<\/p>\n