![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/ElenaCAKIC.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
E. \u0106aki\u0107<\/strong>, Z. \u0160tritof<\/strong>, J. Habu\u0161<\/strong>, I. \u0160mit<\/strong>, M. Perhari\u0107<\/strong>, V. Stevanovi\u0107<\/strong>, K. Martinkovi\u0107<\/strong> i S. Ha\u0111ina<\/strong>*<\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Tetanus je akutna zarazna bolest u pasa koja nastaje uslijed djelovanja neurotoksina bakterije C. tetani<\/em>. Ulazna vrata su naj\u010de\u0161\u0107e ubodne rane ili ozljede na ko\u017ei. Inkubacija mo\u017ee trajati u vremenskom rasponu od tri dana do tri tjedna. Razlikujemo dva klini\u010dka oblika bolesti: lokalizirani i generalizirani. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> bakterija <\/em>C. tetani, tetanus neurotoksin, rane, lokalizirani i generalizirani oblik<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Tetanus je akutna, zarazna bolest prouzro\u010dena neurotoksinom gram-pozitivne, pokretne, anaerobne bakterije Clostridium tetani<\/em>. Bakterija je ubikvitarni mikroorganizam te prirodni stanovnik tla i crijevne flore mnogih \u017eivotinja i ljudi. Njezinom umna\u017eanju pogoduju vi\u0161e temperature te je znatno ve\u0107a prevalencija ove bolesti utvr\u0111ena u zemljama s toplijom klimom. U nepovoljnim uvjetima, bakterija stvara spore koje su iznimno otporne i mogu godinama pre\u017eivjeti u tlu. Bolest je prvi puta opisao Hipokrat prije vi\u0161e od 2000 godina, dok je etiologija postala poznata tek u 19. stolje\u0107u u Njema\u010dkoj (Sykes, 2013.). Naime, 1884. godine znanstvenici Carle i Rattone inokulirali su u ishijadi\u010dni \u017eivac i muskulaturu le\u0111a kuni\u0107a sadr\u017eaj pustule s tijela \u010dovjeka preminulog od tetanusa te na taj na\u010din prouzro\u010dili klini\u010dku sliku bolesti (Mallick i Winslet, 2004., Roper i sur., 2012.). Iste godine, Nicolaier opisuje eksperimentalnu infekciju razli\u010ditih \u017eivotinjskih vrsta uzorcima tla koji su sadr\u017eavali spore ove bakterije (Mallick i Winslet, 2004.).<\/p>\n Nekoliko godina kasnije, 1889. godine, znanstvenik Kitasato je uspio izdvojiti i opisati ovu anaerobnu bakteriju (Mallick i Winslet, 2004.). Nedugo nakon toga je uspje\u0161no izdvojen i neurotoksin te su se \u017eivotinje po\u010dele koristiti za proizvodnju protutijela, a njihovi serumi u lije\u010denju ove bolesti (Mallick i Winslet, 2004., Roper i sur., 2012.). Naposljetku, 1924. godine proizveden je toksoid tetanusa koji se po\u010deo koristiti za aktivnu imunizaciju ljudi (Linnenbrick i McMichael, 2006.). Bolest je pro\u0161irena po cijelom svijetu, a oboljeti mogu ljudi i razli\u010dite \u017eivotinjske vrste. Od doma\u0107ih \u017eivotinja konji predstavljaju najprimljiviju vrstu (MacKay, 2014., Constable, 2016.) te se kod njih tetanus \u010desto pojavljuje nakon raznih medicinskih zahvata (Gra\u010dner i sur., 2015., Ribeiro i sur. 2018., Smajlovi\u0107 i sur., 2019.). Za razliku od konja ova bolest u pasa javlja se znatno rje\u0111e (Acke i sur., 2004., Bandt i sur., 2007., Burkitt i sur., 2007.). Zbog kontaminacije rane sporama C. tetani<\/em> dolazi do proizvodnje neurotoksina koji inhibira otpu\u0161tanje neurotransmitera poput glicina i gama-aminomasla\u010dne kiseline (GABA, engl. gamma-aminobutyric acid<\/em>) \u0161to dovodi do gr\u010da muskulature i klini\u010dke slike bolesti. S obzirom da je rije\u010d o ne tako \u010destoj pojavi ove bolesti u pasa ona obi\u010dno u po\u010detnom stadiju nije prepoznata te ne postoji univerzalan na\u010din lije\u010denja pa u oko 50 % slu\u010dajeva zavr\u0161ava letalno (Bandt i sur., 2007.). Duljina oporavka \u017eivotinje ovisit \u0107e o proizvodnji novih neuronskih veza na zavr\u0161ecima \u017eiv\u010dane stanice \u0161to mo\u017ee trajati u rasponu od nekoliko tjedana pa sve do nekoliko mjeseci (Shea i sur., 2018.) ukoliko \u017eivotinja ne ugine zbog komplikacija nastalih tijekom bolesti.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Bakterija C. tetani<\/em> je izgleda tankih \u0161tapi\u0107a, \u0161irine 0,3-0,6 \u03bcm i duljine 3-12 \u03bcm. Ve\u0107ina sojeva su pokretni te posjeduju peritrihni tip bi\u010deva. Spore bakterije C. tetani<\/em> su izrazito otporne u okoli\u0161u, posebice u tlu gdje prisutnost vlage i gnojenje zemlji\u0161ta pogoduju njihovom pre\u017eivljavanju. U zatvorenim prostorijama te na mjestima bez izravne sun\u010deve svjetlosti mogu pre\u017eivjeti mjesecima ili \u010dak godinama. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Bakterija C. tetani<\/em> je ubikvitarni mikroorganizam te prirodni stanovnik tla, koji se mo\u017ee izdvojiti iz fecesa ljudi i mnogih doma\u0107ih \u017eivotinja (Cook i sur., 2001.). Biljo\u017ederi i sve\u017ederi mogu sadr\u017eavati ovu bakteriju i njezine spore u crijevima te ih izlu\u010divati fecesom. Analizom uzoraka fecesa \u017eivotinja, prona\u0111ena je u konja, pasa, zamor\u010di\u0107a, ovaca, krava pa \u010dak i malih sisavaca (Roper i sur., 2012.). Budu\u0107i da je preduvjet za otpu\u0161tanje tetanus neurotoksina odsustvo kisika, ulazna vrata, odnosno naj\u010de\u0161\u0107i na\u010din infekcije je putem ubodne rane ili ozljede na ko\u017ei. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Spore bakterije C. tetani<\/em> mogu kontaminirati bilo koju ranu ili ozljedu na tijelu, a prisustvo stranog tijela ili nekroti\u010dnog tkiva pridonosi stvaranju anaerobnih uvjeta \u0161to omogu\u0107ava umna\u017eanje ove bakterije te proizvodnju toksina (Malik i sur., 1989.). Bakterija u anaerobnim uvjetima proizvodi dva toksina: neurotoksin (tetanus neurotoksin, TeNT) koji izaziva spazam muskulature pa se naziva i tetanospazmin te hemolizin zvan tetanolizin (Popoff, 2020.). TeNT je odgovoran za razvoj klini\u010dke slike tetanusa. To je protein kodiran genom smje\u0161tenim u plazmidu svih toksogenih sojeva ove bakterije. U bakterijskoj stanici sintetizira se u inaktiviranom obliku, a do njegove aktivacije dolazi djelovanjem proteaza same bakterije ili egzogenih proteaza doma\u0107ina (Popoff, 2020.). Gra\u0111en je od te\u0161kog i lakog polipeptidnog lanca me\u0111usobno povezanih disulfidnom vezom. Te\u0161ki lanac se ve\u017ee na membranske receptore terminalnih presinapti\u010dkih neurona na \u017eiv\u010dano-mi\u0161i\u0107noj spojnici te putem endocitoze, ulazi u akson motori\u010dkog \u017eivca gdje retrogradnim transportom putuje u \u017eiv\u010dane stanice le\u0111ne mo\u017edine. Iz le\u0111ne mo\u017edine, toksin se ascendentno \u0161iri do mozga. Posljedi\u010dno djelovanju lakog lanca molekula neurotoksina, u \u017eiv\u010danim stanicama le\u0111ne mo\u017edine i mozga dolazi do inhibicije otpu\u0161tanja neurotransmitera glicina i GABA-e (Greene, 2012., Sykes, 2013., Hodowanec i Bleck, 2014.), inhibicije prijenosa \u017eiv\u010danog impulsa i prekida kontrakcije mi\u0161i\u0107a. Budu\u0107i da neurotoksin potpuno onemogu\u0107ava djelovanje neurotransmitera dolazi do trajnog gr\u010da mi\u0161i\u0107a, tipi\u010dnog za ovu bolest (Ives, 2014.). Vezanje tetanus toksina je ireverzibilan proces pa \u0107e izlje\u010denje ovisiti o stvaranju novih neuronskih veza \u0161to je razlog dugotrajnog oporavka \u017eivotinja (Adamantos i Cherubini, 2009.). Tetanolizin je citolizin ovisan o kolesterolu (CDC, engl. cholesterol-dependent cytolysin<\/em>) i kao takav dovodi do o\u0161te\u0107enja membrana ciljnih stanica (Cook i sur., 2001., Popoff, 2020.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Simptomi tetanusa razviju se u prosjeku od pet do deset dana. Brzina razvoja klini\u010dke slike uvelike \u0107e ovisiti o mjestu infekcije pa \u0107e se tako br\u017ee razviti klini\u010dka slika ukoliko je ozljeda bli\u017ee sredi\u0161njem \u017eiv\u010danom sustavu, ukoliko do\u0111e do infekcije rane s ve\u0107im brojem bakterija ili ako se razviju anaerobni uvjeti koji pogoduju umna\u017eanju uzro\u010dnika ove bolesti, a time i proizvodnji neurotoksina. Svijest \u017eivotinje je o\u010duvana, ali zbog jakog spazma muskulature, te\u0161ko se kre\u0107u, ne mogu stajati na nogama, poku\u0161avaju se namjestiti u le\u017ee\u0107i polo\u017eaj, a neke nepomi\u010dno le\u017ee (Slika 2) (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).<\/p>\n \u010cesti simptom tetanusa je tipi\u010dan izraz lica gdje su uslijed kontrakcije muskulature lica usne povu\u010dene unatrag, \u010delo je naborano, a u\u0161ke uko\u010dene, uspravne te povu\u010dene kaudalno (Slika 3).<\/p>\n Osim toga javlja se i enoftalmus popra\u0107en miozom. Gotovo uvijek je prisutan i prolaps tre\u0107e o\u010dne vje\u0111e. Napretkom klini\u010dke slike bolesti, \u017eivotinje postaju pla\u0161ljive, drhte, izrazito su osjetljive na okolne podra\u017eaje, posebice na dodir i zvuk. Takvi podra\u017eaji \u010dak mogu potaknuti napadaje u obliku periodi\u010dnog generaliziranog gr\u010denja svih mi\u0161i\u0107a koje mo\u017ee biti toliko opse\u017eno da se razvije opistotonus ili pak, komatozno stanje s konvulzijama. Tijekom takvih epizoda \u017eivotinje se glasaju jer su mi\u0161i\u0107ne kontrakcije bolne. Naravno, u trenutku kada se razviju konvulzije, svijest \u017eivotinje vi\u0161e nije o\u010duvana (Greene, 2012., Sykes, 2013.). Postoje brojne komplikacije koje prate tijek ove bolesti. Ote\u017eano mokrenje i defeciranje je povezano s neprestanim kontrakcijama analnog i uretralnog sfinktera, \u0161to rezultira retencijom urina i opstipacijom. \u010cesto dolazi do nastanka dekubitusa nastalih uslijed dugotrajnog le\u017eanja \u017eivotinja. Poreme\u0107aji u radu kardiovaskularnog sustava mogu se o\u010ditovati u obliku tahikardije ili bradikardije, sistemske hipertenzije, poreme\u0107ajem u radu srca s posljedi\u010dnim zastojem i uginu\u0107em \u017eivotinje (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Dijagnostika ove bolesti se temelji na detaljnoj anamnezi te tipi\u010dnoj klini\u010dkoj slici bolesti. Obi\u010dno se tijekom uzimanja anamnesti\u010dkih podataka ustanovi potencijalan izvor infekcije, a to su naj\u010de\u0161\u0107e ozljede i rane ko\u017ee (Slika 4), lezije u usnoj \u0161upljini ili na noktima.<\/p>\n Takve rane mogu biti uo\u010dljive prilikom klini\u010dkog pregleda \u017eivotinje pa je dijagnoza bolesti znatno olak\u0161ana.<\/p>\n Me\u0111utim, rane mogu biti te\u0161ko uo\u010dljive, pogotovo one u usnoj \u0161upljini. Serolo\u0161kim metodama mogu\u0107e je odrediti koncentraciju protutijela na TeNT u serumu, ali upitna je njegova vjerodostojnost. Naime, niska koncentracija toksina obi\u010dno ne potakne aktivaciju imunosnog odgovora pa se \u010desto ne mo\u017ee utvrditi prisutnost protutijela u \u017eivotinja koje su preboljele tetanus (Adamantos i Cherubini, 2009., Popoff, 2020.). Za utvr\u0111ivanje prisutnosti sojeva bakterija koje sadr\u017ee tent<\/em> gen za TeNT toksin mogu se koristiti molekularne metode, poput klasi\u010dne lan\u010dane reakcije polimerazom s naglaskom na metodu lan\u010dane reakcije polimerazom u stvarnom vremenu koja je vrlo brza i osigurava visoku osjetljivost (Popoff, 2020.). Me\u0111utim, navedene metode ne predstavljaju metodu izbora dijagnostike u klini\u010dkim uvjetima.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Diferencijalno dijagnosti\u010dki potrebno je isklju\u010diti razli\u010dite vrste trovanja poput trovanja strihninom, organofosfatima ili metaldehidom. Od neurolo\u0161kih bolesti potrebno je isklju\u010diti bjesno\u0107u, meningoencefalitise i imunoposredovane polimiozitise, traume kralje\u017enice, poreme\u0107aje u metabolizmu kalcija ili hipokalcemije, ciste ili krvarenja u subarahnoidalnom prostoru, paralizu facijalnog \u017eivca, upalu \u017eva\u010dne muskulature te razli\u010dite reakcije na lijekove. Ve\u0107inu ovih bolesti mo\u017ee se isklju\u010diti ve\u0107 na osnovu detaljno uzete anamneze i klini\u010dkog pregleda \u017eivotinje (Adamantos i Cherubini, 2009., Fawcett i Irwin, 2014.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Kod uginulih \u017eivotinja razudbom se ne mogu utvrditi patoanatomske ili patohistolo\u0161ke promjene koje bi bile specifi\u010dne za ovu bolest. U svom istra\u017eivanju Bandt i sur. (2007.) obdukcijom devet le\u0161ina pasa, uginulih od generaliziranog oblika tetanusa, nisu mogli utvrditi promjene koje bi bile svojstvene ovoj bolesti i predstavljale primarni uzrok smrti. Naj\u010de\u0161\u0107e je rije\u010d o patoanatomskim i patohistolo\u0161kim promjenama koje su nastale uslijed komplikacija, kao \u0161to su aspiracijska pneumonija, tromboembolija ili diseminirana intravaskularna koagulacija (Sykes, 2013.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n U prvih nekoliko dana bolesti potrebno je provoditi intenzivno lije\u010denje neovisno o tome je li rije\u010d o \u017eivotinji s bla\u017eim ili te\u017eim klini\u010dkim oblikom bolesti. Preporuka je pru\u017eanje 24-satne intenzivne skrbi da bi se mogu\u0107nost razvoja pogubnih komplikacija svela na minimum. Poznato je da do pogor\u0161anja klini\u010dke slike bolesti dolazi dva ili tri dana nakon pojave prvih simptoma, \u0161to je dodatan razlog intenzivnoj njezi takvih pacijenata. Naravno da \u0107e \u017eivotinje s bla\u017eim oblikom bolesti br\u017ee reagirati na terapiju te zahtijevati kra\u0107e stacionarno lije\u010denje. Za razliku od navedenog, lije\u010denje \u017eivotinja s te\u017eim oblikom bolesti je skup i dugotrajan proces te se uvijek mora upozoriti vlasnika na mogu\u0107e komplikacije, potencijalno nepovoljnu prognozu i smrtni ishod. Boravak i stacionarno lije\u010denje mo\u017ee trajati u rasponu od sedam do 40 dana, a prosje\u010dno iznosi 20 dana. Va\u017eno je napomenuti da ukoliko do\u0111e do uspje\u0161nog oporavka \u017eivotinja, ona ne\u0107e imati trajne neurolo\u0161ke posljedice (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).<\/p>\n Tetanus antitoksin se koristi u svrhu neutralizacije neurotoksina koji je u procesu sinteze u stanici ili se jo\u0161 nije vezao za receptore. Zbog navedenog, za uspje\u0161nost njegovog djelovanja, iznimno je va\u017eno vrijeme i na\u010din njegove aplikacije. Osim toga, potrebno je napomenuti da antitoksin ne poma\u017ee pri uklanjanju ve\u0107 vezanog toksina na receptore \u017eiv\u010danih stanica te da njegova uporaba ne\u0107e ubrzati sam proces oporavka (Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.). Za lije\u010denje \u017eivotinja postoje dvije vrste tetanus antitoksina, humani imunoglobulin i konjski antitetanus serum. Humani imunoglobulin mo\u017ee se primjenjivati samo intramuskularno, dok se konjski antitetanus serum mo\u017ee aplicirati intramuskularno i intravenozno. Osim toga, nije preporu\u010deno ponavljati doze antitoksina u bilo kojem trenutku lije\u010denja budu\u0107i da se jednokratnom aplikacijom posti\u017ee terapijski u\u010dinak u trajanju od 14 dana. Ponavljaju\u0107e aplikacije, stoga, samo pove\u0107avaju mogu\u0107nost razvoja anafilakti\u010dke reakcije (Adamantos i Boag, 2007., Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.). Uporaba antitoksina u lije\u010denju tetanusa te njegova uspje\u0161nost i dalje ostaje nejasna, odnosno te\u0161ko je procijeniti njegovu u\u010dinkovitost. U lije\u010denju tetanusa koriste se antimikrobni pripravci u cilju sprje\u010davanja umna\u017eanja bakterije C. tetani<\/em> i njezine proizvodnje toksina. Osim antimikrobne terapije, od iznimne va\u017enosti je obrada rane i to na na\u010din da se uklone eventualno prisutna strana tijela i nekroti\u010dno tkivo, koje pogoduje odr\u017eavanju anaerobnih uvjeta, a time i umna\u017eanju bakterije te proizvodnju toksina (Acke i sur., 2004.). U cilju ubla\u017eavanja gr\u010deva muskulature koriste se sedativi, samostalno ili u kombinaciji s drugim lijekovima. U praksi se naj\u010de\u0161\u0107e koriste benzodiazepini (diazepam ili midazolam) koji se mogu primijeniti u obliku bolusa ili kontinuirane infuzije. Rije\u010d je o GABA-agonistima koji osiguravaju dobru mi\u0161i\u0107nu relaksaciju te imaju anksioliti\u010dko djelovanje a da pri tome ne izazivaju duboku sedaciju ili depresiju rada kardiovaskularnog sustava (Fawcett i Irwin, 2014., Ives, 2014.).<\/p>\n Od fenotijazina preporuka je kori\u0161tenje klorpromazina, dok se u stabilnih pacijenata koji nemaju problema s aritmijama mo\u017ee koristiti acepromazin u vremenskom razmaku od \u010detiri do osam sati. Fenotijazini u\u010dinkovito djeluju na stanje hiperestezije u kojima se nalaze \u017eivotinje oboljele od tetanusa, a \u010desto predstavljaju bolji izbor za kontrolu mi\u0161i\u0107nih gr\u010deva, u odnosu na miorelaksanse. Ukoliko u \u017eivotinje do\u0111e do pojave konvulzija, generalizirane uko\u010denosti ili opistotonusa koriste se barbiturati. Pentobarbital se mo\u017ee aplicirati svaka dva do tri sata, ali doza mora biti prilago\u0111ena te\u017eini klini\u010dke slike zbog opasnosti od razvoja respiratornog aresta. Za razliku od pentobarbitala ne\u0161to sigurniji za primjenu je fenobarbital (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.). Za analgeziju, koriste se opioidni analgetici, a butorfanol je jedan od lijekova koji se mo\u017ee primjenjivati intravenozno svakih \u010detiri do \u0161est sati. Piridoksin, vitamin B6<\/sub>, je koenzim uklju\u010den u sintezu GABA-e pa se mo\u017ee koristiti u sklopu lije\u010denja, u svrhu pove\u0107avanja koncentracije ovog neurotransmitera. Uporaba kortikosteroida u lije\u010denju se treba izbjegavati budu\u0107i da nije dokazana djelotvornost u dosada\u0161njim istra\u017eivanjima. Dapa\u010de, njihova uporaba povezuje se s pojavom ulceracija sluznice probavnog sustava i krvi u stolici (Burkitt i sur., 2007., Greene, 2012.). Treba napomenuti da pacijente u kojih do\u0111e do pojave sr\u010danih aritmija potrebno je terapirati, no isto tako paziti koja \u0107e se to\u010dno terapija koristiti. Primjerice, simpatolitici se obi\u010dno ne koriste jer se tahikardije uglavnom isprave kori\u0161tenjem sedativa. Ako je prisutna bradikardija (frekvencija rada srca ispod 60 otkucaja u minuti), kratkotrajno se mogu koristiti parasimpatolitici poput atropina ili glikopirolata. Uz ispravljanje sr\u010dane frekvencije, atropin smanjuje bronhospazam, sekreciju u bronhima te poja\u010dano slinjenje (Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.).<\/p>\n Potporna terapija i njega su klju\u010dne u lije\u010denju tetanusa. \u017divotinje je potrebno smjestiti u tamno, mirno okru\u017eenje, s minimalnim vanjskim podra\u017eajima (Sprott, 2009.). Kavezi u kojima borave trebaju biti pokriveni da bi se smanjili svjetlosni podra\u017eaji, a u svrhu smanjenja zvu\u010dnih podra\u017eaja iz okoline mogu se staviti komadi\u0107i vate u vanjski zvukovod. Uz navedeno, treba im se osigurati mekan i udoban le\u017eaj zbog dugotrajnosti i prirode bolesti. Zbog uko\u010denosti, \u017eivotinje se ne mogu micati pa mo\u017ee do\u0107i do pojave dekubitusa. Prognoza bolesti ovisi o te\u017eini klini\u010dke slike, odnosno stupnju uko\u010denosti \u017eivotinje prije zapo\u010detog lije\u010denja. Bolju prognozu i br\u017ei oporavak imaju \u017eivotinje s lokaliziranim oblikom tetanusa u odnosu na one s generaliziranim oblikom bolesti. Br\u017ee se oporave \u017eivotinje i s blagom klini\u010dkom slikom te one koje ne moraju biti dugo stacionirane i mogu primati peroralnu terapiju. \u017divotinjama kojima se klini\u010dka slika pogor\u0161ava i bolest kre\u0107e u progresiju, prognoza je znatno lo\u0161ija. Nadalje, lo\u0161u prognozu imaju i \u017eivotinje koje ne mogu samostalno stajati ili hodati, nepokretne ili u opistotonusu. Mortalitet je visok i u \u017eivotinja koje razviju komplikacije ili ozbiljne autonomne disfunkcije.<\/p>\n Prvi znaci pobolj\u0161anja se obi\u010dno jave nakon prvog tjedna lije\u010denja, a \u017eivotinja se postepeno oporavi kroz tri do \u010detiri tjedna (Greene, 2012., Ives, 2014.). Nije neobi\u010dna pojava klini\u010dkih znakova i mjesecima nakon oporavka. Dosada\u0161nja klini\u010dka studija opisala je slu\u010dajeve pojave neprekidnih gr\u010deva u snu, ili pak potpunu uko\u010denost i ekstenzija jednog ekstremiteta tijekom spavanja tri mjeseca nakon utvr\u0111enog oporavka \u017eivotinje. Nadalje, nakon \u010dak 12 mjeseci opisano je neprestano ka\u0161ljanje nakon uzimanja obroka suhe hrane u jednog psa (Burkitt i sur., 2007.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Odgovaraju\u0107a obrada rane, racionalna uporaba antimikrobnih pripravaka, pridr\u017eavanje pravila asepse i antisepse te sterilizacija instrumenata su dovoljne mjere za prevenciju pojave tetanusa u pasa. Budu\u0107i da psi rijetko obole od ove bolesti imunoprofilaksa tetanusa se rutinski ne provodi (Greene, 2012., Fawcett i Irwin, 2014.).<\/p>\n <\/a> 1.\tACKE, E., B. R. JONES, R. BREATHNACK, H. McALLISTER and C. T. MOONEY (2004): Tetanus in the dog: Review and a case-report of concurrent tetanus with hiatal hernia. Ir. Vet. J. 57, 593-597. 10.1186\/2046-0481-57-10-593 <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Tetanus is an acute, non-contagious infectious disease in dogs caused by the tetanus neurotoxin produced by the bacterium Clostridium tetani<\/em>. The most common paths of entry are infected puncture wounds or skin injuries. The incubation period of the disease ranges from three days to three weeks. The clinical presentation of the disease is manifested in either the localised or generalised form. In the localised form of the disease, there is visible rigidity of the limb where the injury or wound is located. The generalised form is manifested through typical clinical symptoms that initially include facial muscle spasm, and as the disease progresses, there is generalized stiffness of all extremities, intermittent tonic spasms of the respiratory musculature, and spastic paralysis. The disease is accompanied by numerous complications, and a lethal outcome is the result of respiratory or cardiac arrest. Diagnosis is based on a detailed anamnesis and typical clinical signs. Treatment of tetanus includes surgical management of the wound, neutralisation of the free neurotoxin with an antitoxin, prevention of further multiplication of bacterium C. tetani<\/em> by the administration of antimicrobial medications, and supportive therapy. The process itself is long-term and the prognosis and outcome of the disease depends not only on the form and course of the disease, but also on its timely recognition and adequate treatment. Furthermore, it is important to emphasise that there is still no unique approach to the treatment of this disease in dogs. Immunoprophylaxis of tetanus in dogs is not currently enforced.<\/p>\n Key words:<\/strong> tetanus neurotoxin; Clostridium tetani; wounds; localized and generalized form<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" E. \u0106aki\u0107, Z. \u0160tritof, J. Habu\u0161, I. \u0160mit, M. Perhari\u0107, V. Stevanovi\u0107, K. Martinkovi\u0107 i S. Ha\u0111ina* Elena \u0106AKI\u0106, dr.<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":3,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[1419,1422,1421,1420],"issuem_issue":[1344],"ppma_author":[1414,1415,1416,152,1346,1417,287,1418],"class_list":["post-4889","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-c-tetani","tag-lokalizirani-i-generalizirani-oblik","tag-rane","tag-tetanus-neurotoksin","issuem_issue-53-6"],"yoast_head":"\n
\nElena \u0106AKI\u0106<\/strong>, dr. med. vet. Specijalisti\u010dka veterinarska praksa \u201cDoktor Vau\u201d, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Zrinka \u0160TRITOF<\/strong>, dr. med. vet., izvanredna profesorica, dr. sc. Josipa HABU\u0160<\/strong>, dr. med. vet., izvanredna profesorica, dr. sc. Iva \u0160MIT<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Matko PERHARI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., docent, dr. sc. Vladimir STEVANOVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., docent, Kre\u0161imir MARTINKOVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., stru\u010dni suradnik, dr. sc. Suzana HA\u0110INA<\/strong>*, dr. med. vet., izvanredna profesorica, (dopisni autor, e-mail: suzana.hadina@vef.unizg.hr), Veterinarski fakultet, Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.53.6.10<\/a><\/div>\n<\/p>\n\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Etiologija<\/a>Epizootiologija<\/a>Patogeneza<\/a>Klini\u010dka slika<\/a>Diferencijalna dijagnostika<\/a>Patoanatomski i patohistolo\u0161ki nalaz<\/a>Lije\u010denje<\/a>Profilaksa<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n<\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nKod lokaliziranog oblika vidljiva je uko\u010denost ekstremiteta na kojem se nalazi ozljeda ili rana.
\nTipi\u010dni klini\u010dki znaci generalizirang oblika bolesti su gr\u010d muskulature lica, a tijekom progresije bolesti dolazi do generalizirane uko\u010denosti svih ekstremiteta, intermitentnih toni\u010dkih gr\u010deva di\u0161ne muskulature te spasti\u010dne paralize. Bolest je popra\u0107ena brojnim komplikacijama, a letalan ishod posljedica je respiratornog ili sr\u010danog zastoja.
\nDijagnostika se temelji na detaljnoj anamnezi i tipi\u010dnoj klini\u010dkoj slici. Lije\u010denje tetanusa uklju\u010duje kirur\u0161ku obradu rane, neutralizaciju slobodnog neurotoksina antitoksinom, sprje\u010davanje daljnjeg umna\u017eanja bakterije C. tetani<\/em> antimikrobnim pripravcima te potpornu terapiju. Sam proces lije\u010denja je dugotrajan, a prognoza i ishod bolesti ne ovise samo o obliku i tijeku bolesti ve\u0107 i o njezinom pravovremenom prepoznavanju te adekvatnom lije\u010denju. Uz sve navedeno potrebno je naglasiti da jo\u0161 uvijek ne postoji jedinstveni pristup lije\u010denju ove bolesti u pasa. Imunoprofilaksa tetanusa u pasa se ne provodi.<\/p>\nUvod<\/h2>\n
\nEtiologija<\/h2>\n
\n
\nSvje\u017ee bakterijske kulture boje se gram-pozitivno dok stani\u010dna stijenka bakterijskih kultura starijih od 24 sata vi\u0161e ne zadr\u017eava kristalviolet boju te se boje gram-negativno (Nagli\u0107 i sur., 2005., Popoff, 2020.). Za rast i pre\u017eivljavanje ovoj su bakteriji potrebni anaerobni uvjeti pa \u0107e prilikom uzgoja na hranjivim podlogama bez prisustva kisika, pokretni sojevi prerasti cijelu povr\u0161inu podloge stvaraju\u0107i prozirni film. Bakterija C. tetani<\/em> dobro raste na krvnom agaru ili na medijima oboga\u0107enim hidroliziranim bjelan\u010devinama primjerice hidrolizatom kazeina ili mesnim iscrpinama. Na krvnom agaru kolonije su sivkaste boje, blago uzdignute i nepravilnih hrapavih rubova te okru\u017eene uskom zonom hemolize (Roper i sur., 2012., Popoff, 2020.). Osim anaerobnih uvjeta, za rast ove bakterije potrebna je optimalna temperatura od 37 \u00b0C, dok \u0107e na ne\u0161to ni\u017eoj temperaturi, primjerice 30 \u00b0C slabije rasti. Inkubacija na temperaturama od 25 \u00b0C ili 45 \u00b0C rezultirat \u0107e vrlo slabim rastom ili \u0107e on u potpunosti izostati (Popoff, 2020.). Tijekom sporulacije, bakterije gube bi\u010deve, a sama sporulacija ovisit \u0107e o soju bakterije i hranjivoj podlozi na kojoj raste. Sporulacija zapo\u010dinje unutar 24 sata od nacjepljivanja, pri temperaturi od 37 \u00b0C te pH vrijednosti 7 ili vi\u0161oj i nastavlja se sljede\u0107ih \u010detiri do dvanaest dana. Spore su okruglog oblika te su obi\u010dno smje\u0161tene na rubu bakterijske stanice, odnosno terminalno. Budu\u0107i da su promjerom ve\u0107e od same bakterijske stanice, izgled bakterije sa sporom podsje\u0107a na bubnjarski \u0161tapi\u0107 (Nagli\u0107 i sur., 2005., Roper i sur., 2012., Markey i sur., 2013., Ganesh i sur., 2016.).<\/p>\n
\nIako je bakterija C. tetani<\/em> u vegetativnom obliku osjetljiva na sve standardne kemijske i fizikalne metode inaktivacije, spore su otporne na kipu\u0107u vodu, fenol, krezol i \u017eivin klorid. Mogu se uni\u0161titi autoklaviranjem na temperaturi od 120 \u00b0C u vremenskom trajanju od 15 do 20 minuta (Greene, 2012.).<\/p>\nEpizootiologija<\/h2>\n
\n
\nNaj\u010de\u0161\u0107e je rije\u010d o traumatskim ozljedama \u0161apa uprljanih zemljom ili fecesom, ozljedama nastalih prilikom skra\u0107ivanja noktiju, ugriznim ranama, infekcijama zubnog kanala, apscesima zubnog korijena, ranama nastalim zbog kroni\u010dnih bakterijskih ili gljivi\u010dnih infekcija ko\u017ee, opekotinama, ulceracijama, gangreni, nekrozi tkiva te prisustvu stranog tijela uz posljedi\u010dno gnojenje. Tetanus se mo\u017ee razviti i postoperativno, naj\u010de\u0161\u0107e nakon neadekvatno obavljenih operativnih zahvata poput kastracije \u017eivotinje, resekcije crijeva ili kao posljedica kori\u0161tenja nesterilnih instrumenata.
\nNaime, u tre\u0107ini slu\u010dajeva u trenutku manifestacije klini\u010dke slike bolesti u pasa se ne mo\u017ee na\u0107i vidljiva rana ili ozljeda (Greene, 2012., Sykes, 2013., Fawcett i Irwin, 2014.). Toksin se ne mo\u017ee resorbirati iz probavnog sustava jer ga probavni enzimi razgrade, a zbog svoje velike molekularne mase ne mo\u017ee pro\u0107i kroz slojeve placente. Prevalencija ove bolesti u pasa je relativno niska u odnosu na druge doma\u0107e \u017eivotinje \u0161to bi se moglo objasniti kao vrsna otpornost, odnosno uro\u0111ena otpornost prema toksinu i njegovoj sposobnosti prodiranja u \u017eiv\u010dani sustav (Acke i sur., 2004, Greene, 2012.).<\/p>\nPatogeneza<\/h2>\n
\nKlini\u010dka slika<\/h2>\n
\n
\nInkubacija mo\u017ee biti i znatno du\u017ea i iznositi do 3 tjedna (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).
\nRazlikujemo lokalizirani i generalizirani klini\u010dki oblik tetanusa. Lokalizirani oblik se naj\u010de\u0161\u0107e javlja na ekstremitetu gdje se nalazi rana. Zahva\u0107eno podru\u010dje je bolno, zatim dolazi do gr\u010da muskulature u podru\u010dju rane koji postupno zahva\u0107a cijeli ekstremitet te se mo\u017ee pro\u0161iriti, kako na drugi ekstremitet tako i na muskulaturu grudnog ko\u0161a te prije\u0107i u generalizirani oblik. Generalizirani oblik bolesti o\u010dituje se uko\u010denim hodom zbog izrazite krutosti mi\u0161i\u0107a s ispru\u017eenim ili dorzalno zakrivljenim repom (Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.). Zbog poja\u010danog mi\u0161i\u0107nog tonusa vidljivo je tipi\u010dno dr\u017eanje koje podsje\u0107a na stav konja, stra\u017enji ekstremiteti su u potpunoj ekstenziji, prednji su \u0161iroko razmaknuti, glava i vrat uko\u010deni te se mo\u017ee javiti spontano, ali ote\u017eano pomicanje glave (Slika 1) (Greene, 2012., Sykes, 2013.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika01-tetanus-u-pasa.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika02-tetanus-u-pasa.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika03-tetanus-u-pasa-1.jpg\")
\nZbog gr\u010da \u017eva\u010dne muskulature, javlja se i trizam pa je \u017eivotinji te\u0161ko i gotovo nemogu\u0107e otvoriti usta. Na po\u010detku bolesti apetit je obi\u010dno o\u010duvan, ali zbog nemogu\u0107nosti otvaranja usta, zajedno s hipersalivacijom, javlja se disfagija.
\nPrisutan je laringospazam \u0161to \u017eivotinji dodatno ote\u017eava gutanje pa mo\u017ee do\u0107i do opstrukcije di\u0161nih puteva zbog aspiracije sline ili sadr\u017eaja u ustima. Nadalje, mo\u017ee do\u0107i do regurgitacije, naro\u010dito u \u017eivotinja koje istovremeno imaju hijatalnu herniju.
\nDisanje je ote\u017eano, ili se mogu javljati epizode ote\u017eanog disanja zbog gr\u010devitih kontrakcija muskulature grudnog ko\u0161a (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012., Sykes, 2013.).<\/p>\n
\nMegaezofagus se javlja kao posljedica autonomne disfunkcije, a nerijetko \u0107e se razviti aspiracijska pneumonija zbog aspiracije sadr\u017eaja prilikom regurgitacije i nepomi\u010dnog le\u017eanja.
\nProgresija klini\u010dkih znakova bolesti posljedi\u010dno mo\u017ee dovesti do respiratornog aresta.<\/p>\nDijagnostika<\/h2>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika04-tetanus-u-pasa.jpg\")
\nNekada se, zbog razvoja trizma, usna \u0161upljina ne mo\u017ee niti pregledati. Budu\u0107i da se simptomi bolesti mogu razviti i nakon dva tjedna od po\u010detka infekcije, rana ne mora uop\u0107e biti vidljiva prilikom pregleda (Linnenbrink i McMichael, 2006., Ives, 2014.). Klini\u010dkim pregledom \u017eivotinje s tetanusom mo\u017ee se uo\u010diti povi\u0161eni tonus mi\u0161i\u0107a popra\u0107en epizodama gr\u010deva ekstenzora i fleksora. Neurolo\u0161ki pregled u pasa s generaliziranim oblikom tetanusa je ote\u017ean budu\u0107i da svaki podra\u017eaj iz okoline mo\u017ee potaknuti ili pogor\u0161ati gr\u010denje muskulature. Procjena posturalnih reakcija ili propriocepcije mo\u017ee biti ote\u017eana i zbog uko\u010denosti mi\u0161i\u0107a ekstenzora (Linnenbrink i McMichael, 2006., Ives, 2014.). Laboratorijskim pretragama krvi mogu se utvrditi razli\u010dite abnormalnosti, iako rezultati \u010desto mogu biti unutar referentnih vrijednosti. Naj\u010de\u0161\u0107e dolazi do promjene u bijeloj krvnoj slici poput leukocitoze s neutrofilijom, posebice u \u017eivotinja koje imaju ozljede ili aspiracijsku pneumoniju.
\nNadalje, kod crvene krvne slike vidljiva je anemija, hemokoncentracija nastala zbog dehidracije ili prerenalne azotemije. Trombocitopenija, kao i promjene u vrijednostima koagulacija mogu se pojaviti u \u017eivotinja koje razviju diseminiranu intravaskularnu koagulaciju. Od biokemijskih parametara krvi, naj\u010de\u0161\u0107e su povi\u0161ene vrijednosti serumskih enzima kreatin kinaze i aspartat aminotransferaze nastale posljedi\u010dno o\u0161te\u0107enju muskulature uslijed njihovog poja\u010danog tonusa. U te\u017eim slu\u010dajevima, kada su naru\u0161ene funkcije vi\u0161e organa, mogu se uo\u010diti hipoalbuminemija, hiperbilirubinemija, azotemija i povi\u0161ene aktivnosti ostalih jetrenih enzima (Greene, 2012., Sykes, 2013.).<\/p>\nDiferencijalna dijagnostika<\/h2>\n
\nPatoanatomski i patohistolo\u0161ki nalaz<\/h2>\n
\nLije\u010denje<\/h2>\n
\n
\nVa\u017eno je napomenuti da intravenska primjena antitoksina mo\u017ee dovesti do razvoja anafilakti\u010dkog \u0161oka zbog \u010dega je uputno 15 do 30 minuta prije njegove primjene, prvo aplicirati malu koli\u010dinu antitoksina (0,1- 0,2 mL) supkutano ili intradermalno. Reakcija na mjestu aplikacije poput pojave urtika ukazat \u0107e na mogu\u0107nost razvoja anafilaksije (Greene, 2012.).<\/p>\n
\nPregledom dosada\u0161njih istra\u017eivanja, u svakom protokolu lije\u010denja, uz aplikaciju tetanus antitoksina, kori\u0161teni su antimikrobni pripravci i drugi lijekovi poput mi\u0161i\u0107nih relaksansa i sedativa zajedno s potpornom terapijom pa je te\u0161ko donijeti zaklju\u010dak o samoj njegovoj u\u010dinkovitosti. S druge strane istra\u017eivanja slu\u010dajeva ove bolesti u pasa pokazala su da tetanus antitoksin \u010desto nije niti kori\u0161ten u protokolu lije\u010denja. Tako Bandt i sur. (2007.) nisu utvrdili razlike u duljini trajanja bolesti, te\u017eini klini\u010dke slike niti ve\u0107em postotka pre\u017eivljavanja u skupini pasa kojima je apliciran antitoksin u odnosu na skupinu pasa koja ga nije dobila. Nadalje, u sli\u010dnom istra\u017eivanju koje je obuhva\u0107alo 16 pasa nije utvr\u0111ena statisti\u010dki zna\u010dajna razlika u ishodu lije\u010denja i oporavku pasa u skupini kojoj je pravovremeno apliciran antitoksin (Burkitt i sur., 2007.).<\/p>\n
\nAntimikrobni pripravci u veterinarskoj medicini za lije\u010denje tetanusa uklju\u010duju penicilin G, metronidazol, tetraciklin i klindamicin. U\u010dinak penicilina na vegetativne oblike bakterije je razli\u010dit (Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.). Penicilin je antagonist GABA-e, \u010dije kori\u0161tenje mo\u017ee potencirati djelovanje TeNT-a i time povisiti rizik od nastanka ili pogor\u0161anja nastalih konvulzija (Linnenbrink i McMichael, 2006., Ives, 2014.). Nadalje, derivati penicilina, poput ampicilina mogu imati slabi ili gotovo nikakav u\u010dinak na uzro\u010dnika bolesti te se metronidazol pokazao kao znatno bolji izbor u lije\u010denju tetanusa. Rije\u010d je o antimikrobnom pripravku koji djeluje na anaerobne bakterije i posti\u017ee dobru terapijsku koncentraciju i u tkivu gdje zbog njegovog o\u0161te\u0107enja prevladavaju anaerobni uvjeti. Negativna strana je njegova poznata toksi\u010dnost koja se mo\u017ee o\u010ditovati klini\u010dkom slikom centralnog vestibularnog sindroma.
\nUnato\u010d utvr\u0111enoj u\u010dinkovitosti klindamicina i tetraciklina na bakteriju C. tetani<\/em> obi\u010dno se ne koriste u lije\u010denju tetanusa (Linnenbrink i McMichael, 2006., Greene, 2012.).<\/p>\n
\nRane je potrebno temeljito obraditi, isprati vodikovim peroksidom, a ponekad ih je po\u017eeljno ostaviti da zacijele per secundam<\/em>.
\nU slu\u010daju apscesa, opse\u017enih rana s ve\u0107im podru\u010djem nekroze ili potrebe ekstrakcije zuba koji bi mogli biti izvor infekcije, kirur\u0161ku obradu rane potrebno je provesti u op\u0107oj anesteziji. Osim toga, prije zahvata uputno je aplicirati tetanus antitoksin da bi se neutralizirao toksin koji se osloba\u0111a u cirkulaciju prilikom kirur\u0161ke obrade. Prognoza i \u0161anse za oporavak su tim bolje ako se rana adekvatno obradi (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).<\/p>\n
\nU slu\u010dajevima ozbiljne i te\u0161ke klini\u010dke slike, ponekad se koristi sistemski anestetik propofol u obliku kontinuirane infuzije. Uzimaju\u0107i u obzir da propofol uzrokuje depresiju centra za disanje, takvim pacijentima je od iznimne va\u017enosti postaviti intratrahealni tubus u cilju umjetne ventilacije (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).<\/p>\n
\nIstra\u017eivanja su pokazala da je mortalitet \u017eivotinja, a i ljudi, s generaliziranim oblikom tetanusa smanjen kori\u0161tenjem piridoksina (Adamantos i Cherubini, 2009.). Postoje i podatci da terapija magnezijevim sulfatom nakon 16 sati kontinuirane infuzije dovodi do smanjenja spasti\u010dnog gr\u010da muskulature te ukazuju na mogu\u0107nost njegova kori\u0161tenja u sklopu potporne terapije (Simmonds i sur., 2011.).<\/p>\n
\nOsim mekanog le\u017eaja, neophodno je \u017eivotinju okretati svakih nekoliko sati.
\nTerapija \u017eivotinje trebala bi se provoditi svaki dan u isto vrijeme da bi se izbjegla dodatna nepo\u017eeljna stimulacija \u017eivotinje.
\nVa\u017eno je redovito mjeriti trijas te u slu\u010daju povi\u0161ene temperature sni\u017eavati je uporabom ventilatora ili kori\u0161tenjem hladnih obloga. Istovremeno treba paziti da \u017eivotinja ne bi postala hipotermi\u010dna (Adamantos i Cherubini, 2009., Ives, 2014.). Svakodnevno se procjenjuje potreba za nadoknadom teku\u0107inske terapije za \u0161to se koriste infuzije kristaloida. Hranjenje je izuzetno va\u017eno pa ukoliko \u017eivotinje mogu samostalno jesti potrebno ih je poticati na samostalno uzimanje hrane te im pomo\u0107i prilikom hranjenja. Obi\u010dno \u017eivotinje s tetanusom imaju pote\u0161ko\u0107e pri \u017evakanju i gutanju krute hrane pa uzimaju teku\u0107u hranu i vodu, \u201eusisavanjem\u201c kroz zube. Ukoliko \u017eivotinja ne mo\u017ee sama uzimati hranu potrebno ju je hraniti s naglaskom da hranjenje na brizgalicu op\u0107enito treba izbjegavati zbog mogu\u0107e aspiracije sadr\u017eaja u plu\u0107a. U takvim slu\u010dajevima postavljanje nazogastri\u010dne ili jednja\u010dke sonde predstavlja znatno bolji izbor.
\nRe\u017eim hranjenja treba uklju\u010divati \u010de\u0161\u0107e, ali manje obroke da bi se smanjila mogu\u0107nost refluksa ili povra\u0107anja te da ne bi do\u0161lo do razvoja aspiracijske pneumonije. Uz navedeno, potrebno je pratiti pacijente da ne bi do\u0161lo do nekih drugih komplikacija poput opstrukcije gornjih di\u0161nih puteva ili hipoventilacije. U nekim slu\u010dajevima \u017eivotinju je potrebno intubirati i dr\u017eati na umjetnoj ventilaciji, a u bla\u017eim slu\u010dajevima je nekad dovoljno postaviti nazalne sonde koje \u0107e im osigurati dovoljnu koli\u010dinu kisika. U najte\u017eim slu\u010dajevima, kad \u017eivotinja pokazuje znakove te\u0161kog respiratornog distres sindroma poput ote\u017eanog disanja, nemira i cijanoze, uputno je napraviti traheotomiju (Adamantos i Cherubini, 2009., Greene, 2012.).
\nOboljelim \u017eivotinjama uputno je manualno prazniti mokra\u0107ni mjehur u prosjeku svakih \u010detiri do \u0161est sati. U slu\u010daju pote\u0161ko\u0107a s manualnim pra\u017enjenjem mjehura mora se postaviti urinarni kateter. Treba napomenuti da su takve \u017eivotinje sklone urinarnim infekcijama, pogotovo ako dugo i nepomi\u010dno le\u017ee. Opstipacija ili nakupljanje plina u crijevima mo\u017ee se kontrolirati klizmama (Greene, 2012., Ives, 2014.). Kako se \u017eivotinje oporavljaju, po\u017eeljno je provoditi pasivne kretnje odnosno fizikalnu terapiju.<\/p>\nProfilaksa<\/h2>\n
\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2.\tADAMANTOS, S. and A. BOAG (2007): Thirteen cases of tetanus in dogs. Vet. Rec. 161, 298-303. 10.1136\/vr.161.9.298
\n3.\tADAMANTOS, S. and G. B. CHERUBINI (2009): Tetanus in dogs. Aust. Vet. J. 26, 338-339. 10.1111\/ j.1751-0813.1950.tb04852.x
\n4.\tBANDT, C., E. A. ROZANSKI, T. STEINBERG and S. P. SHAW (2007): Retrospective study of tetanus in 20 dogs: 1988-2004. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 43, 143-148. 10.5326\/0430143
\n5.\tBURKITT, J. M., B. R. STURGES, K. E. JANDREY and P. H. KASS (2007): Risk factors associated with outcome in dogs with tetanus: 38 cases (1987-2005). JAVMA 230, 76-83. 10.2460\/javma.230.1.76
\n6.\tCONSTABLE, P. D., K. W. HINCHLIFF, S. DONE and W. GRUENBERG (2016): Tetanus. In: Veterinary medicine: a textbook of the diseases of cattle, horses, sheep, pigs, and goats. 11th ed. Saunders Ltd, Philadelphia. (1360-1363).
\n7.\tCOOK, T. M., R. T. PROTHEROE and J. M. HANDEL (2001): Tetanus: A review of the literature. Br. J. Anaesth. 87, 477-487. 10.1093\/bja\/87.3.477
\n8.\tFAWCETT, A. and P. IRWIN (2014): Diagnosis and treatment of generalised tetanus in dogs. In Pract. 36, 482-493. 10.1136\/inp.g6312
\n9.\tGANESH, M., N. K. SHEIKH, P. SHAH, G. MEHETRE, M. S. DHARNE and B. S. NAGOBA (2016): Detection of Clostridium tetani in human clinical samples using tetX specific primers targeting the neurotoxin. J. Infect. Public Health 9, 105-109. 10.1016\/j.jiph.2015.06.014
\n10.\tGRA\u010cNER, D., LJ. BARBI\u0106, I. BIJADER, P. \u010cOLIG, G. GREGURI\u0106 GRA\u010cNER, J. SELANEC, R. ZOBEL, V. STEVANOVI\u0106 and M. SAMARD\u017dIJA (2015): A twenty-year retrospective study of tetanus in horses: 42 cases. Vet. arhiv 85, 141-149.
\n11.\tGREENE, C. E. (2012): Tetanus. In: Infectious diseases of the dog and cat. Elsevier Saunders. Missouri (423-431).
\n12. HODOWANEC, A. and T. P. BLECK (2014): Tetanus (Clostridium tetani). In: Bennet, J. E., R. D, M. J. Blaser: Mandell, Douglas, and Bennett\u2019s Principles and Practice of Infectious Diseases. Elsevier Saunders (2757-2762). 10.1016\/B978-1-4557-4801-3.00246-0
\n13.\tIVES, E. (2014): Tetanus in dogs: clinical signs and management. Vet. times Pp. 6-8.
\n14.\tLINNENBRICK, T. and M. McMICHAEL (2006): Tetanus: Pathophysiology, clinical signs, diagnosis, and update on new treatment modalities. J. Vet. Emerg. Crit. Care 16, 199-207. 10.1111\/j.1476-4431.2006.00192.x
\n15.\tMACKAY, R. J. (2014): Tetanus. In: Sellon, D. C., M. T. Long: Equine Infectious Diseases, Second Edition. Saunders Elsevier (368-372). 10.1016\/B978- 1-4557-0891-8.00044-0
\n16.\tMALIK, R., D. B. CHURCH, J. E. MADDISON and B. R. FARROW (1989): Three cases of local tetanus. J. Small Anim. Pract. 30, 469-473.
\n17.\tMALLICK, I. H. and M. C. WINSLET (2004): A review of the epidemiology, pathogenesis and management of tetanus. Int. J. Surg. 2, 109-112. 10.1016\/S1743-9191(06)60056-3
\n18.\tMARKEY, B. K., F. C, M. ARCHAMBAULT, A. CULLINANE and D. MAGUIRE (2013): Clostridium species. In: Clinical Veterinary. Microbiology. 2nd ed. Mosby Elsevier (215-237).
\n19.\tNAGLI\u0106 T., D. HAJSIG, J. MANDI\u0106 i LJ. PINTER (2005): Veterinarska mikrobiologija- Specijalna bakteriologija i mikologija. Hrvatska: Veterinarski fakultet Zagreb i Hrvatsko mikrobiolo\u0161ko dru\u0161tvo.
\n20.\tPOPOFF, M. R. (2020): Tetanus in animals. J. Vet. Diagn. Invest. 32, 184-191. 10.1177\/1040638720906814
\n21.\tRIBEIRO, M. G., G. DE NARDI J\u00daNIOR, J. MEGID, M. M. J. FRANCO, S. T. GUERRA, F. V. R. PORTILHO, S. A. RODRIGUES and A. C. PAES (2018): Tetanus in horses: an overview of 70 cases. Pesqui. Vet. Bras. 38, 285-293. 10.1590\/1678-5150- pvb-5441
\n22.\tROPER, M. H., S. G. F. WASSILAK, T. S. P. TIWARI and W. A. ORENSTEIN (2012): Tetanus toxoid. In: Vaccines: Sixth edition. Elsevier Inc. (746-772). 10.1016\/B978-1-4557-0090-5.00039-2
\n23.\tSHEA, A., A. HATCH, L. DE RISIO and E. BELTRAN (2018): Association between clinically probable REM sleep behavior disorder and tetanus in dogs. J. Vet. Intern. Med. 32, 2029-2036. 10.1111\/ jvim.15320
\n24.\tSIMMONDS, E., A. J. ALWOOD and M. F. COSTELLO (2011): Magnesium sulfate as an adjunct therapy in the management of severe generalized tetanus in a dog. J. Vet. Emerg. Crit. Care (San Antonio). 21, 542-546. 10.1111\/j.1476- 4431.2011.00674.x
\n25.\tSMAJLOVI\u0106, A., J. GOTI\u0106, Z. \u0160TRITOF, A. GUDAN KURILJ, M. VU\u010cKOVI\u0106 and N. BRKLJA\u010cA BOTTEGARO (2019): Clostridial myositis in a mare following equine influenza and tetanus vaccination – a case report. Veterinary Science and Profession (Zagreb, 10.-12. 10. 2019). Book of Abstracts 8th International Congress \u00abVeterinary Science and Profession\u00bb. Zagreb (162).
\n26.\tSPROTT, K. R. (2008): Generalized tetanus in a Labrador retriever. Can. Vet. J. 49, 1221-1223.
\n27.\tSYKES, J. E. (2013): Tetanus and Botulism. In: Canine and Feline Infectious Diseases. Elsevier Inc. (520-530). 10.1016\/B978-1-4377-0795-3.00054-5
\n<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Tetanus in dogs<\/h2>\n
\nElena \u0106AKI\u0106<\/strong>, DVM, Special Veterinary Practice \u201cDoktor Vau\u201d, Zagreb, Croatia; Zrinka \u0160TRITOF<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Josipa HABU\u0160<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Iva \u0160MIT<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Matko PERHARI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Vladimir STEVANOVI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Kre\u0161imir MARTINKOVI\u0106<\/strong>, DVM, Expert Associate, Suzana HA\u0110INA<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n