![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/02\/MirnaBRKLJACIC.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
M. Brklja\u010di\u0107<\/strong>, I. Ki\u0161<\/strong>*, A. Krizman<\/strong>, V. Matijatko<\/strong>, G. Jurki\u0107 Krsteska<\/strong>, F. Kajin<\/strong>, Z. Vrbanac<\/strong>, K. \u0160imonji<\/strong> i N. Ku\u010der<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Klini\u010dki sindrom hiperadrenokorticizma u pasa (HAC) je jedna od naj\u010de\u0161\u0107ih endokrinopatija u veterinarskoj medicini. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> hiperadrenokorticizam, pas, dijagnostika, terapija<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Prema uputama konsenzusa kao \u0161to je navedeno u prvom dijelu \u010dlanka (Ki\u0161 i sur., 2022.) dijagnosti\u010dki endokrinolo\u0161ki testovi se provode samo u pasa kod kojih postoji sumnja na hiperadrenokorticizam (HAC). Testovi kojima utvr\u0111ujemo HAC usmjereni su na utvr\u0111ivanje ili pove\u0107ane proizvodnje kortizola ili smanjene osjetljivosti osovine hipotalamus-hipofiza-adreni (HHA) na djelovanje negativne povratne sprege glukokortikoidima (Behrend i sur., 2013., Bennaim i sur., 2019.a.). U sada\u0161njoj je dijagnostici dobro poznato da postoji ve\u0107i broj dijagnosti\u010dkih endokrinolo\u0161kih testova za HAC, a zna se da niti jedan nije potpuno pouzdan te da su \u010desto prisutni la\u017eno pozitivni i la\u017eno negativni rezultati (Behrend i sur., 2013., Bennaim i sur., 2019.b.), osobito uzev\u0161i u obzir utjecaj brojnih drugih bolesti i nekih lijekova (Bennaim i sur., 2019.b.). Da bi se pove\u0107ala pozitivna prediktivna vrijednost testova preporuka je konsenzusa da se na HAC testiraju samo: (1) pacijenti kojima i klini\u010dki i klini\u010dkopatolo\u0161ki nalazi sugeriraju prisutnost ove endokrinopatije ili (2) pacijenti koji imaju odgovaraju\u0107i nalaz slikovne dijagnostike ili (3) su bolesni od komorbiditeta koji ne reagiraju adekvatno na terapiju (npr. diabetes mellitus) (Behrend i sur., 2013., Nelson i Della Maggiore, 2020.).<\/p>\n Endokrinolo\u0161ke testove dijelimo na one kojima dijagnosticiramo HAC (engl. screening tests<\/em>), a to su: test supresije niskom dozom deksametazona (engl. low-dose dexamethasone suppression test<\/em>: LDDST), test stimulacije adrenokortikotropnim hormonom (engl. adrenocorticotropic hromone stimulation test<\/em>: ACTHST) te omjer kortizola i kreatinina u urinu (engl. urinary cortisol-to-creatinine ratio<\/em>: UCCR) (tabela 1.) te na razlikovne testove koje rabimo da bismo razlikovali o hipofizi ovisan HAC (PDH) i o adrenima ovisan HAC (ADH), kao \u0161to su: koncentracija endogenog ACTH (eACTH), testovi supresije visokom i niskom dozom deksametazona (HDDST, LDDST) te supresija deksametazonom s omjerom kortizola i kreatinina u urinu.<\/p>\n Razlikovne testove ne treba provoditi u pasa kojima nije potvr\u0111en HAC (Behrend i sur., 2013.). Obzirom na povi\u0161enu svijest o prisustvu HAC-a u pse\u0107oj populaciji, mogu\u0107e je da neki pacijenti budu la\u017eno negativni ako su testirani u po\u010detku bolesti. Budu\u0107i da se smatra da svaki dijagnosti\u010dki test mo\u017ee biti negativan iako pacijent ima HAC, ako i nadalje postoji sumnja na prisustvo ove bolesti, treba provesti neki drugi raspolo\u017eivi dijagnosti\u010dki test. Ako je pas negativan na dva endokrinolo\u0161ka testa treba smatrati da nema HAC, a ako klini\u010dki znaci i dalje perzistiraju, progrediraju ili se pojavljuju novi, pacijent se mo\u017ee ponovno testirati za 3-6 mjeseci (Behrend i sur., 2013., Behrend, 2015., Nelson i Della Maggiore, 2020.).<\/p>\n Za me\u0111usobno razlikovanje oblika bolesti naj\u010de\u0161\u0107e se koristi kombinacija dijagnosti\u010dkih testova i slikovne dijagnostike, a slikovna dijagnostika je nezaobilazna u procjeni veli\u010dine tumorskog procesa, stupnja invazivnosti (slika 1.) te prisustva metastaza (Herrtage i Ramsey, 2015., P\u00e9rez-Alenza i Melian, 2017., Bennaim i sur., 2019.a., Nelson i Della Maggiore, 2020.).<\/p>\n Nalazi slikovne dijagnostike mogu znatno utjecati na odabir na\u010dina lije\u010denja HAC-a. Uobi\u010dajeni postupak pri provo\u0111enju ultrazvu\u010dne pretrage abdomena uklju\u010duje mjerenje debljine (visine) kaudalnog pola obje nadbubre\u017ene \u017elijezde budu\u0107i da ta mjera najto\u010dnije predstavlja veli\u010dinu adrena i pri mjerenju ima najmanju varijabilnost (Barberet i sur., 2010.). Iako postoji velika varijabilnost u veli\u010dini nadbubre\u017enih \u017elijezda obzirom na tjelesnu te\u017einu, pasminu i dob (Bento i sur., 2016.), debljina adrena ve\u0107a od 0,74 cm se smatra pove\u0107anjem preko gornje referentne vrijednosti (Bennaim i sur., 2019.a.) u pasmina preko 10 kg tjelesne te\u017eine (slika 2.), a za pasmine ispod te te\u017eine predlo\u017eena je vrijednost od 0,60 cm (Choi i sur., 2011.).<\/p>\n Op\u0107enito se o\u010dekuje da \u0107e psi s PDH imati pove\u0107ane obje nadbubre\u017ene \u017elijezde, dok \u0107e u pasa s adrenalnim tumorom \u017elijezde biti asimetri\u010dne. Na po\u010detku bolesti mogu\u0107e je da su kod PDH obje nadbubre\u017ene \u017elijezde unutar referentnih vrijednosti, no u pojedinim slu\u010dajevima mo\u017ee biti prisutna blaga asimetrija (Benchekroun i sur., 2010.). Nadalje, dio adrenalnih tumora ne mora biti vidljiv pri ultrazvu\u010dnoj pretrazi, a op\u0107enito se smatra da ultrazvu\u010dni nalaz jedne manje i druge ve\u0107e nadbubre\u017ene \u017elijezde najbolje doprinosi razlikovanju AT od PDH s osjetljivo\u0161\u0107u od 100 % i specifi\u010dno\u0161\u0107u od 96 % (Benchekroun i sur., 2010., Bennaim i sur., 2019.a.). U relativno rijetkim slu\u010dajevima pasa u kojih se utvrdi masa na jednoj nadbubre\u017enoj \u017elijezdi, a imaju pozitivni hormonalni test te s normalnom ili pove\u0107anom drugom nadbubre\u017enom \u017elijezdom diferencijalno dijagnosti\u010dki je mogu\u0107e da se radi o feokromocitomu ili funkcionalno aktivnim ili neaktivnim tumorima druge nadbubre\u017ene \u017elijezde (Nelson i Della Maggiore, 2020.). U bliskoj se budu\u0107nosti mo\u017ee o\u010dekivati da \u0107e zahvaljuju\u0107i napretku tehnologije u izradi ultrazvu\u010dnih ure\u0111aja jo\u0161 bolja vidljivost nadbubre\u017enih \u017elijezda dovesti do novih mjerenja ili novih usporedbi s drugim anatomskim strukturama u istog pacijenta da bi se postigla ve\u0107a to\u010dnost mjerenja (Agut i sur., 2020.), odnosno da \u0107e se mo\u0107i bolje odrediti ehogenost i ehostruktura samih adrena te da \u0107e to dodatno doprinijeti dijagnosti\u010dkom zna\u010denju abdominalnog ultrazvuka. U ultrazvu\u010dnu se dijagnostiku uklju\u010duju i dodatne tehnologije te se smatra da je jedna od najobe\u0107avaju\u0107ijih tehnika uvo\u0111enje kontrastne ultrazvu\u010dne pretrage (Ohlerth i O\u2019Brien, 2007., Pey i sur., 2013.).<\/p>\n Ve\u0107a dostupnost kompjuterske tomografije (CT) i magnetske rezonancije (MR) u svakodnevnoj veterinarskoj praksi rezultirala je time da se ove dvije metode napredne slikovne dijagnostike rabe za pretragu abdomena na sve vi\u0161e pacijenata, osobito za slu\u010dajeve u kojih primjena jednostavnijih i jeftinijih metoda nije rezultirala definitivnom dijagnozom. S obzirom na superiornost metode prilikom provo\u0111enja CT pretrage relativno su \u010desti slu\u010dajni nalazi masa (tzv. incidentaloma) na nadbubre\u017enim \u017elijezdama (Baum i sur., 2016.), \u0161to uvijek treba rezultirati daljnjom laboratorijskom dijagnostikom (Melian, 2015.).<\/p>\n Magnetska rezonancija i CT glave se rabe kad se planiraju kirur\u0161ki postupci kod PDH, u pasa s neurolo\u0161kim simptomima i u onih kod kojih postoji nesuglasje izme\u0111u rezultata testova (Behrend, 2015., Bennaim i sur., 2019.a.). Uvo\u0111enjem nove tehnike dinami\u010dkog CT-a ustanovljeno je da se u oko 5 % pasa javljaju istovremeno promjene na hipofizi i adrenima (Van Bokhorst i sur., 2019.), a u istoj je studiji utvr\u0111eno i da u 36 % pasa nije bilo pove\u0107anja hipofize uz pozitivan LDDST. Nova istra\u017eivanja u veterinarskoj patologiji (Beatrice i sur., 2018.) potvr\u0111uju da su u pasa od istovremenih promjena na endokrinim organima naj\u010de\u0161\u0107e prisutne one na hipofizi i nadbubre\u017enim \u017elijezdama, a opisane su i razli\u010dite patohistolo\u0161ke promjene, koje su samo dijelom bile o\u010dekivane obzirom na rezultate hormonalnih testova (Miller i sur., 2018., Polledo i sur., 2018.). U pacijenata s potvr\u0111enim HAC-om bi bilo preporu\u010dljivo uvijek provesti CT ili MR glave, no to u veterinarskoj medicini radi ograni\u010dene dostupnosti ove opreme, broja pacijenata te ukupne cijene koju ovakva temeljita dijagnostika dosi\u017ee u ovom trenutku nije mogu\u0107e.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Terapija doprinosi kvaliteti i produ\u017eenju \u017eivota pacijenata s HAC- om (Ki\u0161 i sur., 2016., Nagata i sur., 2017., Sanders i sur., 2018.). Izbor terapije za svakog pacijenta posebno ovisi o sljede\u0107im \u010dimbenicima: oblik HAC-a, te\u017eina bolesti, mogu\u0107e prisustvo komplikacija ili komorbiditeta, dostupnost pojedinih oblika lije\u010denja, \u017eelje te financijske i organizacijske mogu\u0107nosti vlasnika (Herrtage i Ramsey, 2015., P\u00e9rez-Alenza i Melian, 2017., Nelson i Della Maggiore, 2020.). Optimalna bi terapija HAC-a bila ona koja bi omogu\u0107ila da se u potpunosti ukloni izvor suvi\u0161nog ACTH ili kortizola s ciljem da se postignu normalne vrijednosti kortizola \u010dime bi se uklonili i simptomi i klini\u010dkopatolo\u0161ke promjene, a u duljem tijeku bolesti sprije\u010dila pojava komplikacija te mortalitet (Sanders i sur., 2018.). Teoretski adrenalektomija i hipofizektomija omogu\u0107avaju uklanjanje uzroka. U realnoj klini\u010dkoj praksi oba zahvata nose ozbiljne rizike, dostupna su u relativno malom broju institucija te nisu medicinski optimalno rje\u0161enje za zna\u010dajan postotak pacijenata. Op\u0107enito, osim kirur\u0161kih zahvata na raspolaganju su i radijacijska terapija hipofize te medikamentozna terapija (Herrtage i Ramsey, 2015., Nelson i Della Maggiore, 2020.).<\/p>\n Transsfenoidalna je hipofizektomija metoda izbora u lije\u010denju PDH u ljudi i pasa (Raff i Carroll, 2015., Sanders i sur., 2018.). Ovaj se zahvat izvodi samo u rijetkim institucijama koje raspola\u017eu odgovaraju\u0107im stru\u010dnjacima i opremom, kako za sam operativni zahvat tako i radi postoperativnog tijeka (Meij i sur., 1998., Sanders i sur., 2018.). Nakon hipofizektomije potrebna je do\u017eivotna medikamentozna terapija glukokortikoidima i tiroksinom te privremena terapija sintetskim analogom vazopresina. Pogre\u0161ke u lije\u010denju su intraoperativna smrt te nepotpuno uklanjanje hipofize (Hanson i sur., 2005.). Nepovoljni prognosti\u010dki \u010dimbenici za dugotrajnost remisije su: veli\u010dina hipofize, debljina sfenoidne kosti, povi\u0161enje aktivnosti melanocit stimuliraju\u0107eg hormona (\u03b1-MSH) te preoperativno visok UCCR (Hanson i sur., 2007.). U pacijenata koji pre\u017eive perioperativni period (91 %) remisija je dugotrajna s medijanom od 951 dan (Van Rijn i sur., 2016.). Nova mikrokirur\u0161ka tehnika uz uporabu video teleskopa bi se u budu\u0107nosti mogla pokazati kao vrlo uspje\u0161na modifikacija ve\u0107 poznatih tehnika (Mamelak i sur., 2014.).<\/p>\n U terapiji PDH provodi se i radioterapija koja je dostupnija od kirur\u0161ke, no tako\u0111er op\u0107enito rje\u0111e dostupna te relativno skupa. Ova metoda podrazumijeva uporabu kobalta 60, a naj\u010de\u0161\u0107e se provodi kroz 11 ciklusa, u frakcijama od 3-4 Gy\/ciklusu. Preporu\u010da se kao terapija izbora za pse s tumorima hipofize debljine \u2265 8 mm na najve\u0107em vertikalnom presjeku (P\u00e9rez-Alenza i Melian, 2017.). Radijacijska je terapija uspje\u0161na u smanjivanju veli\u010dine promjena na hipofizi, no ne utje\u010de ili prolazno utje\u010de na razine hormona te se uz nju treba provoditi medikamentozna terapija (P\u00e9rez-Alenza i Melian, 2017., Sawada i sur., 2018., Nelson i Della Maggiore, 2020.). U humanoj se medicini u najnovije vrijeme provodi tzv. fokusirana stereotakti\u010dka radiokirurgija pri kojoj se koristi gama-no\u017e te je ta metoda primijenjena i u veterinarskoj medicini u pasa, tako\u0111er s obe\u0107avaju\u0107im rezultatima (Zwingenberger i sur., 2016.).<\/p>\n Adrenalektomija se preporu\u010da u slu\u010dajevima s uni- ili bilateralnim funkcionalnim tumorima. Medikamentozna terapija je trenutno naj\u010de\u0161\u0107e primjenjivan oblik terapije u veterinarskoj medicini, a od svih lijekova naj\u010de\u0161\u0107e se rabi trilostan<\/em> za terapiju PDH, a za terapiju ADH rabe se ili trilostan<\/em> ili mitotan<\/em> (Sanders i sur., 2018.).<\/p>\n Mitotan<\/em> je adrenokortikoliti\u010dki lijek koji ima direktni citotoksi\u010dni u\u010dinak na stanice kore nadbubrega pa primjena rezultira apoptozom stanica (Sbiera i sur., 2015.) \u0161to uzrokuje nekrozu i atrofiju zona glomerulosa<\/em> i zona fasciculata<\/em>. Zbog jednake u\u010dinkovitosti, ve\u0107eg stupnja sigurnosti u radu s trilostanom<\/em> te znatno manjeg postotka \u0161tetnih u\u010dinaka u najnovije je vrijeme mitotan<\/em> zamijenjen trilostanom<\/em> koji je trenuta\u010dno naj\u010de\u0161\u0107e upotrebljavani lijek u terapiji HAC-a (Galac i sur., 2010., Ramsey, 2010., Arenas i sur., 2014.).<\/p>\n Trilostan<\/em> je sinteti\u010dki steroid, kompetitivni inhibitor enzima 3\u03b2-hidroksisteroid dehidrogenaze, te dovodi do smanjene proizvodnje svih steroidnih hormona, od kojih su najzna\u010dajniji kortizol i aldosteron te posljedi\u010dno njihovoj sni\u017eenoj koncentraciji dolazi do povi\u0161enja koncentracije ACTH i renina u krvi (Galac i sur., 2010.). Trilostan<\/em> se brzo resorbira iz probavnog sustava, a ukoliko se daje s hranom resorpcija je br\u017ea i potpunija, obi\u010dno najvi\u0161u koncentraciju dosi\u017ee za manje od 2 sata od primjene (P\u00e9rez-Alenza i Melian, 2017.). Trajanje supresije kortizola je obi\u010dno kra\u0107e od 12 sati, a velikim su pasminama potrebne relativno manje doze lijeka u odnosu na male pasmine. Op\u0107enito se smatra da je kod terapije trilostanom<\/em> izrazito va\u017eno provoditi redovite kontrole koje se sastoje od temeljite anamneze, klini\u010dkog pregleda i provo\u0111enja ACTH stimulacijskog testa pri \u010demu je od velikog zna\u010denja da se test provodi uvijek u isto vrijeme u odnosu na davanje terapije i to obi\u010dno za vrijeme maksimalnog u\u010dinka \u0161to je 2-4 sata od aplikacije (Bonadio i sur., 2014.). U pro\u0161losti su se rabili i drugi lijekovi poput ketokonazola<\/em>, fosfatidilserina<\/em>, retinoi\u010dne kiseline<\/em>, kabergolina<\/em> i metirapona<\/em>, no svi su se pokazali manje u\u010dinkovitima i\/ili sigurnima od trilostana<\/em> i mitotana<\/em>, a neki su imali neprihvatljive nuspojave (Herrtage i Ramsey, 2015.). Trenutno se u humanoj medicini istra\u017euju levoketokonazol<\/em>, antagonisti melanokortin<\/em> 2 receptora te analozi dopaminskih i somatostatinskih receptora koji, neki u klini\u010dkim, a neki u u pretklini\u010dkim istra\u017eivanjama daju vrlo obe\u0107avaju\u0107e rezultate (Sanders i sur., 2018.).<\/p>\n <\/a> 1.\tAGUT, A., M. MARTINEZ, A. ANSON and M. SOLER (2020): Ultrasonographic measurement of adrenal gland-to-aorta ratio as a method of estimating adrenal size in dogs. Vet. Rec. 186: e27. 10.1136\/vr.105188 <\/a> ▲<\/a><\/p>\n The clinical syndrome of naturally occurring hyperadrenocorticism (HAC) in dogs is one of the most common endocrinopathies in veterinary medicine. The clinical manifestations and laboratory findings reflect the influence of a chronically increased concentration of circulating cortisol. The diagnosis is based upon a compatible history and the presence of one or more clinical signs. Key words:<\/strong> hyperadrenocorticism; dog; diagnostics; therapy<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" M. Brklja\u010di\u0107, I. Ki\u0161*, A. Krizman, V. Matijatko, G. Jurki\u0107 Krsteska, F. Kajin, Z. Vrbanac, K. \u0160imonji i N. Ku\u010der<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":4,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[780,46,1311,1298],"issuem_issue":[1344],"ppma_author":[708,141,1309,709,959,140,145,977,576],"class_list":["post-4879","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-dijagnostika","tag-dog","tag-hiperadrenokorticizam","tag-terapija","issuem_issue-53-6"],"yoast_head":"\n
\nDr. sc. Mirna BRKLJA\u010cI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., izvanredna profesorica, dr. sc. Ivana KI\u0160<\/strong>*, dr. med. vet., izvanredna profesorica, (dopisna autorica, e-mail: ivana.kis@vef.unizg.hr), An\u0111ela KRIZMAN<\/strong>, studentica, dr. sc. Vesna MATIJATKO<\/strong>, dr. med. vet., redovita profesorica, Gabrijela JURKI\u0106 KRSTESKA<\/strong>, dr. med. vet., stru\u010dna suradnica, Filip KAJIN<\/strong>, dr. med. vet., asistent, dr. sc. Zoran VRBANAC<\/strong>, DECVSMR, DACVSMR, dr. med. vet., izvanredni profesor, Karol \u0160IMONJI<\/strong>, univ. mag. med. vet., dr. med. vet., stru\u010dni suradnik, dr. sc. Nada KU\u010cER<\/strong>, dr. med. vet., redovita profesorica, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.53.6.9<\/a><\/div>\n<\/p>\n\nSa\u017eetak<\/a>Dijagnostika<\/a>Terapija<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n<\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nKlini\u010dke manifestacije i laboratorijski nalazi odra\u017eavaju utjecaj kroni\u010dno povi\u0161ene razine cirkuliraju\u0107eg kortizola. Dijagnostika zapo\u010dinje utvr\u0111ivanjem odgovaraju\u0107e anamneze i prisustva jednog ili vi\u0161e karakteristi\u010dnih klini\u010dkih znakova pri \u010demu \u0161to je broj simptoma ve\u0107i to je sumnja na HAC utemeljenija. Prema preporukama konsenzusa u veterinarskoj medicini, da bi se pove\u0107ala pozitivna prediktivna vrijednost endokrinolo\u0161kog testiranja na HAC, ona bi se trebala provoditi samo u pacijenata s odgovaraju\u0107im klini\u010dkim znacima, rezultatima slikovne dijagnostike i u pacijenata s komorbiditetima koji ne reagiraju na adekvatnu terapiju. Radi la\u017eno negativnih i la\u017eno pozitivnih rezultata koji su obi\u010dno posljedica prisustva drugih bolesti ili uporabe nekih lijekova, niti jedan od trenutno raspolo\u017eivih testova nije posve pouzdan.
\nDijagnosti\u010dki se testovi za HAC zasnivaju na dokazivanju ili pove\u0107ane proizvodnje kortizola ili smanjene osjetljivosti osovine hipotalamus-hipofiza-adreni na negativnu povratnu spregu glukokortikoidima.
\nDostupne testove dijelimo na dijagnosti\u010dke testove (ACTH-stimulacijski test, test supresije niskom dozom deksametazona i omjer kortizola i kreatinina u urinu) i razlikovne testove (odre\u0111ivanje koncentracije endogenog ACTH, test supresije niskom dozom deksametazona, test supresije visokom dozom deksametazona i supresija deksametazonom s omjerom kortizola i kreatinina u urinu).
\nNajbolji se dijagnosti\u010dki rezultati posti\u017eu uporabom kombinacije testova adrenalne funkcije i slikovne dijagnostike. Svi se modaliteti slikovne dijagnostike mogu rabiti no razlikuju se, kao i testovi adrenalne funkcije, po svojoj osjetljivosti i specifi\u010dnosti.
\nRaspolo\u017eiva slikovna dijagnostika za bolesti nadbubre\u017enih \u017elijezda uklju\u010duje ultrazvu\u010dnu pretragu te kompjuteriziranu tomografiju (CT) ili magnetsku rezonanciju (MR) abdomena, dok se za bolesti hipofize naj\u010de\u0161\u0107e koriste CT ili MR glave. Da bi se do\u0161lo do definitivne dijagnoze naj\u010de\u0161\u0107e se koristi kombinacija ultrazvu\u010dne pretrage abdomena s jednim od dijagnosti\u010dkih testova adrenalne funkcije. U odabiru optimalne terapije na raspolaganju su zra\u010denje te kirur\u0161ka i medikamentozna terapija. Operativni zahvati na hipofizi i adrenalnim tumorima, kao i radioterapija hipofize etiolo\u0161ki su oblici lije\u010denja i iako su potencijalno kurativni nisu \u0161iroko dostupni, skupi su i nose svoje vlastite rizike.
\nMedikamentozna se terapija sastoji ili od davanja adrenokortikoliti\u010dkog lijeka mitotana<\/em> ili inhibitora steroidogeneze trilostana<\/em>. Oba su lijeka relativno skupa, a njihova primjena podrazumijeva i neki oblik do\u017eivotne terapije, a nose i neke vlastite rizike. Da bi se odabrala optimalna terapija ovaj pregledni rad razmatra terapijske opcije HAC-a s obzirom na dostupnost, u\u010dinkovitost i mogu\u0107e nuspojave te uzev\u0161i u obzir oblik bolesti, mogu\u0107e napredovanje te dob i komorbiditete pojedina\u010dnih pacijenata.<\/p>\nDijagnostika<\/h2>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/tablica01-hiperadrenokorticizam-ii.png\")
D- dijagnosti\u010dki, R- razlikovni.<\/figcaption><\/figure>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika01-hiperadrenokorticizam-ii.jpg\")
\nNajjednostavniji i najjeftiniji postupci slikovne dijagnostike obi\u010dno obuhva\u0107aju rendgensko snimanje grudnog ko\u0161a i abdomena i ultrazvu\u010dnu pretragu abdomena. Utvr\u0111ena odstupanja od normale mogu ukazivati na HAC ili \u010dak biti dijagnosti\u010dka (tabela 2.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/tablica02-hiperadrenokorticizam-ii.png\")
* ozna\u010dava abnormalnosti visoko sugestivne na adrenalni tumor.<\/figcaption><\/figure>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika02-hiperadrenokorticizam-ii.jpg\")
\nS obzirom na kratko\u0107u trajanja pretrage prvenstveno se koristi CT (slika 3.), a u svakom bi slu\u010daju bio preporu\u010dljiv u obradi svih pacijenata s ADH kojima se ili provodi odre\u0111ivanje stadija bolesti (engl. staging<\/em>) ili planira kirur\u0161ki zahvat (Bennaim i sur., 2019.a.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika03-hiperadrenokorticizam-ii.jpg\")
\nU novije se vrijeme obje metode provode uz uporabu kontrastnih sredstava \u0161to znatno pove\u0107ava osjetljivost i specifi\u010dnost ovih pretraga (Auriemma i sur., 2009.).
\nDobro su opisani CT i MR nalazi kod adenoma, invazivnih adenoma i adenokarcinoma u pasa (Pollard i sur., 2010.). U veterinarskoj je medicini pove\u0107anje hipofize prisutno u samo oko 43-70 % pasa (slika 4.), a glavnim se uzrocima smatraju jo\u0161 uvijek nedovoljna osjeljivost kontrastne CT pretrage te \u010desto prisustvo mikrotumora \u0161to je dijagnosti\u010dki problem i u humanoj medicini (Raff i Carroll, 2015., Bennaim i sur., 2019.a.).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/04\/slika04-hiperadrenokorticizam-ii.jpg\")
Terapija<\/h2>\n
\n
\nTehnike su tijekom vremena napredovale te je znatno smanjen inicijalni relativno visoki perioperativni mortalitet na sada\u0161njih oko 6-8 %, a na raspolaganju su laparoskopska i klasi\u010dna metoda (Mayhew i sur., 2014.). Svi pacijenti koji pre\u017eive perioperativni period obi\u010dno posti\u017eu dugotrajno pre\u017eivljavanje do \u010dak 1590 dana, a uspje\u0161nost hitnih adrenalektomija kod akutnih krvarenja je oko 50 % (Lang i sur., 2011.). Iskustveno se pokazalo da ura\u0161tanje tumora u v. cava<\/em> ne utje\u010de na perioperativni mortalitet, osobito nakon pobolj\u0161anja tehnika za uklanjanje tromba (Mayhew i sur., 2018.), no i dalje se ne preporu\u010da operacija u pacijenata kojima se tromb prote\u017ee ispred jetrenog hilusa ili u onih s opse\u017enim metastazama (Barrera i sur., 2013., Sanders i sur., 2018.). Naj\u010de\u0161\u0107e komplikacije zahvata su tromboembolija i pankreatitis, a povrat se bolesti javlja u 12-30 % slu\u010dajeva posljedi\u010dno ili metastazama ili povratu samog tumora (Sanders i sur., 2018.). Dio pacijenata koji bi se mogao lije\u010diti adrenalektomijom ipak se lije\u010di medikamentozno: u tijeku pripreme za operaciju da se popravi op\u0107e stanje pacijenta (\u0161to se i redovito preporu\u010da), pacijenti s ve\u0107 prisutnim meta-promjenama ili neoperabilnim tumorima utvr\u0111enim pri postavljanju dijagnoze, ili pak lo\u0161i kirur\u0161ki kandidati te prema odluci vlasnika. U literaturi su opisani poku\u0161aji da se uporabom mitotana<\/em> uni\u0161ti tumor, no ti su postupci rijetko rezultirali uspjehom (Nelson i Della Maggiore, 2020.).<\/p>\n
\nManje je poznato da mitotan istovremeno doprinosi inhibiciji sinteze kortizola te da inducira enzime koji ubrzavaju uklanjanje kortizola (Veytsman i sur., 2009.). Mitotan<\/em> se rabi u dva razli\u010dita protokola: (1) neselektivnom: u kojem je cilj prvenstveno uni\u0161titi \u0161to vi\u0161e tumorskih stanica u kojem se rabe visoke doze i (2) parcijalnom: u kojem je cilj djelomi\u010dno uni\u0161titi stanice kore da bi se smanjila proizvodnja kortizola. Nakon postizanja cilja, prelazi se na vi\u0161estruko manje doze odr\u017eavanja, a u pasa u kojih je provo\u0111en neselektivni protokol potrebna je do\u017eivotna supstitucija glukokortikoida i mineralokortikoida (Arenas i sur., 2014.). Mitotan<\/em> je topiv u mastima pa ga treba uvijek davati uz obrok, a nepovoljni su mu u\u010dinci anoreksija, proljevi, slabost i letargija, te ukoliko se oni pojave treba privremeno prekinuti terapiju, no ne i supstitucijsku terapiju. Ukoliko vlasnici ignoriraju ove simptome i nastave s aplikacijama mitotana<\/em> mo\u017ee do\u0107i do po \u017eivot opasne hipoadrenokortikalne krize. Nadalje, radi citotoksi\u010dnosti uop\u0107e se ne preporu\u010da njegova uporaba u ku\u0107anstvima s trudnicama i malom djecom (Sanders i sur., 2018.). U Republici Hrvatskoj postoje samo oskudna iskustva s mitotanom<\/em> radi njegove visoke cijene te dugoro\u010dno izrazito slabe dostupnosti na tr\u017ei\u0161tu.<\/p>\n
\nU pro\u0161losti su primjenjivane znatno vi\u0161e terapijske doze koje su se s vremenom smanjivale, tako da su danas uobi\u010dajene doze lijeka ili dvaput dnevno 0,5-1 mg\/kg ili jednom dnevno 1-2 mg\/kg (Feldman i Kass, 2012., Sanders i sur., 2018.). Naj\u010de\u0161\u0107a komplikacija terapije je prolazni hipokortizolizam ili potpuni hipoadrenokorticizam te su \u0161anse da pacijent razvije ove komplikacije unutar prve dvije godine terapije oko 15 %. U ovakvim slu\u010dajevima treba napraviti pauzu terapije do pojave znakova HAC-a, a zatim dati ne\u0161to ni\u017ee po\u010detne doze trilostana<\/em>. Samo su rijetki slu\u010dajevi u kojima je hipoadrenokorticizam trajan, te oni sa smrtnim ishodom (King i Morton, 2017.). U velikom istra\u017eivanju iz 2014. godine (Fracassi i sur.) dokazano je da psi s PDH mogu imati srednje vrijeme pre\u017eivljavanja od \u010dak 852 dana te da su jedini negativni prognosti\u010dki \u010dimbenici za pre\u017eivljavanje bili starija dob i vrijednost fosfora pri postavljanju dijagnoze.<\/p>\n
\nS obzirom na varijabilnost rezultata dio stru\u010dnjaka predla\u017ee da se umjesto ACTH stimulacijskog testa provodi mjerenje kortizola prije davanja terapije i po terapiji u vrijeme maksimalnog u\u010dinka (MacFarlane i sur., 2016.). U tijeku terapije se ne smije zaboraviti da iako trilostan<\/em> kontrolira klini\u010dke znakove bolesti, nema utjecaja na progresiju tumora na hipofizi ili nadbubre\u017enoj \u017elijezdi niti na eventualno \u0161irenje metastaza.<\/p>\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2.\tARENAS, C., C. MELI\u00c1N and M. D. P\u00c9REZ- ALENZA (2014): Long-term survival of dogs with adrenal-dependent hyperadrenocorticism: a comparison between mitotane and twice daily trilostane treatment. J. Vet. Intern. Med. 28, 473-480. 10.1111\/jvim.12303
\n3.\tAURIEMMA, E., P. Y. BARTHEZ, R. H. VAN DER VLUGT-MEIJER, G. VOORHOUT and B. P. MEIJ (2009): Computed tomography and low-field magnetic lmaging of the pituitary gland of dogs with pituitary-dependent hyperadrenocorticism: 11 cases (2001-2003). J. Am. Vet. Med. Assoc. 235, 409- 414. 10.2460\/javma.235.4.409
\n4.\tBARBERET, V., P. PEY, L. DUCHATEAU, A. COMBES, S. DAMINET and J. H. SAUNDERS (2010): Intra- and interobserver variability of ultrasonographic measurements of the adrenal glands in healthy Beagles. Vet. Radiol. Ultrasound 51, 656-660. 10.1111\/j.1740-8261.2010.01722.x
\n5.\tBARRERA, J. S., F. BERNARD, E. J. EHRHART, S. J. WITHROW and E. MONNET (2013): Evaluation of risk factors for outcome associated with adrenal gland tumors with or without invasion of caudal vena cava and treated via adrenalectomy in dogs: 86 cases (1993-2009). J. Am. Vet. Med. Assoc. 242, 1715-1721. 10.2460\/javma.242.12.1715
\n6.\tBAUM, J. I., S. E. BOSTON and J. B. CASE (2016): Prevalence of adrenal gland masses as incidental findings during abdominal computer tomography in dogs: 270 cases (2013-2014). J. Am. Vet. Med. Assoc. 249, 1165-1169. 10.2460\/javma.249.10.1165
\n7.\tBEATRICE, L., F. S. BORETTI, N. S. SIEBER- RUCKSTUHL, C. MUELLER, C. K\u00dcMMERLE- FRAUNE, M. HILBE, P. GREST and C. E. REUSCH (2018): Concurrent endocrine neoplasia in dogs and cats: a retrospective study (2004-2014). Vet. Rec. 182, 323-331. 10.1136\/vr.104199
\n8.\tBEHREND, E. N., H. S. KOOISTRA, R. NELSON, C. E. REUSCH and J. C. SCOTT-MONCRIEFF (2013): Diagnosis of spontaneous canine hyperadrenocorticism: 2012 ACVIM consensus statement (small animal). J. Vet. Intern. Med. 27, 1292-1304. 10.1111\/jvim.12192
\n9.\tBEHREND, E. N. (2015): Canine hyperadrenocorticism. In: Feldman, E. C., R. W. Nelson, C. E. Reusch, J. C. R., Scott-Moncrieff, E. N. Behrend: Canine and feline endocrinology, 4th ed. St. Louis, Elsevier Saunders, pp. 377-451. 10.1016\/ B978-1-4557-4456-5.00010-9
\n10.\tBENCHEKROUN, G., P. DE FORNEL-THIBAUD, M. I. RODRIGUEZ PI\u00d1EIRO, D. RAULT, J. BESSO, A. COHEN, J. HERNANDEZ, F. STAMBOULI, E. GOMES, F. GARNIER, D. BEGON, C. MAUREY-GUENEC and D. ROSENBERG (2010): Ultrasonography criteria for differentiating ACTH dependency from ACTH independency in 47 dogs with hyperadrenocorticism and equivocal adrenal asymmetry. J. Vet. Intern. Med. 24, 1077-1085. 10.1111\/j.1939-1676.2010.0559.x
\n11.\tBENNAIM, M., R. E. SHIEL and C. T. MOONEY (2019a): Diagnosis of spontaneous hyperadrenocorticism in dogs. Part 2: Adrenal function testing and differentiating tests.\u201d Vet. J. 252: 105343. 10.1016\/j.tvjl.2019.105343
\n12.\tBENNAIM, M., S. CENTOLA, I. RAMSEY and M. SETH (2019b): Clinical and clinicopathological features in dogs with uncomplicated spontaneous hyperadrenocorticism diagnosed in primary care practice (2013-2014). J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 55, 178-186. 10.5326\/JAAHA-MS-6789
\n13.\tBENTO, P., S. CENTER, J. F. RANDOLPH, A. E. YEAGER and R. C. BICALHO (2016): Associations between sex, body weight, age, and ultrasonographically determined adrenal glad thickness in dogs with non-adrenal illness. J. Am. Vet. Med. Assoc. 248, 652-660. 10.2460\/ javma.248.6.652
\n14.\tBONADIO, C. M., E. C. FELDMAN, T. A. COHEN and P. H. KASS (2014): Comparison of adrenocorticotropic hormone stimulation test results started 2 versus 4 hours after trilostane administration in dogs with naturally occurring hyperadrenocorticism. J. Vet. Intern. Med. 28,1239- 1243. 10.1111\/jvim.12357
\n15.\tCHOI, J., H. KIM and J. YOON (2011): Ultrasonographic adrenal gland measurements in clinically normal small breed dogs and comparison with pituitary-dependent hyperadrenocorticism. J. Vet. Med. Sci. 73, 985-989. 10.1292\/jvms.10-0479
\n16.\tFELDMAN, E. C. and P. H. KASS (2012): Trilostane dose versus body weight in the treatment of naturally occurring pituitary-dependent hyperadrenocorticism in dogs. J. Vet. Intern. Med. 26, 1078-1080. 10.1111\/j.1939-1676.2012.00956.x
\n17.\tFRACASSI, F., S. CORRADINI, D. FLORIANO, A. BOARI, G. ASTE, M. PIETRA, P. F. BERGAMINI and F. DONDI (2014): Prognostic factors for survival in dogs with pituitary-dependent hypercortisolism treated with trilostane. Vet. Rec. 176, 49. 10.1136\/ vr.102546
\n18.\tGALAC, S., J. J. C. W. M. BUIJTELS, J. A. MOL and H. S. KOOISTRA (2010): Effects of trilostane on the pituitary-adrenocortical and renin-aldosterone axis in dogs with pituitary-dependent hypercortisolism. Vet. J. 183, 75-80. 10.1016\/j.tvjl.2008.10.007 HANSON, J. M., M. M. VAN \u2018T HOOFD, G.
\n19.\tVOORHOUT, E. TESKE, H. S. KOOISTRA and B. P. MEIJ (2005): Efficacy of transsphenoidal hypophysectomy in treatment of dogs with pituitary-dependent hyperadrenocorticism. J. Vet. Intern. Med. 19, 687-694. 10.1111\/j.1939-1676.2005. tb02747.x
\n20.\tHANSON, J., E. TESKE, G. VOORHOUT, S. GALAC, H. S. KOOISTRA and B. P. MEIJ (2007): Prognostic factors for outcome after transsfenoidal hypophysectomy in dogs with pituitary-dependent hyperadrenocorticism. J. Neurosurg. 107, 830-840. 10.3171\/JNS-07\/10\/0830
\n21.\tHERRTAGE, M. E. and I. K. RAMSEY (2015): Canine hyperadrenocorticism. In: BSAVA Manual of canine and feline endocrinology. (Eds. Mooney, C. T., M. E. Peterson) reprint of the 4th ed. BSAVA. Quedgeley. Pp. 167-189. 10.22233\/9781905319893.16
\n22.\tKING, J. B. and J. M. MORTON (2017): Incidence and risk factors for hypoadrenocorticism in dogs treated with trilostane. Vet. J. 230, 24-29. 10.1016\/j. tvjl.2017.10.018
\n23.\tKI\u0160, I., M. BRKLJA\u010cI\u0106, M. TORTI, I. MAYER, I. \u0160MIT, J. GOTI\u0106, D. VNUK, V. GUSAK, V. TURKOVI\u0106 and V. MATIJATKO (2016): Clinical findings, laboratory data and outcome in dogs with spontaneous hyperadrenocorticism in Croatia. Vet. arhiv 86, 77-94.
\n24.\tKI\u0160, I., M. BRKLJA\u010cI\u0106, A. KRIZMAN, V. MATIJATKO, G. JURKI\u0106 KRSTESKA, M. EFENDI\u0106, N. PRVANOVI\u0106 BABI\u0106, D. POTO\u010cNJAK and N. KU\u010cER (2022): Canine hyperadrenocorticism (Part I: Definition, clinical signs and laboratory findings). Vet. stn. 53, (In Croatian). doi.org\/10.46419\/vs.53.5.8
\n25.\tLANG, L. M., E. SCHERTEL, S. KENNEDY, D. WILSON, M. BARNHART and B. DANIELSON (2011): Elective and emergency surgical management of adrenal gland tumors: 60 cases (1999-2006). J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 47, 428-435. 10.5326\/JAAHA-MS-5669
\n26.\tMACFARLANE, L., T. PARKIN and I. RAMSEY (2016): Pre-trilostane and three-hour post-trilostane cortisol to monitor trilostane therapy in dogs. Vet. Rec. 179, 597. 10.1136\/vr.103744
\n27.\tMAMELAK, A. N., T. J. OWEN and D. BRUYETTE (2014): Transsphenoidal surgery using a high definition video telescope for pituitary adenomas in dogs with pituitary dependent hypercortisolism: methods and results. Vet. Surg. 43, 369-379. 10.1111\/j.1532-950X.2014.12146.x
\n28.\tMAYHEW, P. D., W. T. N. CULP, G. B. HUNT, M.\tA. STEFFEY, K. N. MAYHEW, M. FULLER, A. DELLA-MAGGIORE and R. W. NELSON (2014): Comparison of perioperative morbidity and mortality rates in dogs with noninvasive adrenocortical masses undergoing laparoscopic versus open adrenalectomy. J. Am. Vet. Med. Assoc. 245, 1028-1035. 10.2460\/javma.245.9.1028
\n29.\tMAYHEW, P. D., W. T. N. CULP, I. BALSA and A. L. ZWINGENBERGER (2018): Phrenicoabdominal venotomy for tumor thrombectomy in dogs with adrenal neoplasia and suspected vena caval invasion. Vet. Surg. 47, 227-235. 10.1111\/vsu.12728
\n30.\tMEIJ, B. P., G. VOORHOUT, T. S. G. A. M. VAN DEN INGH, H. A. W. HAZEWINKEL, E. TESKE and A. RIJNBERK (1998): Results of transsphenoidal hypophysectomy in 52 dogs with pituitary- dependent hyperadrenocorticism. Vet. Surg. 27, 246-261. 10.1111\/j.1532-950X.1998.tb00123.x
\n31.\tMELIAN, C. (2015): Investigation of adrenal masses. In: BSAVA Manual of canine and feline endocrinology. (eds. Mooney, C. T., M. E. Peterson), reprint of the 4 th ed. BSAVA. Quedgeley. Pp. 272- 277. 10.22233\/9781905319893.27
\n32.\tMILLER, M. A., D. S. BRUYETTE, J. C. SCOTT- MONCRIEFF, T. J. OWEN, J. A. RAMOS-VARA, H-Y. WENG, A. L. VANDERPOOL, A. V. CHEN, L. G. MARTIN, D. M. DuSOLD and S. JAHAN (2018): Histopathologic findings in canine pituitary glands. Vet. Pathol. 55, 871-879. 10.1177\/0300985818766211
\n33.\tNAGATA, N., K. KOJIMA and M. YUKI (2017): Comparison of survival times for dogs with pituitary-dependent hyperadrenocorticism in a primary-care hospital: treated with trilostane versus untreated. J. Vet. Intern. Med. 31, 22-28. 10.1111\/jvim.14617
\n34.\tNELSON, R. W. and A-M. DELLA MAGGIORE (2020): Disorders of the adrenal gland. In: Small animal internal medicine. (Eds. Nelson, R. W., C. G. Couto), 6 th ed. Elsevier, St. Louis, pp. 857-897.
\n35.\tOHLERTH, S. and R. T. O\u2019BRIEN (2007): Contrast ultrasound: general principles and veterinary clinical applications. Vet. J. 174, 501-512. 10.1016\/j.tvjl.2007.02.009
\n36.\tP\u00c9REZ-ALENZA, D. and MELI\u00c1N C. (2017): Hyperadrenocorticism in dogs. In: Textbook of veterinary internal medicine diseases of the dog and the cat. (Eds. Ettinger, S. J., E. C. Feldman, E. C\u00f4t\u00e9), 8th ed., Elsevier, St. Louis, pp. 4345-4389.
\n37.\tPEY, P., S. DAMINET, P. M. Y. SMETS, L. DUCHATEAU, P. DE FORNEL-THIBAUD, D. ROSENBERG and J. C. H. SAUNDERS (2013): Contrast-enhanced ultrasonographic evaluation of adrenal glands in dogs with pituitary-dependent hyperadrenocorticism. Am. J. Vet. Res. 74, 417-425. 10.2460\/ajvr.74.3.417
\n38.\tPOLLARD, R. E., C. M. REILLY, M. R. UERLING, F. D. WOOD and E. C. FELDMAN (2010): Cross-sectional imaging characteristics of pituitary adenomas, invasive adenomas and adenocarcinomas in dogs: 33 cases (1998-2006). J. Vet. Intern. Med. 24, 160-165. 10.1111\/j.1939- 1676.2009.0414.x
\n39.\tPOLLEDO, L., G. C. M. GRINWIS, P. GRAHAM, M. DUNNING and K. BAIKER (2018): Pathological findings in the pituitary glands of dogs and cats. Vet. Pathol. 55, 880-888. 10.1177\/0300985818784162
\n40.\tRAFF, H. and T. CARROL (2015): Cushing\u2019s syndrome: from physiological principles to diagnosis and clinical care. J. Physiol. 593,493-506. 10.1113\/jphysiol.2014.282871
\n41.\tRAMSEY, I. K. (2010): Trilostane in dogs. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 40, 269-283. 10.1016\/j.cvsm.2009.10.008
\n42.\tSANDERS, K., H. S. KOOISTRA and S. GALAC (2018): Treating canine Cushing\u2019s syndrome: current options and future prospects. Vet. J. 241, 42-51. 10.1016\/j.tvjl.2018.09.014
\n43.\tSAWADA, H., A. MORI, P. LEE, S. SUGIHARA, H. ODA and T. SAKO (2018): Pituitary size alteration and adverse effects of radiation therapy performed in 9 dogs with pituitary-dependent hypercortisolism. Res. Vet. Sci. 118, 19-26. 10.1016\/j.rvsc.2018.01.001
\n44.\tSBIERA, S., E. LEICH, G. LIEBISCH et al. (2015): Mitotane inhibits sterol-o-acyl transferase 1 triggering lipid-mediated endoplasmic reticulum stress and apoptosis in adrenocortical carcinoma cells. Endocrinol. 156, 3895-3908. 10.1210\/en.2015-1367
\n45.\tVAN BOKHORST, K. L., H. S. KOOISTRA, S. A. E. B. BOROFFKA and S. GALAC (2019): Concurrent pituitary and adrenocortical lesions on computed tomography imaging in dogs with spontaneous hypercortisolism. J. Vet. Intern. Med. 33, 72-78. 10.1111\/jvim.15378
\n46.\tVAN RIJN, S. J., S. GALAC, M. A. TRYFONIDOU, J. W. HESSELINK, L. C. PENNING, H. S. KOOISTRA and B. P. MEIJ (2016): The influence of pituitary size on outcome after transsphenoidal hypophysectomy in a large cohort of dogs with pituitary-dependent hypercortisolism. J. Vet. Intern. Med. 30, 989-995. 10.1111\/jvim.14367
\n47.\tVEYTSMAN, I., L. NIEMAN and T. FOJO (2009): Management of endocrine manifestations and the use of mitotane as a chemotherapeutic agent for adrenocortical carcinoma. J. Clin. Oncol. 27, 4619- 4629. 10.1200\/JCO.2008.17.2775
\n48.\tZWINGENBERGER, A. L., R. E. POLLARD, S. L. TAYLOR, R. X. CHEN, J. NUNLEY and M. S. KENT (2016): Perfusion and volume response of canine brain tumors to stereotactic radiosurgery and radiotherapy. J. Vet. Intern. Med. 30, 827-835. 10.1111\/jvim.13945
\n<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Canine hyperadrenocorticism (Part II: Diagnostics and therapy)<\/h2>\n
\nMirna BRKLJA\u010cI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, Ivana KI\u0160<\/strong>, DVM, PhD, Associate Professor, An\u0111ela KRIZMAN<\/strong>, student, Vesna MATIJATKO<\/strong>, DVM, PhD, Full Professor, Gabrijela JURKI\u0106 KRSTESKA<\/strong>, DVM, Expert Associate, Filip KAJIN<\/strong>, DVM, Assistant, Zoran VRBANAC<\/strong>, DVM, PhD, DECVSMR, DACVSMR, Associate Professor, Karol \u0160IMONJI<\/strong>, MSc, DVM, Expert Associate, Nada KU\u010cER<\/strong>, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n
\nThe greater the number of clinical symptoms and laboratory changes, the stronger the suspicion of HAC. According to a consensus in veterinary medicine, diagnostic tests should be carried out only in patients with appropriate clinical signs, results of diagnostic imaging and in patients with comorbidities not responding to adequate therapy in order to enhance the positive predictive value of endocrinological tests. None of currently available adrenal function tests are reliable due to frequent false-positive and false-negative results mainly originating from non-adrenal diseases or medications that can influence the results. The diagnostic tests for HAC are based on proving either increased production of cortisol or decreased sensitivity of the hypothalamic-pituitary-adrenal axis to negative glucocorticoid feedback. The available tests are subdivided into screening tests (ACTH-stimulation test \u2013 ACTHST, low-dose dexamethasone suppression test \u2013 LDDST, and urine corticoid-to-creatinine ratio – UCCR) and differentiating tests (endogenous ACTH concentration \u2013 eACTH, LDDST, high-dose dexamethasone suppression test – HDDST, and dexamethasone suppression with UCCR). The best diagnostic yield is achieved with a combination of adrenal function tests and diagnostic imaging (DI).
\nAll modalities of DI can be used, though the methods differ in specificity and sensitivity, much like the adrenal function tests.
\nSuitable DI methods for adrenal diseases are ultrasound, computed tomography (CT) and magnetic resonance imaging (MRI) of the abdomen, while CT and MRI of the head are taken to determine pituitary diseases. Usually, abdominal ultrasound is used in combination with a screening test to establish a definitive diagnosis. To determine the optimal therapy, it is necessary to distinguish between pituitary dependent HAC (PDH) and adrenal tumours (ADH). Available treatment options are radiation, medical or surgical therapy. The surgery of the hypophysis or adrenal tumour, and radiotherapy in cases of PDH, are aimed at removing the cause of the disease, and although they are potentially curative, they are expensive, not widely available, and include inherent risks. Medical therapy consists of either the adrenocorticolytic drug mitotane or trilostane that inhibits steroidogenesis. Both medications are also expensive, are taken life-long, and have their own inherent risks.
\nThis review considers the current treatment options regarding availability, efficacy and adverse effects of therapy, while also taking into account the form and spread of the disease, and the age and comorbidities of the patient, with the goal of the selecting the most optimal treatment plan.<\/p>\n