{"id":4449,"date":"2022-01-07T00:57:22","date_gmt":"2022-01-06T23:57:22","guid":{"rendered":"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/?post_type=article&p=4449"},"modified":"2022-02-09T21:04:21","modified_gmt":"2022-02-09T20:04:21","slug":"hitna-stanja-u-neurologiji","status":"publish","type":"article","link":"https:\/\/journal.h3s.org\/?article=hitna-stanja-u-neurologiji","title":{"rendered":"Hitna stanja u neurologiji"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/p>\n

D. Dujmovi\u0107<\/strong>, M. Brklja\u010di\u0107<\/strong>*, N. Ku\u010der<\/strong>, V. Matijatko<\/strong>, G. Jurki\u0107<\/strong> i I. Ki\u0161<\/strong><\/p>\n

\n
Doris DUJMOVI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Mirna BRKLJA\u010cI\u0106<\/strong>*, dr. med. vet., izvanredna profesorica, (dopisni autor, e-mail: mbrkljacic@vef.unizg.hr), dr. sc. Nada KU\u010cER<\/strong>, dr. med. vet., redovita profesorica, dr. sc. Vesna MATIJATKO<\/strong>, dr. med. vet., redovita profesorica, Gabrijela JURKI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., stru\u010dna suradnica, dr. sc. Ivana KI\u0160<\/strong>, dr. med. vet., izvanredna profesorica, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska<\/div>\n
\"\"<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.53.5.3<\/a><\/div>\n<\/p>\n

<\/a><\/p>\n


\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Pristup hitnom pacijentu s neurolo\u0161kim simptomima<\/a>Neurolo\u0161ki pregled<\/a>Lokalizacija neurolo\u0161ke lezije i lista diferencijalnih dijagnoza<\/a>Traumatska ozljeda glave<\/a>Status epileptikus<\/a>Zaklju\u010dak<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n

<\/a> ▲<\/a><\/p>\n

\n

Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n

Hitna su stanja po \u017eivot opasna stanja koja zahtijevaju to\u010dnu i brzu intervenciju. Neprimjereno zbrinjavanje hitnog pacijenta mo\u017ee ostaviti trajne posljedice na njegovo zdravlje. Veliki se dio pacijenata u veterinarskoj maloj praksi prezentira s razli\u010ditim poreme\u0107ajima neurolo\u0161kog sustava \u0161to zbog slo\u017eenosti dijagnostike i lije\u010denja predstavlja veliki izazov za veterinare. Neurolo\u0161ki simptomi mogu biti posljedica primarne bolesti sredi\u0161njeg ili perifernog \u017eiv\u010danog sustava ili se mogu kod razli\u010ditih sistemskih poreme\u0107aja javiti i sekundarno. Trija\u017ea je postupak pomo\u0107u kojeg razvrstavamo stabilne od nestabilnih pacijenata, a daje i uvid u to koliko je njihovo zbrinjavanje hitno. Glavni cilj stabilizacije hitnih pacijenata je osigurati dostatnu koli\u010dinu kisika mozgu, srcu i ostalim vitalnim organima. Detaljan se neurolo\u0161ki pregled pacijenata koji pokazuju neurolo\u0161ke simptome provodi nakon stabilizacije. Cilj neurolo\u0161kog pregleda je ustanoviti je li poreme\u0107aj neurolo\u0161kog karaktera, odrediti lokalizaciju lezije i njezinu etiologiju te te\u017einu stanja u kojemu se pacijent nalazi. Neurolo\u0161ki pregled obuhva\u0107a: procjenu mentalnog statusa i pona\u0161anja, procjenu stava i polo\u017eaja tijela u prostoru, prisutnost abnormalnih pokreta, promatranje hoda, testiranje reakcija odr\u017eavanja stava i polo\u017eaja u prostoru, pregled kranijalnih \u017eivaca i spinalnih refleksa, palpaciju tijela i testiranje percepcije bola.
\nU ve\u0107ini slu\u010dajeva mo\u017eemo odrediti mjesto lezije \u0161to je u kona\u010dnici bitno za sastavljanje liste diferencijalnih dijagnoza i daljnjih dijagnosti\u010dkih i terapijskih planova. Prognoza pojedinih hitnih stanja u veterinarskoj neurologiji velikim dijelom ovisi i o lokalizaciji i etiologiji lezija.<\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> hitna neurolo\u0161ka stanja, neurolo\u0161ki pregled pasa i ma\u010daka, veterinarska neurologija, traumatska ozljeda glave, status epileptikus<\/em><\/p><\/blockquote>\n

<\/a> ▲<\/a><\/p>\n

Uvod<\/h2>\n
\n

Hitna su stanja po \u017eivot opasna stanja te su brzina i na\u010din postupanja s pacijentom od iznimne va\u017enosti. Hitni pacijenti mogu imati \u0161iroki raspon simptoma te je bitno na vrijeme prepoznati klini\u010dke znakove koji zahtijevaju brzu intervenciju s ciljem spa\u0161avanja \u017eivota.
\nPostupak pomo\u0107u kojeg razvrstavamo nestabilne od stabilnih pacijenata naziva se trija\u017ea. Razlikujemo telefonsku trija\u017eu, trija\u017eu u \u010dekaonici te onu koju provodimo za vrijeme prvog pregleda \u017eivotinje (Drobatz i sur., 2019.).<\/p>\n

U veterinarskoj maloj praksi veliki se dio hitnih pacijenata prezentira s razli\u010ditim poreme\u0107ajima \u017eiv\u010danog sustava. Neurolo\u0161ki simptomi mogu biti posljedica primarne bolesti sredi\u0161njeg ili perifernog \u017eiv\u010danog sustava, ali se mogu kod razli\u010ditih sistemskih poreme\u0107aja javiti i sekundarno. Epilepti\u010dki napadaji, koma, pareza i paraliza su naj\u010de\u0161\u0107a stanja koja mogu rezultirati dramati\u010dnim posljedicama te zahtijevaju rano otkrivanje i hitnu terapijsku intervenciju (Kirby i Linklater, 2017.). Neprimjereno lije\u010denje i postupci, u ranim fazama traume ili bolesti \u017eiv\u010danog sustava, mogu ostaviti trajne posljedice na zdravlje \u017eivotinje i smanjiti kvalitetu \u017eivota.
\nZbog anatomske i fiziolo\u0161ke slo\u017eenosti \u017eiv\u010danog sustava, dijagnostika i lije\u010denje neurolo\u0161kih stanja \u010desto predstavljaju veliki izazov za veterinara.<\/p>\n

<\/a> ▲<\/a><\/p>\n

Pristup hitnom pacijentu s neurolo\u0161kim simptomima<\/h2>\n
\n

Poimanje hitnog stanja mo\u017ee se uvelike razlikovati izme\u0111u veterinra i vlasnika \u017eivotinje. Va\u017eno je znati da neka klini\u010dka stanja nisu odmah vidljiva ili nisu opasna po \u017eivot u danom trenutku, ali s vremenom mogu postati. Pomo\u0107u trija\u017ee prepoznat \u0107emo nalazi li se pacijent u stanju opasnom po \u017eivot, a ono zahtjeva trenutno zbrinjavanje.<\/p>\n

Hitne pacijente zbrinjavamo odmah po dolasku, no ukoliko je istovremeno do\u0161lo vi\u0161e njih, trija\u017eu provodimo u \u010dekaonici. Orijentacijski klini\u010dki pregled \u017eivotinje je neophodan u prepoznavanju kriti\u010dnih stanja. Veterinarska je medicina za trija\u017eu preuzela humane protokole – pacijenti se nakon kratkog klini\u010dkog pregleda razvrstavaju po stupnju hitnosti (Tabela 1.).<\/p>\n

\"\"
Tabela 1.<\/strong> Trija\u017ea pacijenata (prema Ruys i sur., 2012.).
TT \u2013 tjelesna temperatura.<\/figcaption><\/figure>\n

Stabilizacija pacijenta<\/h3>\n

Nakon \u0161to smo odredili koje je klini\u010dko stanje potrebno zbrinuti bez odga\u0111anja, provodimo trija\u017eu na pojedina\u010dnom pacijentu da bismo dobili sve va\u017ene informacije potrebne za uspje\u0161nu stabilizaciju. Potrebno je istovremeno prikupiti anamnesti\u010dke podatke od vlasnika, klini\u010dki pregledati pacijenta i napraviti najbitnije dijagnosti\u010dke pretrage. Radimo primarni pregled koji uklju\u010duje tzv. ABC pregled (engl. Airway<\/em>, Breathing<\/em>, Circulation<\/em>) koji slu\u017ei za prepoznavanje manje izra\u017eenih, ali potencijalno \u017eivotno ugro\u017eavaju\u0107ih stanja.<\/p>\n

U \u017eivotinja koje su u kolapsu ili koje ne reagiraju ni na kakve podra\u017eaje, treba isklju\u010diti postojanje kardiopulmonalnog aresta (KPA) provode\u0107i brzi ABC protokol u trajanju 10-15 sekundi. Ukoliko se pacijent nalazi u respiratornom arestu, tj. nisu prisutni spontani di\u0161ni pokreti, potrebno ga je intubirati i mehani\u010dki ventilirati (10-15 udisaja\/min volumenom 10-15 mL\/kg).
\nU slu\u010daju kardiopulmonalnog aresta potrebno je provesti kardiopulmonalnu reanimaciju (KPR) na na\u010din da se rade vanjske kompresije na srce (100-120\/min) i mehani\u010dko ventiliranje pacijenta u omjeru 8-12:1 (Fletcher i sur., 2012.).<\/p>\n

Daljnje zbrinjavanje pacijenta uklju\u010duje stabilizaciju stanja opasnih po \u017eivot i provo\u0111enje ciljanih dijagnosti\u010dkih pretraga (Tabela 2.).<\/p>\n

\"\"
Tabela 2.<\/strong> Stabilizacija stanja opasnih po \u017eivot (prema Drobatz i sur., 2019.).
KPR \u2013 kardiopulmonalna reanimacija, EKG \u2013 elektrokardiogram, ETCO2<\/sub> \u2013 zavr\u0161ni respiracijski volumen CO2<\/sub>, HCT \u2013 hematokrit, IV \u2013 intravenski.<\/figcaption><\/figure>\n

Glavni cilj stabilizacije je osigurati dostatnu koli\u010dinu kisika mozgu, srcu i ostalim vitalnim organima, pri \u010demu slijedimo ABC redoslijedom; no treba uzeti u obzir te\u017einu svakoga problema (npr. arterijsko krvarenje je \u010desto te\u017ei problem nego tahipneja). Nakon stabilizacije, radimo temeljiti klini\u010dki pregled pacijenta.<\/p>\n

Stabilizacija pacijenta s neurolo\u0161kim simptomima<\/h3>\n

Kada pacijent pokazuje o\u010dite neurolo\u0161ke simptome, ponajprije se provodi brzi ABC pregled da bismo isklju\u010dili KPA; potom se provodi primarni pregled da bismo identificirali neizbje\u017ene di\u0161ne, kardiovaskularne i neurolo\u0161ke poreme\u0107aje (Drobatz i sur., 2019.). Budu\u0107i da brojna stanja, tj. razni poreme\u0107aji (npr. hipoksija, vru\u0107ica, \u0161ok, tahi\/bradiaritmija, hipo\/hiperglikemija, hipo\/hipernatrijemija, hipo\/hiperkalemija, hiperosmolarnost, hipo\/hiperkarbija itd.) mogu prouzro\u010diti neurolo\u0161ke deficite temeljiti neurolo\u0161ki pregled, s ciljem odre\u0111ivanja lokalizacije, provodimo tek nakon korekcije navedenih poreme\u0107aja.<\/p>\n

<\/a> ▲<\/a><\/p>\n

Neurolo\u0161ki pregled<\/h2>\n
\n

Cilj neurolo\u0161kog pregleda je najprije ustanoviti radi li se o poreme\u0107aju neurolo\u0161kog porijekla, a potom i odrediti lokalizaciju neurolo\u0161ke lezije, njezin potencijalni uzrok te ozbiljnost stanja pacijenta. Na osnovu navedenih spoznaja, procjenjujemo prognozu (i mogu\u0107e ishode) sa i bez lije\u010denja.
\nNeurolo\u0161ki pregled mo\u017eemo podijeliti na pasivni (u kojem se koristimo isklju\u010divo inspekcijom) i aktivni dio (u kojem provodimo testove na razli\u010ditim dijelovima \u017eiv\u010danog sustava) (Platt i Garosi, 2012.).<\/p>\n

Mentalni status i pona\u0161anje<\/h3>\n

Ako je paciijent svjestan svoje okoline i odgovaraju\u0107e reagira na podra\u017eaje iz okoli\u0161a smatramo da je budan i da ima normalan stupanj svijesti.
\nOdstupanja od normalnog stupnja svijesti klasificiramo (od najbla\u017eeg do najja\u010deg) kao poti\u0161tenost, stupor i komu.
\nU pravilu, promijenjeni stupanj svijesti ukazuje na difuzno ili multifokalno o\u0161te\u0107enje obje hemisfere velikog mozga i\/ili ascedentnog retikularnog aktivacijskog sustava (Platt i Olby, 2012.). Promjene u pona\u0161anju zapa\u017eamo uspore\u0111uju\u0107i pona\u0161anje pacijenta s jedinkama iste vrste i dobi. Uobi\u010dajene promjene u pona\u0161anju \u017eivotinje uklju\u010duju: dezorijentiranost, agresivnost, vokaliziranje i neodgovaraju\u0107e reagiranje na podra\u017eaje iz okoline koje mogu biti simptom o\u0161te\u0107enja kore velikoga mozga (Dewey i Da Costa, 2016.).<\/p>\n

Stav i polo\u017eaj tijela u prostoru<\/h3>\n

Stav definiramo kao polo\u017eaj o\u010diju i glave u odnosu na tijelo \u017eivotinje.
\nAbnormalni stav se mo\u017ee o\u010ditovati kao nagnutost glave na lijevu ili desnu stranu, pri \u010demu o\u010di i u\u0161i nisu u horizontalnoj ravnini, a naj\u010de\u0161\u0107i uzrok takvog stava je jednostrani vestibularni sindrom. Uz nagnutost, javlja se i zaokrenutost glave na stranu pri \u010demu je podu\u017ena os glave zaokrenuta na podu\u017enu os tijela, a mo\u017ee je pratiti i kru\u017eenje \u017eivotinje u istome smjeru. Takav stav mo\u017ee upu\u0107ivati na ozljedu velikog mozga (Platt i Olby, 2012.).<\/p>\n

Polo\u017eaj tijela \u017eivotinje definira se kao stav tijela u odnosu na silu te\u017eu. \u0160iroko postavljeni stav predstavlja abnormalni polo\u017eaj \u017eivotinje koja stoji pri \u010demu su ekstremiteti ra\u0161ireni uz mogu\u0107nost hodanja \u017eivotinje. Ovakav stav mo\u017ee ukazivati na obostrani vestibularni sindrom ili na o\u0161te\u0107enje maloga mozga (Drobatz i sur., 2019.). U pacijenata koji le\u017ee na boku mo\u017eemo uo\u010diti mnoge abnormalne polo\u017eaje. Decerebralnu rigidnost vidimo kao opistotonus i ekstenziju svih ekstremiteta uz nesvijesno stanje \u017eivotinje, dok decerebelarna rigidnost predstavlja opistotonus s ekstenzijom prednjih i fleksijom stra\u017enjih ekstremiteta pri \u010demu je mentalni status \u017eivotinje normalan. O\u0161te\u0107enja dijelova torakalne ili lumbalne kralje\u017eni\u010dne mo\u017edine dovode do ekstenzije prednjih ekstremiteta, uz paralizu stra\u017enjih ekstremiteta, a navedeno nazivamo Schiff-Sherrington polo\u017eajem (Dewey i Da Costa, 2016.). Kifozu, lordozu i skoliozu svrstavamo u abnormalne polo\u017eaje kralje\u017enice. Uzroci mogu biti kongenitalne malformacije, bolnost ili ozljeda kralje\u017enice te slabost epaksijalne muskulature.<\/p>\n

Abnormalni pokreti<\/h3>\n

Abnormalni pokreti su pokreti koji se javljaju bez kontrole volje te ih je bitno tijekom neurolo\u0161kog pregleda uo\u010diti i opisati. Mioklonus ozna\u010dava kratku, sna\u017enu mi\u0161i\u0107nu kontrakciju grupe mi\u0161i\u0107a nakon \u010dega slijedi relaksacija istih. Brzi i ponavljaju\u0107i ciklusi mioklonusa o\u010dituju se kao tremor (drhtanje) koje mo\u017ee zahvatiti cijelo tijelo ili samo jedan dio te se mo\u017ee klasificirati kao tremor u mirovanju ili kao tremor vezan uz neku voljnu radnju \u017eivotinje (Platt i Garosi, 2012.). Miotonija je produljena, nepravilna kontrakcija mi\u0161i\u0107a s odgo\u0111enom relaksacijom, a doga\u0111a se nakon voljne kontrakcije mi\u0161i\u0107ne skupine te mo\u017ee biti posljedica uro\u0111enih i ste\u010denih poreme\u0107aja mi\u0161i\u0107a.
\nPotpuni gubitak tonusa muskulature cijelog tijela s o\u010duvanjem svijesti nazivamo katapleksija. Napadaji obi\u010dno traju nekoliko sekundi do nekoliko minuta i naj\u010de\u0161\u0107e su izazvani uzbu\u0111enjem \u017eivotinje (npr. pri hranjenju) te se obi\u010dno javljaju kod pacijenata s narkolepsijom (Platt i Olby, 2012.).<\/p>\n

Hod<\/h3>\n

Hod \u017eivotinje promatramo u prostoru gdje se \u017eivotinja mo\u017ee slobodno kretati pri \u010demu je bitno da podloga po kojoj se kre\u0107e nije skliska. Odstupanja od normalnog hoda prepoznajemo kao \u0161epanje, ataksiju, parezu i paralizu.
\n\u0160epanje definiramo kao odstupanje kod kojeg se \u017eivotinja manje oslanja na zahva\u0107eni ekstremitet i prebacuje te\u017einu na kolateralni. Nemogu\u0107nost normalne koordinacije motori\u010dke aktivnosti, koja nije posljedica mi\u0161i\u0107ne slabosti, mi\u0161i\u0107noko\u0161tanih oboljenja ili abnormalnih pokreta, nazivamo ataksija. Ona mo\u017ee biti proprioceptivna, cerebelarna i vestibularna. Parezu definiramo kao odstupanje u hodu kod kojeg dolazi do djelomi\u010dnog gubitka voljnih pokreta dok paraliza (plegija) ozna\u010dava potpuni gubitak istih (Tabela 3.). <\/p>\n

\"\"
Tabela 3.<\/strong> Pojmovi kojima ozna\u010davamo parezu\/paralizu (prema Platt i Olby, 2012.).<\/figcaption><\/figure>\n

S obzirom na to koji je dio motori\u010dkih neurona o\u0161te\u0107en, poznajemo parezu vi\u0161ih motori\u010dkih neurona (VMN) i parezu ni\u017eih motori\u010dkih neurona (NMN).
\nNeurolo\u0161kim pregledom razlikujemo slabost prouzro\u010denu o\u0161te\u0107enjem jednog od dva navedena sustava (Tabela 4.).<\/p>\n

\"\"
Tabela 4.<\/strong> Klini\u010dko razlikovanje pareze VMN od pareze NMN (prema Platt i Garosi, 2012.).
VMN \u2013 vi\u0161i motori\u010dki neuroni, NMN \u2013 ni\u017ei motori\u010dki neuroni.<\/figcaption><\/figure>\n

Reakcije odr\u017eavanja stava i polo\u017eaja u prostoru<\/h3>\n

\u017divotinje odr\u017eavaju stav i polo\u017eaj u prostoru pomo\u0107u istih neurolo\u0161kih putova koje koriste pri hodu, a to su propriocepcija i sustavi motori\u010dkih neurona. Testiranje reakcija pomo\u0107i \u0107e nam u otkrivanju suptilnih deficita i razlika koje tijekom analize hoda nisu bile uo\u010dljive. Ovi testovi omogu\u0107uju i razlikovanje ortopedskog od neurolo\u0161kog poreme\u0107aja (Dewey i Da Costa, 2016.).
\nUzlazni osjetilni putovi, uklju\u010duju\u0107i cijeli proprioceptivni sustav, kao i silazni putovi, koji prolaze kroz le\u0111nu mo\u017edinu do mi\u0161i\u0107a-efektora, moraju biti neo\u0161te\u0107eni. O\u0161te\u0107enja bilo kojeg dijela osjetilnih puteva dovest \u0107e do smanjene mogu\u0107nosti odr\u017eavanja stava i polo\u017eaja u prostoru (Drobatz i sur., 2019.).<\/p>\n

    · Pregled provodimo testiranjem od jednostavnijih do fizi\u010dki zahtjevnijih reakcija (proprioceptivno pozicioniranje, “vo\u017enja ta\u010dki”, pozicioniranje \u0161apa na taktilne podra\u017eaje, skakutanje na pojedina\u010dnim ekstremitetima). \u010cim u jednom testu do\u0111e do odstupanja od fiziolo\u0161kog, daljnje testiranje ne provodimo, jer bi ono moglo rezultirati ozlje\u0111ivanjem.<\/ol>\n

    Pregled kranijalnih (mo\u017edanih) \u017eivaca (K\u017d)<\/h3>\n

    Poznato je 12 pari kranijalnih \u017eivaca koji polaze izravno iz mozga, a mogu biti samo osjetni, samo motori\u010dki ili mje\u0161oviti.
    \nTestovima provjeravamo funkciju, tj. dokazujemo disfunkciju jednog ili vi\u0161e \u017eivaca istovremeno \u0161to poma\u017ee u otkrivanju lokalizacije problema (Tabela 5.).<\/p>\n

    \"\"
    Tabela 5.<\/strong> Kranijalni \u017eivci, njihova funkcija i nalaz testova u slu\u010daju o\u0161te\u0107enja pojedinog \u017eivca (prema Dewey i Da Costa, 2016., Drobatz i sur., 2019.).<\/figcaption><\/figure>\n

    Da bismo mogli razlikovati centralne od perifernih lezija pregled K\u017d provodimo uz testiranje propriocepcije i prosu\u0111ivanje mentalnog statusa (Drobatz i sur., 2019.).<\/p>\n

    Pregled spinalnih refleksa i tonusa muskulature<\/h3>\n

    Pregledom spinalnih refleksa provjeravamo cjelovitost senzori\u010dkih i motori\u010dkih komponenti refleksnog luka te pomo\u0107u njega razlikujemo NMN o\u0161te\u0107enja od o\u0161te\u0107enja VMN. Testove radimo odre\u0111enim redoslijedom, od najugodnijih do manje ugodnih, da bismo zadr\u017eali kooperaciju pacijenta.
    \nTestiranjem svakog refleksa testiramo cjelovitost pripadaju\u0107ih \u017eivaca i odre\u0111enog segmenta KM (Tabela 6).<\/p>\n

    \"\"
    Tabela 6.<\/strong> \u017divci i segmenti KM testirani pojedinim refleksima (prema Platt i Olby, 2012.).
    KM \u2013 kralje\u017eni\u010dna mo\u017edina.<\/figcaption><\/figure>\n

    Palpacija<\/h3>\n

    Povr\u0161inska palpacija poma\u017ee u otkrivanju oteklina tkiva ili atrofije mi\u0161i\u0107a, dok duboku palpaciju koristimo s ciljem utvr\u0111ivanja bolnosti nekog dijela tijela (Dewey i Da Costa, 2016.). Palpaciju dijelimo na: palpaciju glave, kralje\u017enice i ekstremiteta. Glavu palpiramo da bismo otkrili bilo kakvu asimetriju, podru\u010dje bolnosti ili prisutnost perzistentnih fontanela (Platt i Garosi, 2012.). Palpaciju kralje\u017enice zapo\u010dinjemo nje\u017enim pritiskom na paraspinalnu muskulaturu po\u010dev\u0161i od kranijalne torakalne regije pa sve do lumbosakralnog podru\u010dja. Ja\u010dinu pritiska postupno pove\u0107avamo te obra\u0107amo pa\u017enju na mogu\u0107e znakove bolnosti pri palpaciji. Ekstremitete palpiramo dok \u017eivotinja stoji, a zapo\u010dinjemo povr\u0161inskom palpacijom paralelnih udova da bismo usporedili simetri\u010dnost. Palpacija mi\u0161i\u0107nog sustava mo\u017ee pomo\u0107i u otkrivanju atrofija koje mogu biti posljedica o\u0161te\u0107enja dijela KM, perifernog \u017eivca koji inervira odre\u0111eni mi\u0161i\u0107 ili ortopedske bolesti (Platt i Garosi, 2012.). Kod palpacije zglobova obra\u0107amo pa\u017enju na prisutnost oteklina, temperiranosti i\/ili boli te provjeravamo stabilnost samog zgloba.<\/p>\n

    Testiranje percepcije bola \u2013 nocicepcija<\/h3>\n

    Nocicepcija se definira kao svjesno do\u017eivljavanje bolnih podra\u017eaja i dio je obrambenog mehanizma. Da bi \u017eivotinja do\u017eivjela osjet bola, bolni podra\u017eaj mora do\u0107i od mjesta lezije, preko perifernih \u017eivaca i KM, do centra za bol u talamusu; potom se podra\u017eaj iz talamusa prenosi do kore velikoga mozga i \u017eivotinja tada svjesno do\u017eivljava bol (Platt i Olby, 2012.).
    \nNocicepcija ima veliko dijagnosti\u010dko zna\u010denje u slu\u010daju o\u0161te\u0107enja KM ili perifernih \u017eivaca. Testiranje provodimo \u0161tipanjem pacijenta prstima ili peanom.
    \nOkretanje glave, vokalizacija ili poku\u0161aj ugriza ukazuje na svjesno percipiranje boli. Ukoliko navedeni znaci izostanu, mo\u017eemo zaklju\u010diti da pacijent nema osjet povr\u0161inske boli te testiranje ponavljamo ja\u010dim pritiskom peana da bismo izazvali duboku bol (Dewey i Da Costa, 2016.).<\/p>\n

    <\/a> ▲<\/a><\/p>\n

    Lokalizacija neurolo\u0161ke lezije i lista diferencijalnih dijagnoza<\/h2>\n
    \n

    U trenutku kada smo identificirali sve neurolo\u0161ke abnormalnosti, mo\u017eemo odrediti mjesto lezije \u0161to je u kona\u010dnici bitno za sastavljanje liste diferencijalnih dijagnoza i daljnjih dijagnosti\u010dkih i terapijskih planova (Tabela 7.).<\/p>\n

    \"\"
    Tabela 7.<\/strong> Odre\u0111ivanje lokalizacije lezije u \u017eiv\u010danom sustavu (prema Drobatz i sur., 2019.).
    PE – prednji ekstremitet, SE – stra\u017enji ekstremitet.<\/figcaption><\/figure>\n

    Va\u017eno je upamtiti da, ovisno o te\u017eini lezije, pacijent mo\u017eda ne\u0107e pokazati sve abnormalnosti povezane s odre\u0111enom neuroanatomskom lokalizacijom. Kod sastavljanja liste diferencijalnih dijagnoza u obzir treba uzeti anamnezu i lokalizaciju neurolo\u0161ke lezije te osnovne podatke o pacijentu jer brojni neurolo\u0161ki problemi imaju dobnu, vrsnu ili pasminsku predispoziciju (Dewey i Da Costa, 2016.).<\/p>\n

    U neurologiji tijekom vremena \u0161to ovisi o patofiziolo\u0161kim procesima koji dovodi do pojave bolesti postoje jasno definirani uzorci razvoja klini\u010dkih simptoma bolesti (Platt i Olby, 2012.).
    \nTakvi uzroci mogu biti mnogobrojni, stoga koristimo akronim VITAMIN D da bismo ih lak\u0161e zapamtili:<\/p>\n