![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/07\/NatalijaDZAFIC-1.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
N. D\u017eafi\u0107<\/strong>*, K. Kvrgi\u0107<\/strong>, L. Koza\u010dinski<\/strong> i A. Humski<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Uzgoj, izlov i promet \u0161koljka\u0161ima reguliran je brojnim zakonima kojima je cilj stavljanje na tr\u017ei\u0161te zdrave hrane. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> dvolju\u0161turni \u0161koljka\u0161i, Vibrio spp., potencijalni patogeni, zoonoze<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Dvolju\u0161turni \u0161koljka\u0161i (razred Bivalvia<\/em>) su od davnih vremena prisutni kao kvalitetna hrana. Postoje mnoge vrste dvolju\u0161turnih \u0161koljka\u0161a, a u Republici Hrvatskoj najvi\u0161e se uzgajaju dagnje (Mytilus galloprovincialis<\/em>) i kamenice (Ostrea edulis<\/em>) te se s njima potro\u0161a\u010di najvi\u0161e i susre\u0107u. Najve\u0107i broj mikroorganizama u more dospijeva nepro\u010di\u0161\u0107enim ili djelomi\u010dno pro\u010di\u0161\u0107enim gradskim otpadnim vodama, ali isto tako mikrobiolo\u0161ko one\u010di\u0161\u0107enje mo\u017ee biti prouzro\u010deno ispiranjem tla jakom ki\u0161om i vjetrom, kao i balastnim vodama iz brodova, a more mogu one\u010distiti i kupa\u010di (Krstulovi\u0107 i \u0160oli\u0107, 1997.). Za razliku od drugih mikroorganizama, bakterije iz roda Vibrio<\/em> (V<\/em>.) prirodno su prisutne u morskoj vodi i njihove koncentracije variraju sezonski. Ve\u0107ina vrsta mo\u017ee \u017eivjeti u \u0161irokom rasponu saliniteta, a brojnost im se pove\u0107ava s porastom temperature (Wittman i Flick, 1995.).<\/p>\n Uzgoj, izlov i promet \u0161koljka\u0161ima reguliran je brojnim zakonima kojima je cilj stavljanje na tr\u017ei\u0161te \u201csigurne\u201d hrane. S obzirom da je u na\u0161oj zemlji razvijena djelatnost turizam, \u0161koljka\u0161i su tra\u017eeni specijalitet te je pri plasmanu na tr\u017ei\u0161te va\u017eno osigurati zdravstveno ispravne \u0161koljka\u0161e. Do 2015. godine, EFSA-ina godi\u0161nja izvje\u0161\u0107a nisu nagla\u0161avala Vibrio<\/em> vrste kao pojedina\u010dne uzro\u010dnike oboljenja u ljudi, ve\u0107 su ih svrstavala u kategoriju \u201costalih bakterijskih uzro\u010dnika\u201d, da bi u izvje\u0161\u0107u za 2015. godinu bile evidentirane \u010detiri epidemije u Francuskoj s 29 oboljelih osoba (EFSA\/ECDC, 2016.). <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Porodica Vibrionaceae<\/em> pripada redu Vibrionales<\/em>, razredu Gammaproteobacteria<\/em>. Bakterije porodice Vibrionaceae<\/em> oblika su ravnih ili svinutih \u0161tapi\u0107a, veli\u010dine 0,3-1,3 x 1,4-5,0 \u00b5m; pokretljive su i fakultativno anaerobne (Nagli\u0107 i sur., 2005.). U rod Vibrio<\/em> svrstane su mnoge vrste Gram-negativnih \u0161tapi\u0107astih bakterija. Opisano je 27 vrsta, od kojih je 12 va\u017eno za humanu medicinu, a kao uzro\u010dnicima infekcija u riba opisano je 15 vrsta (Koneman i sur. 2000.). Vrste V. cholerae<\/em> (non-O1) V. parahemolyticus<\/em>, V. vulnificus<\/em>, V. fluvialis<\/em>, V. furnisii<\/em>, V. metschnikovii<\/em>, V. mimicus<\/em>, V. alginolitycus<\/em>, V. harveyi<\/em> (V. carchariae<\/em>), Grimontia<\/em> (Vibrio<\/em>) hollisae<\/em> i Photobacterium<\/em> (Vibr<\/em>io) damselae<\/em> uzrokuju bolest u akvati\u010dnih \u017eivotinja i ljudi. Vibrio<\/em> infekcija prouzro\u010dena vrstom V. vulnificus<\/em> dokazana je zoonoza, a ostale vrste pripadaju visoko rizi\u010dnim uzro\u010dnicima bolesti riba i ljudi koji su naj\u010de\u0161\u0107e zara\u017eeni konzumacijom sirove ribe, rakova i \u0161koljka\u0161a. Bakterije roda Vibrio<\/em> prirodni su stanovnici mnogih mora, obala i rijeka, koji se, ovisno o okoli\u0161nim uvjetima, mogu dokazati kao slobodno \u017eivu\u0107i organizmi u vodi, pri\u010dvr\u0161\u0107eni na planktone, u sedimentu i razli\u010ditim morskim organizmima. Najzna\u010dajnija od svih vrsta je V. cholerae<\/em> koja je uzro\u010dnik kolere. V. cholerae<\/em> je prema Gramu negativna pokretna bakterija s jednom polarno smje\u0161tenom flagelom. Do danas je prepoznato sedam svjetskih pandemija kolere; prvih \u0161est prouzro\u010deno je bakterijom serolo\u0161ke grupe O1, dok je sedma pandemija koja je zapo\u010dela 1961., a traje i danas, prouzro\u010dena novim biotipom bakterije V. cholerae<\/em> O1, El Tor. Bolest prouzro\u010dena ovim uzro\u010dnikom obi\u010dno nije tako te\u0161ka kao kod oboljenja prouzro\u010denih klasi\u010dnim O1 biotipom (Colwell, 1996.). Epidemija kolere iz 1992. godine prouzro\u010dena je serotipom O139 (H\u00e4se i Barquera, 2001.). Planktoni imaju va\u017enu ulogu za pre\u017eivljavanje bakterije V. cholerae<\/em> u vodi, pri \u010demu u vrijeme cvjetanja mora dolazi do zna\u010dajnog pove\u0107anja broja bakterija.<\/p>\n Dokazana je prirodna povezanost bakterije V. cholerae<\/em> i zooplanktona kopepoda. Opisan je put \u0161irenja i razmno\u017eavanja uzro\u010dnika u vodenom okoli\u0161u, za razliku dotada\u0161njem mi\u0161ljenju epidemiologa koji su smatrali da su jedini rezervoar bakterije V. cholerae<\/em> probavni organi ljudi i da u vanjskom okoli\u0161u uzro\u010dnik kratko pre\u017eivljava (Huq i sur., 1983.). U istra\u017eivanju pojavnosti zooplanktona i incidencije kolere na dva podru\u010dja Banglade\u0161a, ustanovljeno je da su dominantne skupine zooplanktona kopepodi, rotiferi i kladocerani povezane s dokazom bakterije V. cholerae<\/em> i\/ili pojavom bolesti (De Magny i sur., 2011.). Poznato je da mnoge vrste riba mogu biti rezervoari i vektori V. cholerae<\/em>. Do sada je bakterija V. cholerae<\/em> izdvojena iz 22 vrste slatkovodnih i 9 vrsta morskih riba, a u nekoliko slu\u010dajeva radilo se i o serovaru O1. Opisana je povezanost konzumacije ili rukovanja sirovom ribom u pojavi nekoliko epidemija kolere. Isto tako se mo\u017ee zaklju\u010diti da ribe mogu biti nositelji bakterije u nepovoljnim stani\u0161tima te ih \u0161iriti u vodenom svijetu. V. cholerae<\/em> je izdvojena iz ribljih crijeva, ko\u017ee, bubrega, jetre i mo\u017edanog tkiva. Vodene ptice isto tako, jer se hrane inficiranim ribama, pogoduju \u0161irenju bakterije (Halpern i Izhaki, 2017.).<\/p>\n Razli\u010dite vrste V. cholerae<\/em> vrlo su pro\u0161irene u prirodi, u morskoj i slatkoj vodi, obalama mora i koritima rijeka, a vrlo \u010desto se dokazuju u razli\u010ditih vrsta akvati\u010dnih \u017eivotinja. Njihova prisutnost posebno je dobro dokumentirana u Aziji i Latinskoj Americi i u obalnim vodama Meksi\u010dkog zaljeva. Brojnost im se pove\u0107ava, osobito u \u0161koljka\u0161ima i uvijek je povezana s visokom temperaturom povr\u0161inske vode tijekom toplijih mjeseci i sekundarno s proliferacijom fitoplanktona i zooplanktona. Vibriji mogu pre\u017eivjeti i razmno\u017eavati se u one\u010di\u0161\u0107enim vodama s pove\u0107anom koncentracijom soli pri temperaturi od 10 \u00b0C do 30 \u00b0C (Harris i sur., 2012.). Bakterija V. parahaemolyticus<\/em> jedan je od glavnih uzro\u010dnika otrovanja hranom posebno u zemljama poput Japana, Indonezije, Tajvana i drugih gdje se obilno konzumiraju sirovi morski plodovi. Uzro\u010dnik stvara enterotoksin koji prouzro\u010di gubitak teku\u0107ine. Ve\u0107 24 sata poslije konzumacije morskih plodova prisutni su: vodenasti proljev, abdominalni gr\u010devi, glavobolja, povra\u0107anje i blago povi\u0161enje temperature (Letchumanan i sur., 2014.).<\/p>\n U jednom od ranijih istra\u017eivanja ekologije bakterije V. parahaemolyticus<\/em> potvr\u0111ena je ovisnost incidencije bakterije s temperaturom vode (Kaneko i Colwell, 1973.). Pro\u0161irenost V. parahaemolyticus<\/em> u morskoj vodi ovisi o temperaturi pa se rijetko pojavljuje dok temperatura mora ne dosegne 15 \u00b0C ili vi\u0161e. Budu\u0107i da je prevalencija V. parahaemolyticus<\/em> u \u0161koljka\u0161ima ovisna o temperaturi, mogu\u0107nost dokaza ve\u0107a je u \u0161koljka\u0161a izlovljenih tijekom prolje\u0107a i ljeta, nego zimi. Broj bakterija V. parahaemolyticus<\/em> u \u0161koljka\u0161ima nakon izlovljavanja obi\u010dno je manji od 103<\/sup> cfu\/g, no u uvjetima skladi\u0161tenja pri temperaturama do 26 \u00b0C mo\u017ee se naglo umno\u017eiti za 50 do 790 puta od po\u010detne vrijednosti tijekom 24 sata (Su i Liu, 2007.). Utvr\u0111eno je da se uzro\u010dnik tijekom zimskih mjeseci pri temperaturi <14 \u00b0C, iako je prisutan u sedimentu ne mo\u017ee dokazati u vodi. Porastom temperature vode od kasnog prolje\u0107a do ranog ljeta, vibriji koji su prezimili u sedimentu osloba\u0111aju se i \u0161ire vodom. Godine 1996. dokazana je pojava pandemijskog klona bakterije V. parahaemolyticus<\/em> O3:K6 u jugoisto\u010dnoj Aziji (Okuda i sur., 1997.), a 1998. godine uzro\u010dnik je dokazan i u Ju\u017enoj Americi, u \u010cileu (Gonzales-Escalona i sur., 2005.). Od 60-tih godina pro\u0161log stolje\u0107a, bakterija V. parahaemolyticus<\/em> jedan je od najzna\u010dajnijih patogena koji se prenose hranom, a pandemijski soj O3:K6 prouzro\u010dio je veliku epidemiju u Japanu, u razdoblju od 1997. do 2001. godine. Prou\u010davanjem velikog broja uzoraka morskih plodova ustvr\u0111ena je stalna prisutnost pandemijskog soja bakterije uz zna\u010dajno smanjenje broja oboljelih. Zaklju\u010deno je kako je za manji broj oboljelih zaslu\u017eno znatno pobolj\u0161anje higijenskih postupaka u fazi distribucije do konzumacije morskih plodova. Ustvr\u0111eno je da je i pohrana na temperaturi manjoj od 10 \u00b0C uz primjenu mikrobiolo\u0161kih standarda koji propisuju odsutnost V. parahaemolitycus<\/em> u 25 g kuhanih plodova, odnosno manje od 100 MPN\/g morskih plodova namijenjenih za konzumaciju u sirovom obliku, u\u010dinkovita (Hara-Kudo i sur., 2012.).<\/p>\n Bakterija V. vulnificus<\/em> je Gram negativan, halofilni \u0161tapi\u0107, prvi put izdvojen 1964. godine u SAD (Baker-Austin i Oliver, 2018.). U morskoj vodi bakterije Vibrio<\/em> spp. mogu biti slobodne ili pri\u010dvr\u0161\u0107ene na ve\u0107e i manje planktone te u sedimentu, pri \u010demu je ustanovljeno da se na ve\u0107im planktonima (>200 \u00b5m) mo\u017ee na\u0107i bakterija V. alginolyticus<\/em>, dok je na manjim planktonima (0,45-200 \u00b5m) prisutna bakterija V. vulnificus<\/em> (Montanari i sur., 1999.). Prisutnost bakterije V. vulnificus<\/em> dokazana je u uzorcima ve\u0107eg i manjeg planktona te u uzorcima morske vode, pri \u010demu je najve\u0107a gusto\u0107a ustvr\u0111ena na uzorcima manjeg planktona tijekom ljetnih mjeseci (Maugeri i sur., 2006.).<\/p>\n Izolati bakterije V. vulnificus<\/em> proizvode \u010ditavi niz \u010dimbenika patogenosti, izme\u0111u ostalih to su polisaharidne kapsule, hemolizin, pili tipa IV, razli\u010dite proteaze (uglavnom serinproteaze), metaloproteaza koju regulira tzv. Quorum sensing<\/em>, koji je u\u010dinkovitiji na 25 \u00b0C nego na 37 \u00b0C, i za kojeg se pretpostavlja da bi mogao biti odgovoran za rane na ko\u017ei udova jer imaju ni\u017eu temperaturu od ostatka tijela (Austin, 2010., Cvetni\u0107, 2013.). Pove\u0107ane koncentracije serumskog \u017eeljeza va\u017ean su element u patogenezi V. vulnificus<\/em>. Infekcija s V. vulnificus<\/em> naj\u010de\u0161\u0107e se pojavljuje kao bakterijska infekcija putem hrane i kao infekcija povr\u0161inskih rana (Linkous i Oliver, 1999., Baker-Austin i Oliver, 2018.). Infekcija s V. vulnificus<\/em> biogrupa 1, mo\u017ee prouzro\u010diti septikemiju u imunokompromitiranih ljudi i onih s pove\u0107anim razinama serumskog, slobodnog \u017eeljeza (obi\u010dno nakon konzumacije sirovih \u0161koljka\u0161a). <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Postoji niz razli\u010ditih metoda koje se primjenjuju za dokazivanje prisutnosti potencijalno patogenih Vibrio<\/em> spp. Va\u017ee\u0107e izdanje norme HRN EN ISO 21872-1:2017 Mikrobiologija u lancu hrane – Horizontalna metoda za odre\u0111ivanje Vibrio<\/em> spp. \u2013 1. Dio: Dokazivanje prisutnosti potencijalno enteropatogenih Vibrio parahaemolyticus<\/em>, Vibrio cholerae<\/em> i Vibrio vulnificus<\/em>, u odnosu na prethodno, uklju\u010duje primjenu dvije temperature za inkubaciju bujonskih kultura, \u010dime se pobolj\u0161ava dokazivanje prisutnosti V. vulnificus<\/em> (Anonymous, 2017.). Krute hranjive podloge koje se koriste za izolaciju bakterija Vibrio<\/em> spp. sadr\u017ee razli\u010dite komponente kojima je svrha inhibicija rasta ne\u017eeljene mikroflore te poticanje rasta ciljnih mikroorganizama (Harwood i sur., 2004., Anonymous, 2017.). Razvojem metoda za dokazivanje prisutnosti potencijalno patogenih Vibrio<\/em> spp. ustvr\u0111ena je va\u017enost teku\u0107eg medija koji se koristi za razrje\u0111ivanje i oboga\u0107ivanje uzoraka (Azanza i sur., 1996.). Zahvaljuju\u0107i rezistenciji bakterije V. parahaemolyticus<\/em> na polimiksin B, razvijen je slani bujon s polimiksinom B, pH vrijednosti 7,4 koji je omogu\u0107io postizanje boljih rezultata kada se koristio kao drugi bujon za oboga\u0107enje, jer je smanjio mogu\u0107nost razvoja kompetetivne mikroflore (Blanco-Abad i sur., 2009.). Vodi\u010d koji je izdao FAO\/WHO (2016.) navodi mogu\u0107nost primjene razli\u010ditih metoda dokazivanja i odre\u0111ivanja broja bakterija u odnosu na krajnji cilj koji se \u017eeli posti\u0107i. Tako se za metode dokazivanja navodi da su primjenjive za monitoring i nadziranje izlovnih podru\u010dja.<\/p>\n Bonnin-Jusserand i sur. (2017.) potvrdili su manjkavost klasi\u010dnih mikrobiolo\u0161kih metoda u smislu dugotrajnosti postupaka, manje specifi\u010dnosti te ograni\u010denja biokemijske identifikacije, koja \u010desto daje krive rezultate zbog velike fenotipske sli\u010dnosti razli\u010ditih Vibrio<\/em> vrsta. Prema istim autorima preporu\u010dljivo je uklju\u010diti molekularne metode (PCR, qPCR, LAMP), s ciljem smanjenja pogre\u0161ne identifikacije, a navode i nedostatak klasi\u010dne mikrobiolo\u0161ke metode u smislu nemogu\u0107nosti dokazivanja patogenosti dobivenih izolata.<\/p>\n Posljednjih desetlje\u0107a istra\u017eivane su razli\u010dite metode s ciljem pouzdanije identifikacije Vibrio vrsta. Neki su autori radili na pobolj\u0161anju mikrobiolo\u0161kih metoda (Pendru i sur., 2009.), dok je ve\u0107ina radova temeljena na razvoju i primjeni molekularnih tehnika \u2013 konvencionalni PCR (Bilung i sur., 2005.), PCR u stvarnom vremenu \u2013 RT PCR (Wang i Levin, 2007.), multiplex PCR (Lee i sur., 2003.). U nekim istra\u017eivanjima uspore\u0111ivani su rezultati kulturelnih mikrobiolo\u0161kih metoda i PCR-a, gdje je dokazano da su molekularne tehnike znatno osjetljivije i pouzdanije u dokazu uzro\u010dnika (Rosec i sur., 2012.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Tijekom zadnjih dvadesetak godina provedena su istra\u017eivanja u zemljama mediteranske regije koja su potvrdila prisutnost vibrija u morskoj vodi, \u0161koljka\u0161ima, sedimentu pa i u otpadnim vodama.<\/p>\n U Hrvatskoj je, a dijelom i u Sloveniji, ranijim istra\u017eivanjima du\u017e Jadranskog mora (Izola, Pore\u010d, Limski kanal, Rijeka, Krk, Novigrad, Biograd, Murter, \u0160ibenik-Skradin, Pako\u0161tane i Ston) u razli\u010ditim uzorcima morske hrane dokazana prisutnost Vibrio<\/em> spp. u 9,3 % od 150 obra\u0111enih uzoraka. Najzastupljenija vrsta bila je V. parahaemolyticus<\/em> u 6,7 % i V. vulnificus<\/em> u 2,7 % obra\u0111enih uzoraka. U dagnjama izlovljenima na odobrenim uzgajali\u0161tima na talijanskom podru\u010dju Jadranskog mora dokazana je prisutnost bakterija V. algynolitycus<\/em> u 32,2 % uzoraka, V. vulnificus<\/em> u 17.7 % uzorka, V. cincinnatiesis<\/em> u 3,2 % uzoraka te V. parahaemolyticus<\/em>, V. fluvialis<\/em> i V. cholerae<\/em> non O1 u 1,6 % uzoraka (Ripabelli i sur., 1999.). U Jonskom moru (Tarantski zaljev, Mar Piccolo) naj\u010de\u0161\u0107e je u morskoj vodi i u dagnjama izdvojena vrsta V. alginolyticus<\/em> (Cavallo i Stabili, 2002.). Ottaviani i sur. (2005.) navode da je na odobrenim uzgajali\u0161tama dagnji na podru\u010dju Jadranskog mora (sredi\u0161nja Italija) ustvr\u0111ena prisutnost bakterije V. parahaemolyticus<\/em>. Rezultati trogodi\u0161njeg istra\u017eivanja pojavnosti bakterija V. parahaemolyticus<\/em>, V. vulnificus<\/em> i mikroorganizama fekalnog podrijetla u dagnjama u maloprodaji u regiji Puglia, Italija, pokazali su da je od 600 pretra\u017eenih uzoraka V. parahaemolyticus<\/em> dokazan u 47 (7,83 %), a V. vulnificus<\/em> u 17 (2,83 %) uzoraka (Normanno i sur., 2006.). Prvi dokaz prirodno prisutne bakterije V. vulnificus<\/em> u uzorcima morske vode i \u0161koljka\u0161ima bio je na podru\u010dju \u0160panjolske u prolje\u0107e 1996. (Covadonga i sur., 1998.), dok je prisutnost iste bakterije u kanalizacijskim vodama, \u0161koljka\u0161ima i morskoj vodi na podru\u010dju Valencije u \u0160panjolskoj dokazana 2009. godine (Canigral i sur., 2009.). Godine 1999. dokazani su slu\u010dajevi oboljenja ljudi izravno povezani s konzumacijom \u0161koljka\u0161a u \u0160panjolskoj (Galicija). U uzorcima stolice oboljelih ljudi dokazana je prisutnost bakterije V. parahaemolyticus<\/em>, \u0161to je ujedno zna\u010dilo prvu potvrdu prisutnosti tog patogena u morskom okoli\u0161u Europe (Lozano-Leon i sur., 2003.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Pojava bolesti prouzro\u010denih vibrijima prije je bila ograni\u010dena na tropska i suptropska podru\u010dja, zemlje u razvoju s netretiranim kanalizacijskim vodama te podru\u010dja u kojima je tradicionalno uvrije\u017eena konzumacija sirovih \u0161koljka\u0161a i drugih morskih plodova. Svjedoci smo pojave globalnog zatopljenja o \u010demu se govori u svim sferama ljudskog postojanja. S gledi\u0161ta sigurnosti hrane i \u0161koljka\u0161a kao hrane, globalno zatopljenje i klimatske promjene imaju zna\u010dajan utjecaj na dinamiku i rasprostranjenost potencijalno patogenih halofilnih vibrija na podru\u010dja u kojima nisu povijesno dokazani kao uzro\u010dnici bolesti u ljudi. Do 2015. godine, EFSA-ina godi\u0161nja izvje\u0161\u0107a nisu razlu\u010divala Vibrio<\/em> vrste kao pojedina\u010dne uzro\u010dnike bolesti u ljudi, ve\u0107 su ih svrstavali u kategoriju \u201costalih bakterijskih uzro\u010dnika\u201d, da bi u izvje\u0161\u0107u za 2015. godinu evidentirali \u010detiri epidemije u Francuskoj s 29 oboljelih osoba (EFSA\/ECDC, 2016.). Na podru\u010dju \u0160vedske i Finske 2014. godine zabilje\u017eeno je 89 slu\u010dajeva infekcije Vibrio<\/em> vrstama \u0161to je zna\u010dajno vi\u0161e u odnosu na dotad prijavljene slu\u010dajeve u sjevernoj Europi. Pojava infekcije vezana je uz neuobi\u010dajeno povi\u0161ene temperature mora u srpnju i kolovozu, kad je evidentirana temperatura bila nekoliko stupnjeva vi\u0161a od prethodno najvi\u0161ih temperatura evidentiranih ranih 1980-ih godina (Baker-Austin i sur., 2016.). \u010cetiri su va\u017ene zna\u010dajke pripadnika roda Vibrio<\/em> koje ih \u010dine pogodnim za kori\u0161tenje kao \u201cbarometar\u201d klimatskih promjena. To su: osjetljivost na temperaturu (svi pripadnici roda jako dobro rastu pri temperaturama iznad 15 \u00b0C), brzo umna\u017eanje (u povoljnim uvjetima vrijeme umna\u017eanja je 8 do 9 minuta), pojava u podru\u010djima gdje prije nisu bili dokazani (pojava bolesti u podru\u010djima koja povijesno nisu povezana s Vibrio<\/em> infekcijama, kao \u0161to su sjeverna Europa, Aljaska, \u010cile, sjeveroisto\u010dno podru\u010dje SAD). Posebnost vibrija je i u \u010dinjenici da imaju vi\u0161e mogu\u0107nosti ulazaka u organizam putem hrane, ali i izlaganjem kontaminiranoj vodi (Baker-Austin i sur., 2017.).<\/p>\n Prema Europskoj agenciji za okoli\u0161 globalno povi\u0161enje povr\u0161inske temperature mora je jedan od najva\u017enijih fizikalnih pokazatelja promjene klime. <\/a> 1.\tAnon. (2004): UREDBA (EZ) br. 853\/2004 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJE\u0106A od 29. travnja 2004. o utvr\u0111ivanju odre\u0111enih higijenskih pravila za hranu \u017eivotinjskog podrijetla. SL L 139, 30.04.2004., str. 55. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Breeding, collection and trade of bivalve molluscs is regulated by a number of laws aimed at placing healthy food on the market. Key words:<\/strong> bivalve molluscs; Vibrio spp.; potential pathogens; zoonoses<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" N. D\u017eafi\u0107*, K. Kvrgi\u0107, L. Koza\u010dinski i A. Humski Mr. sc. Natalija D\u017dAFI\u0106*, dr. med. vet., (dopisni autor, e-mail: dzafic.vzr@veinst.hr),<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":4,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[1040,1042,1041,1043],"issuem_issue":[913],"ppma_author":[1037,1038,757,1039],"class_list":["post-3554","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-dvoljusturni-skoljkasi","tag-potencijalni-patogeni","tag-vibrio-spp","tag-zoonoze","issuem_issue-52-6"],"yoast_head":"\n
\nMr. sc. Natalija D\u017dAFI\u0106<\/strong>*, dr. med. vet., (dopisni autor, e-mail: dzafic.vzr@veinst.hr), Kristina KVRGI\u0106<\/strong>, dipl. san. ing., stru\u010dna suradnica, Hrvatski veterinarski institut, Veterinarski zavod Rijeka, Hrvatska; dr. sc. Lidija KOZA\u010cINSKI<\/strong>, dr. med. vet.; redovita profesorica, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska; dr. sc. Andrea HUMSKI<\/strong>, dr. med. vet., znanstvena savjetnica, docentica, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.6.12<\/a><\/div>\n<\/p>\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Potencijalno patogeni halofilni vibriji<\/a>Metode za dokazivanje i identifikaciju potencijano patogenih Vibrio<\/em> spp.<\/a>Vibrio<\/em> spp. u zemljama Mediterana<\/a>Globalno zna\u010denje Vibrio<\/em> spp.<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nZakonodavstvo ne predvi\u0111a kontrolu Vibrio<\/em> spp., \u0161to mo\u017ee rezultirati stavljanjem na tr\u017ei\u0161te i konzumacijom \u0161koljka\u0161a kontaminiranih bakterijama ovog roda te posljedi\u010dno prouzro\u010diti pojavu bolesti u ljudi. U radu je prikazano zna\u010denje najva\u017enijih potencijalno patogenih halofilnih vibrija poput V. cholerae<\/em>, V. parahaemolyticus<\/em> i V. vulnificus<\/em> u infekciji ljudi. Tijekom zadnjih dvadesetak godina u zemljama mediteranske regije provedena su istra\u017eivanja, koja su redom potvrdila prisutnost vibrija u morskoj vodi, \u0161koljka\u0161ima, sedimentu i u otpadnim vodama. U Hrvatskoj je u rijetkim istra\u017eivanjima \u0161koljka\u0161a dokazana du\u017e Jadranske obale prisutnost Vibrio<\/em> spp., uz dominaciju vrste V. parahaemolyticus<\/em>.
\nSve izra\u017eenija pojava globalnog zatopljenja podudara se i s neo\u010dekivanim pojavama infekcija s Vibrio<\/em> spp. na sjeveru Europe, ponajprije na podru\u010dju Balti\u010dkog mora. \u010cetiri su va\u017ene zna\u010dajke pripadnika roda Vibrio<\/em> koje ih \u010dine pogodnima u procjeni klimatskih promjena. To su: osjetljivost na temperaturu (jako dobro rastu pri temperaturama iznad 15 \u00b0C), brzo umna\u017eanje, pojava u podru\u010djima gdje se nikada nisu javljali (kao \u0161to su sjeverna Europa, Aljaska, \u010cile, sjevero-isto\u010dno podru\u010dje SAD) i mogu\u0107nost ulaska u organizam putem hrane i izlaganjem kontaminiranoj vodi. S gledi\u0161ta sigurnosti hrane i \u0161koljka\u0161a kao hrane, globalno zatopljenje i klimatske promjene imaju zna\u010dajan utjecaj na dinamiku i rasprostranjenost potencijalno patogenih halofilnih vibrija na podru\u010dja u kojima nisu povijesno dokazani kao uzro\u010dnici oboljenja ljudi. Posljednjih su desetlje\u0107a razvijane razli\u010dite metode s ciljem pouzdanije identifikacije Vibrio<\/em> vrsta. Radilo se na pobolj\u0161anju klasi\u010dnih mikrobiolo\u0161kih metoda, a ve\u0107ina je istra\u017eivanja usmjerena prema razvoju i primjeni molekularnih tehnika.
\nIstra\u017eivanjima kojima su uspore\u0111ivani rezultati kulturelnih mikrobiolo\u0161kih metoda i lan\u010dane reakcije polimerazom (PCR), dokazana je zna\u010dajno ve\u0107a osjetljivost i pouzdanost molekularnih metoda u dokazu uzro\u010dnika.<\/p>\nUvod<\/h2>\n
\n
\n\u0160koljka\u0161i se hrane filtriranjem morske vode u kojoj \u017eive, a u jednom satu mogu profiltrirati i vi\u0161e od osam litara vode, pri \u010demu akumuliraju filtrirane \u010destice u tkivima i me\u0111ulju\u0161turnoj teku\u0107ini (Ribari\u0107 i sur., 2012.), ali i razli\u010dite mikroorganizme i toksine. Neki od tih mikroorganizama slu\u017ee \u0161koljka\u0161ima kao hrana (plankton) dok druge, neprobavljene akumuliraju u svojem tijelu. Tek nakon konzumacije sirovih ili toplinski nedovoljno obra\u0111enih \u0161koljka\u0161a, akumulirani mikroorganizmi prelaze u aktivni stadij i tada prouzro\u010de bolest ili intoksikaciju koja mo\u017ee ozbiljno ugroziti ljudsko zdravlje, a ponekad mogu prouzro\u010diti i smrt (\u010cade\u017e i Teskered\u017ei\u0107, 2005.). Prema ranije objavljenim podatcima nakon konzumacije \u0161koljka\u0161a koji su sadr\u017eavali akumulirane mikroorganizme uzrok bolesti\/trovanja ljudi su u 27 % slu\u010dajeva bili virusi, u 60 % bakterije a u 3 % paraziti (Mead i sur., 1999.). Trovanje biotoksinima javlja se ubrzo nakon konzumacije, naj\u010de\u0161\u0107e sa \u017eelu\u010dano crijevnim i neurolo\u0161kim znacima, a ve\u0107ina oboljelih opisuje vi\u0161estruke znakove bolesti (Munday i Reeve, 2013.).<\/p>\n
\nZakonodavstvo Europske Unije (Uredba (EZ) 853\/2004) (Anonymous, 2004.) zahtijeva da \u0161koljka\u0161i u trenutku prodaje budu \u017eivi ili odgovaraju\u0107e prera\u0111eni, besprijekornih senzornih zna\u010dajki, ne prelaze dopu\u0161tene granice biotoksina i da udovoljavaju Uredbi (EZ) 2073\/2005 (broj bakterija Escherichia coli<\/em>) (Anonymous, 2005.). U Republici Hrvatskoj se pra\u0107enje kakvo\u0107e \u0161koljka\u0161a sustavno provodi prema Planu pra\u0107enja kakvo\u0107e mora i \u0161koljka\u0161a na proizvodnim podru\u010djima i podru\u010djima za ponovno polaganje \u0161koljka\u0161a, a temelji se na odre\u0111ivanju prisutnosti bakterije E. coli<\/em> kao indikatora mikrobiolo\u0161kog one\u010di\u0161\u0107enja, biotoksina, te\u0161kih metala i benzo(a)pirena (Anonymous, 2021.).<\/p>\n
\nEuropsko zakonodavstvo ne predvi\u0111a nadzor nad prisutno\u0161\u0107u Vibrio<\/em> spp., \u0161to mo\u017ee rezultirati stavljanjem na tr\u017ei\u0161te i konzumacijom \u0161koljka\u0161a kontaminiranih bakterijama ovog roda te posljedi\u010dno prouzro\u010diti pojavu bolesti u ljudi. U ovom radu prikazana je pro\u0161irenost i uloga najzna\u010dajnijih potencijalno patogenih halofilnih vibrija poput V. cholerae<\/em>, V. parahaemolyticus<\/em> i V. vulnificus<\/em>.<\/p>\nPotencijalno patogeni halofilni vibriji<\/h2>\n
\n
\nRazli\u010dite vrsta riba i vodene ptice su rezervoari i vektori ovih bakterija (Austin, 2010.).<\/p>\n
\nZajedni\u010dka karakteristika pripadnika roda je mogu\u0107nost pre\u017eivljavanja u nepovoljnim okoli\u0161nim uvjetima u takozvanom \u201cviable but nonculturable state<\/em>\u201d (VNS) kada ih se ne mo\u017ee dokazati uzgojem na hranjivim podlogama, ali s nastankom povoljnih okoli\u0161nih uvjeta mo\u017ee se dokazati njihova prisutnost mikrobiolo\u0161kim metodama (Huq i sur., 2013.).<\/p>\nVibrio cholerae<\/em><\/h3>\n
\nProizvodi enterotoksin (kolera-toksin) odgovoran za razvoj simptoma bolesti.
\nNa osnovi lipopolisahardnih somatskih O antigena sojevi te bakterije podijeljeni su u serolo\u0161ke skupine (De Magny i sur., 2011.). Poznato je vi\u0161e od 200 razli\u010ditih O-antigenih tipova, a epidemije kolere prouzro\u010de sojevi V. cholerae<\/em> serogrupa O1 i O139. Serogrupa O1 pojavljuje se u 2 biotipa: klasi\u010dni i El Tor, a oba se mogu klasificirati u tri serotipa: Ogawa, Inaba i Hikojima. Uzro\u010dnik kolere osjetljiv je na kiselost (pH <6 ga uni\u0161tava, a dobro podnosi pH >6). Ostali sojevi koji nemaju O1 i O139 antigene (non-O1 i non-O139) ne proizvode kolera toksin, ali se po biokemijskim svojstvima ne razlikuju od uzro\u010dnika kolere i uglavnom prouzro\u010de dijarealne bolesti (Rukavina, 2013.).<\/p>\n
\nPatogenost sojeva bakterija V. cholerae<\/em> O1 i O139 ovisi o kombinaciji \u010dimbenika virulencije koji uklju\u010duju enterotoksin (kolera toksin \u2013 CT, gen ctxA<\/em>) te sposobnost vezivanja i kolonizacije stanica tankog crijeva (faktor kolonizacije, tcpA<\/em>). Postoje i drugi \u010dimbenici povezani s enteropatogenim u\u010dinkom poput hemolizina sli\u010dnog El Tor-u (hlyA<\/em>), zatim termostabilni hemolizin enterotoksin (stn\/sto<\/em>), neuraminidaze (nanH<\/em>), toksin nalik na Shiga toksin (stx<\/em>) i drugi (Rivera i sur., 2001.).<\/p>\n
\nPrilikom pri\u010dvr\u0161\u0107ivanja na povr\u0161inu fitoplanktona i zooplanktona, bakterija V. cholerae<\/em> stvara biofilm, dok fitoplanktoni izlu\u010duju cijeli niz organskih tvari koje podr\u017eavaju rast slobodno \u017eivu\u0107ih bakterija V. cholerae<\/em>. Pri\u010dvr\u0161\u0107ivanjem na plankton i stvaranjem biofilma olak\u0161ava se pre\u017eivljavanje bakterije u okoli\u0161u, pove\u0107avaju\u0107i njezinu toleranciju prema niskom pH i visokoj temperaturi (Suzita i sur., 2009.). U ekosustavu oceana, sposobnost bakterija za razgradnju hitina ima klju\u010dno ekolo\u0161ko zna\u010denje. V. cholerae<\/em> ima hitinazu koja mu omogu\u0107uje kori\u0161tenje hitina kao izvor ugljika, a posjeduje i sustav prepoznavanja hitina i sustav kolonizacije crijeva kopepoda.
\nPoznato je da jedan kopepod mo\u017ee sadr\u017eavati 10 4 do 10 6 stanica V. cholerae<\/em> (Lipp i sur., 2002.). Okoli\u0161 je va\u017ean \u010dimbenik u epidemiologiji kolere.
\nGusto\u0107a naseljenosti, lo\u0161a sanitarna i zdravstvena infrastruktura ozbiljni su nedostatci u kontroli i suzbijanju bolesti.
\nPromjena temperature povr\u0161inske vode i kontaminacija okoli\u0161a hranjivim tvarima dovodi do proliferacije fitoplanktona i zooplanktona uz posljedi\u010dno pove\u0107anje brojnosti uzro\u010dnika kolere (Harris i sur., 2012.). Kopepodi (Crustacean<\/em>), planktonski morski ra\u010di\u0107i i trzalci (Diptera<\/em>, Chironomidae<\/em>), vodeni kukci, prirodni su rezervoari vrste V. cholerae<\/em>.<\/p>\n
\nU izolatima V. cholerae<\/em> iz endemi\u010dnih podru\u010dja kolere u Banglade\u0161u, ustvr\u0111ena je tolerancija na 6 % soli u 85% izolata, u njih 45 % na 3 % soli dok niti jedan izolat nije pre\u017eivio uzgoj pri koncentraciji od 8 % soli. Isti izolati testirani su na antimikrobnu rezistenciju, pri \u010demu je ustvr\u0111eno da je ve\u0107ina rezistentna na barem dva uobi\u010dajena antimikrobna lijeka: 95,45 % je bilo rezistentnih na ampicilin, 50 % na eritromicin, 66,63 % na nalidiksi\u010dnu kiselinu, 27,27 % na cotrimoxazole. Rast svih izolata koji su pokazali antimikrobnu rezistenciju uspje\u0161no je inhibirao ekstrakt biljke Terminalia arjuna<\/em>, \u0161to ukazuje na mogu\u0107nost primjene biljnog ekstrakta za tretiranje multirezistentnih sojeva (Fakruddin i sur., 2011.).<\/p>\nVibrio parahaemolyticus<\/em><\/h3>\n
\nAdsorpcija bakterije V. parahaemolyticus<\/em> na hitin i kopepode, jedan je od najva\u017enijih \u010dimbenika koji odre\u0111uju prirodni habitat te bakterije i njenu ekolo\u0161ku ni\u0161u (Kaneko i Colwell, 1975.). Ustanovljen je utjecaj saliniteta na adsorpciju na na\u010din da pove\u0107anje saliniteta s 4,2 \u2030 na 10-16 \u2030 smanjuje adsorpciju sa 100 % na 70-80 %, a ustvr\u0111en je i utjecaj pH pri \u010demu je 100 % apsorpcija dokazana pri pH 6, dok pove\u0107anjem pH na 9 adsorpcija pada na 60 %. Mo\u017ee se zaklju\u010diti da \u0161irenje ovog mikroorganizma ovisi o temperaturi, salinitetu, pH i drugim okoli\u0161nim \u010dimbenicima. U tropskim i suptropskim podru\u010djima koja karakteriziraju visoke temperature tijekom cijele godine, nema ve\u0107ih razlika u brojnosti bakterije V. parahaemolyticus<\/em> u morskoj vodi, sedimentu i \u0161koljka\u0161ima u odnosu na promjene temperature morske vode (Yu i sur., 2013.).<\/p>\n
\nU gradovima Puerto Montt i Antofagasta prouzro\u010dio je oboljenje u oko 1500 ljudi.
\nEpidemija u Antofagasti povezana je s konzumacijom \u0161koljka\u0161a i ustvr\u0111ena je prisutnost istog uzro\u010dnika u izmetu ljudi i \u0161koljka\u0161a. Pretpostavljalo se da je pojava patogenog uzro\u010dnika povezana s klimatolo\u0161kim fenomenom El Ni\u00f1o (C\u00f3rdova i sur., 2002.). Pandemijski soj je ostao prisutan na podru\u010dju \u010cilea jo\u0161 nekoliko godina, da bi tijekom ljeta 2006. godine opet masovno obolilo stanovni\u0161tvo u Puerto Monttu, gdje je 50 % obra\u0111enih uzoraka bilo pozitivno na tdh<\/em>+ gen pandemijskog soja O3:K6 (Fuenzalida i sur., 2007.).<\/p>\nVibrio vulnificus<\/em><\/h3>\n
\nSlobodnog \u017eeljeza u organizmu nema te ga vibriji dobivaju putem siderofora koje se koriste \u017eeljezom iz transferina ili laktoferina (Cvetni\u0107, 2013.). Bakterija V. vulnificus<\/em> simultano proizvodi fenolat i hidroksamat siderofore, pri \u010demu hidroksamat siderofore omogu\u0107uju virulentnim sojevima prihva\u0107anje \u017eeljeza od visokozasi\u0107enog transferina (Linkous i Oliver, 1999.).<\/p>\n
\nOsim u vidu primarne septikemije, infekcija mo\u017ee nastati kontaminacijom postoje\u0107ih rana morskom vodom ili u dodiru s morskim plodovima i ribama.
\nSojevi V. vulnificus<\/em> biogrupa 2 poznati su kao uzro\u010dnici bolesti jegulja, rakova i riba uz napomenu da barem neki od sojeva unutar biogrupe 2 mogu biti patogeni za ljude (Linkous i Oliver, 1999., Austin, 2010., Cvetni\u0107, 2013.). Ova je bakterija odgovorna za vi\u0161e od 95 % smrtnih slu\u010dajeva povezanih s morskom hranom u SAD-u, a i dalje su nepoznati mnogi aspekti vezani za biologiju, genom, virulenciju i epidemiologiju uzro\u010dnika.
\nKao poznatu \u010dinjenicu autori navode ve\u0107u u\u010destalost oboljenja u mu\u0161karaca (86 %) nego u \u017eena (14 %), a uglavnom se javlja u starijih od 40 godina (Baker-Austin i Oliver, 2018.).<\/p>\nMetode za dokazivanje i identifikaciju potencijano patogenih Vibrio<\/em> spp.<\/h2>\n
\nVibrio<\/em> spp. u zemljama Mediterana<\/h2>\n
\n
\nPozitivni nalazi bili su utvr\u0111eni na Krku u 20 % uzoraka, Biogradu (14,3 %), Novigradu (8,9 %), \u0160ibeniku-Skradinu (8,3 %), Pore\u010du (5,6 %) i Izoli (4,6 %) (Ivezi\u0107-Jak\u0161i\u0107, 1986., cit. Miku\u0161 i sur., 2010.). Jak\u0161i\u0107 i sur. (2002.) navode nalaz V. parahaemolyticus<\/em> u morskoj hrani na tr\u017enicama i u hotelskoj ponudi. Tako je na tr\u017enicama postotak pozitivnih uzoraka varirao od 4 % do 12 %, s naju\u010destlijim brojem dokaza u \u0161koljka\u0161ima, dok je u uzorcima morske hrane podrijetlom iz hotela taj postotak bio vi\u0161i, a kretao se od 10 % do 50 %. \u010canak i sur. (2018.) u odre\u0111ivanju mikrobiolo\u0161ke populacije u svje\u017eoj ribi (lubin) i \u0161koljka\u0161ima (dagnje i kamenice) iz ju\u017enog Jadrana dokazali su Vibrio<\/em> spp. u pet (33,3 %) od 15 obra\u0111enih uzoraka. V. cholerae<\/em> izdvojen je iz uzoraka crijeva i \u017eeluca jednog lubina, a iz \u010detiri uzorka \u0161krga, probavne \u017elijezde i \u017eeluca dagnji i kamenica izdvojen je V. parahaemolitycus<\/em>.<\/p>\n
\nIstra\u017eivanjima dagnji iz Jadranskog mora na jugu Italije, dokazana je vrsta V. parahaemolyticus<\/em> (Vernocchi i sur., 2007.). U razdoblju od lipnja 2006. godine do lipnja 2007. pretra\u017eena su 144 uzorka dagnji iz razli\u010ditih centara za pro\u010di\u0161\u0107avanje na jugu Italije. Od 47 izolata za koje je pretpostavljeno da pripadaju vrsti V. parahaemolyticus<\/em>, potvr\u0111eno je biokemijskom identifikacijom njih 12 (25,5 %), da bi od toga njih 9 (19,1 %) bilo potvr\u0111eno molekularnim tehnikama.
\nMe\u0111u istra\u017eivanim izolatima jedan je izdvojen i dokazan tijekom zimskih mjeseci (Di Pinto i sur., 2008.). \u0160koljka\u0161i podrijetlom iz regija Veneto i Sardinija, Italija, pretra\u017eivani su od svibnja 2011. do kolovoza 2012. godine, V. parahaemolyticus<\/em> je dokazan u 56,7 % uzoraka iz Sardinije te u 27,5 % uzoraka iz Veneta (Suffredini i sur., 2014.).<\/p>\nGlobalno zna\u010denje Vibrio<\/em> spp.<\/h2>\n
\n
\nKori\u0161tenjem dugoro\u010dnih podataka o povr\u0161inskoj temperaturi Balti\u010dkog mora, ustvr\u0111eno je dotad nezabilje\u017eeno pove\u0107anje temperature od 0,063 do 0,078 \u00b0C godi\u0161nje, \u0161to na stoljetnom nivou iznosi 6,3 do 7,8 \u00b0C. Navedeno zagrijavanje podudara se s neo\u010dekivanim pojavama infekcija s Vibrio<\/em> spp. na sjeveru Europe, ponajprije na podru\u010dju uz Balti\u010dko more, pri \u010demu brojevi i distribucija slu\u010dajeva korespondiraju s prostornim i vremenskim pikovima povr\u0161inske temperature mora. To je jedan od prvih dokaza da antropogena promjena klime dovodi od pojave infekcija s Vibrio<\/em> spp. u umjerenim podru\u010djima kroz utjecaj na rezidentne bakterijske zajednice, impliciraju\u0107i da taj proces utje\u010de na preoblikovanje distribucije zaraznih bolesti na globalnoj razini (Baker-Austin i sur., 2012.). Ustanovljeno je i pove\u0107anje u\u010destalosti pojave masovnih uginu\u0107a morskih \u017eivotinja (Le Roux i sur., 2015.).<\/p>\n
\nPove\u0107anje povr\u0161inske temperature mora na podru\u010dju Europe raste 4-7 puta br\u017ee tijekom zadnjih desetlje\u0107a u odnosu na svjetske oceane. To pove\u0107anje je povezano s pojavom bolesti u ljudi prouzro\u010denih s V. cholerae<\/em> non-O1 non-O139, V. parahaemolyticus<\/em> i V. vulnificus<\/em>.<\/p>\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2.\tAnon. (2005): UREDBA KOMISIJE (EZ) br. 2073\/2005 od 15. studenog 2005. o mikrobiolo\u0161kim kriterijima za hranu (Tekst zna\u010dajan za EGP). SL L 338, 22.12.2005., str. 1.
\n3.\tAnon. (2021): Plan pra\u0107enja kakvo\u0107e mora i \u0161koljka\u0161a na proizvodnim podru\u010djima i podru\u010djima za ponovno polaganje \u017eivih \u0161koljka\u0161a. http:\/\/ veterinarstvo.hr\/default.aspx?id=124
\n4.\tAnon. (2017): HRN EN ISO 21872-1:2017, Mikrobiologija u lancu hrane \u2013 Horizontalna metoda za odre\u0111ivanje Vibrio spp. \u2013 1. Dio: Dokazivanje prisutnosti potencijalno enteropatogenih Vibrio parahaemolyticus, Vibrio cholerae i Vibrio vulnificus, Hrvatski zavod za norme.
\n5.\tAUSTIN, B. (2010): Vibrios as causal agents of zoonoses. Vet. Microbiol. 140, 310-317.
\n6.\tAZANZA, P. V., K. A. BUCKLE and G. H. FLEET (1996): Effect of diluents on enumeration of the Vibrio vulnificus. Inter. J. Food Microb. 30, 385-390.
\n7.\tBAKER-AUSTIN, C., J. A. TRINANES, N. G. H. TAYLOR, RACHELL HARTNELL, ANJA SIITONENN and J. MARTINEZ-URTAZA (2012): Emerging Vibrio risk at high latitudes in response to ocean warming. Nature Climate Change. Letters. http:\/\/www.nature.com\/doifinder\/10.1038\/ nclimate1628.
\n8.\tBAKER-AUSTIN, C., J. TRINANES, N. GONZALES- ESCALONA and J. MARTINEZ-URTAZA (2017): Non-Cholera Vibrios: The Microbial Barometer of Climate Change. Trends Microbiol. 25, 76-84.
\n9.\tBAKER-AUSTIN, C., J. TRINANES, S. SALMENLINNA, M. LOFDAHL, A. SIITONEN, N. G. H. TAYLOR and J. MARTINEZ-URTAZA (2016): Heat Wave-Associated Vibriosis, Sweden and Finland, 2014. Emer. Infect. Dis. 22, 1216-1220.
\n10.\tBAKER-AUSTIN, C. and J. D. OLIVER (2018): Vibrio vulnificus: new insights into a deadly opportunistic pathogen. Envioron. Microbiol. 20, 423-430.
\n11.\tBILUNG, L. M., S. RADU, A. R. BAHAMAN, R. A. RAHIM, S. NAPIS, M. W. C. V. LING, G. B. TANIL and M. NISHIBUCHI (2005): Detecton of Vibrio parahaemolyticus in cockle (Anadara granosa) by PCR. FEMS Microbiol. Letters 252, 85-88.
\n12.\tBLANCO-ABAD, V., J. ASEDE-BERMEJO, A. RODRIGUEZ-CASTRO and J. MARTINEZ- URTAZA (2009): Evaluation of different procedures for optimized detection of Vibrio parahaemolyticus in mussels and environmental samples. Int. J. Food Microbiol. 129, 229-236.
\n13.\tBONNIN-JUSSERAND, M, S. COPIN, C. LE BRIS, T. BRAUGE, M. GAY, A. BRISABOIS, T. GRARD and G. MIDELET-BOURDIN (2017): Vibrio species involved in seafood-borne outbreaks (Vibrio cholerae, V. parahaemolyticus and V. vulnificus): Review of microbiological versus recent molecular detection methods in seafood products. Crit. Rev. Food Sci. Nutr. 59, 597-610.
\n14.\tCANIGRAL, I., Y. MORENO, J. L. ALONSO, A. GONZALEZ and M. A. FERRUS (2009): Detection of Vibrio vulnificus in seafood, seawater and wastewater samples from a Mediterranean costal area. Microbiol. Res. 165, 657-664.
\n15.\tCAVALLO, R. A. and L. STABILI (2002): Vibrios in seawater and Mytilus galloprovincialis from the Mar Piccolo of Taranto (Ionian Sea). Water Res. 36, 3719- 3726.
\n16.\tCOLWELL, R. R. (1996): Global Climate and Infectious Disease: The Cholera Paradigm. Science, New Series, Vol. 274, No. 5295, 2025-2031.
\n17.\tC\u00d3RDOVA, J. L., J. ASTORGA, W. SILVA and C. RIQUELME (2002): Characterization by PCR of Vibrio parahaemolyticus isolats collected during the 1997-1998 Chilean outbreak. Biolog. Res. 35, 3-4.
\n18.\tCOVADONGA R. A., R. AZNAR, M. JESUS PUJALTE and E. GARAY (1998): A Comparison of Strategies for the Detection and Recovery of Vibrio vulnificus from Marine Samples o the Western Mediterranean coast. Syst. Appl. Microbiol. 21, 128-134.
\n19.\tCVETNI\u0106, \u017d. (2013): Bakterijske i gljivi\u010dne zoonoze. Medicinska naklada Zagreb i Hrvatski veterinarski institut. Infekcije vrstama iz roda Vibrio, 183-187.
\n20.\t\u010cADE\u017d V. and E. TESKERED\u017dI\u0106 (2005): Patogeni mikroorganizmi i toksini koje prenose \u0161koljka\u0161i iz one\u010di\u0161\u0107enih podru\u010dja-zoonoze. Ribarstvo 63, 135-145.
\n21.\t\u010cANAK, I., K. MARKOV, A. GAVRILOVI\u0106, P. BOSANAC, J. JUG-DUJAKOVI\u0106, \u017d. JAKOPOVI\u0106, D. KOSTELAC, J. PLEADIN and J. FRECE (2018): Mikrobiolo\u0161ki i kemijski parametri ribe i \u0161koljka\u0161a. Croat. J. Food Technol. Biot. Nut. 13, 44-49.
\n22.\tDE MAGNY, G. C., P. K. MOZUMDER, C. J. GRIM, N. A. HASAN, M. N. NASER, M. ALAM, B. SACK, A. HUQ and R. R. COLWELL (2011): Role of Zooplankton Diversity in Vibrio Cholerae Population Dynamics and in the Incidence of Cholera in the Bangladesh Sundarbans. Appl. Environ. Microbiol. 77, 6125-6132.
\n23.\tDI PINTO, A., G. CICCARESE, R. DE CORATO, L. NOVELLO and V. TERIO (2008): Detection of pathogenic Vibrio parahaemolyticus in southern Italian shellfish. Food Control. 19, 1037-1041.
\n24.\tFAKRUDDIN, M., K. M. A. ALAM, R. M. MAZUMDAR, S. ISLAM, M. N. NIPA, A. IQBAL and H. R. BHUIYAN (2011): Anti-bacterial Activity of the Extract of Terminalia arjuna Against Multi Antibiotic Resistant Vibrio cholerae. J. Sci. Res. 3, 129-137.
\n25.\tFAO\/WHO (Food and Agriculture Organization of the United Nations\/World Health Organization) (2016): Selection and application of methods for the detection and enumeration of human- pathogenic halophilic Vibrio spp. in seafood: Guidance. Microbiological Risk Assessment Series No. 22. 74 p.
\n26.\tFUENZALIDA, L., LORENA ARMIJO, BEATRIZ ZABALA, CRISTINA HERNANDEZ, M. LUISA RIOSECO, C. RIQUELME, R. T. ESPEJO (2007): Vibrio parahaemolyticus strains isolated during investigation of the summer 2006 related diarrhea outbreaks in two regions of Chile. Int. J. Food Microbiol. 117, 270-275.
\n27.\tGONZ\u00c1LEZ-ESCALONA, N., V. CACHICAS, C. ACEVEDO, M. L. RIOSECO, J. A. VERGARA, F. CABELLO, J. ROMERO and R. T. ESPEJO (2005): Vibrio parahaemolyticus Diarrhea, Chile, 1998 and 2004. Emer. Inf. Dis. 11, 129-131.
\n28.\tHALPERN, M. and I. IZHAKI (2017): Fish as host of Vibrio cholerae. Front. Microbiol. 8, 282.
\n29.\tHARRIS, J. B., R. C. LA ROCQUE, F. QADRI, E. T. RYAN and S. B. CALDERWOOD (2012): Cholera. Lancet, 379, 2466-2476.
\n30.\tHARA-KUDO, Y., S. SAITO, K. OHTSUKA, S. YAMASAKI, S. YAHIRO, T. NISHIO, Y. IWADE, Y. OTOMO, H. KONUMA, H. TANAKA, H. NAKAGAWA, K. SUGIYAMA, Y. SUGITA- KONISHI and S. KUMAGAI (2012): Characteristics of a sharp decrease in Vibrio parahaemolyticus infections and seafood contamination in Japan. Int. J. Food Microbiol. 157, 95-101.
\n31.\tHARWOOD, V. J., J. P. GANDHI and A. C. WRIGHT (2004): Methods for isolation and confirmation of Vibrio vulnificus from oysters and environmental sources: a rewiew. J. Microbiol. Met. 59, 301-316.
\n32.\tH\u00c4SE, C. C. and B. BARQUERA (2001): Role of sodium bioenergetics in Vibrio cholerae. Bioch. Biophy Acta. 1505, 169-178.
\n33.\tHUQ, A., E. B. SMALL, P. A. WEST, M. I. HUQ, R. RAHMAN and R. R. COLWELL (1983): Ecological Relationships Between Vibrio cholere and Planktonic Crustacean Copepods. Appl. Environ. Microbiol. 45, 278-283.
\n34.\tHUQ, A., B. J. HALEY, E. TAVIANI, A. CHEN, N. A. HASAN and R. R. COLWELL (2013): Detection, Isolation and Identification of Vibrio cholerae from the Environment. National Institute of Health. Curr Protoc Microbiol.; CHAPTER: Unit6A.5.Doi: 10.1002\/9780471729259.mc06a05s26.
\n35.\tJAK\u0160I\u0106, S., S. UHITIL, T. PETRAK, D. BA\u017dULI\u0106 and L. G. KAROLY (2002): Vibrio spp. in sea fish, shrimps and bivalve molluscs from Adriatic Sea. Food Control 13, 491-493.
\n36.\tKANEKO, T. and R. R. COLWELL (1973): Ecology of Vibrio parahaemolyticus in Chesapeake Bay. J. Bacteriol. 113, 24-32.
\n37.\tKANEKO, T. and R. R. COLWELL (1975): Adsorption of Vibrio parahaemolyticus onto Chitin and Copepods. Appl. Microbiol. 2, 269-274.
\n38.\tKONEMAN, E. W., S. D. ALLEN, W. M. JONDA, P. C. SCHRECKENBERGER and W. C. WINN (2000): Diagnostic Microbiology. Lippincott Williams & Wilkins, Philadelphia. Part 2: The Families Vibrionaceae and \u00abAeromonadaceae\u00bb. Pp. 339-348.
\n39.\tKRSTULOVI\u0106, N. i M. \u0160OLI\u0106 (1997): Mikrobiolo\u0161ko zaga\u0111enje mora. Hrvatska vodoprivreda VI, 31-35.
\n40.\tLETCHUMANAN, V., C. KOK-GAN and L. LEARN-HAN (2014): Vibrio parahaemolyticum: a review on the pathogenesis, prevalence, and advance molecular identification techniques. Front. Microbiol. 5, 705.
\n41.\tLEE, C.Y., G. PANCIKER and A. K. BEJ (2003): Detection of pathogenic bacteria in shellfish using multiplex PCR followed by CovaLink TM NH microwell plate sandwich hybridization. J. Microbiol. Met. 53, 199-209.
\n42.\tLE ROUX, F., K. M. WEGNER, C. BAKER-AUSTIN, L. VEZZULLI, C. R. OSORIO, C. AMARO, J. M. RITCHIE, T. DEFOIRDT, D. DESTOUMIEUX- GARZ\u00d3N, M. BLOKESCH et al. (2015): The emergence of Vibrio pathogens in Europe: ecology, evolution, and pathogenesis. Front. Microbiol. 6:830.
\n43.\tLINKOUS, D. A. and J. D. OLIVER (1999): Pathogenesis of Vibrio vulnificus. FEMS Microbiol. Letters. 174, 207-214.
\n44.\tLIPP, E. K., A. HUG and R. R. COLWELL (2002): Effects of global climate on infectious disease: The cholera model. Clin. Microbiol. Rev. 15, 757-770.
\n45.\tLOZANO-LEON, A., J. TORRES, C. R. OSORIO and J. MARTINEZ-URTAZA (2003): Identification of tdh-positive Vibrio parahaemolyticus from an outbreak associated with raw oyster consumption in Spain. FEMS Microbiology Letters 226, 281-284.
\n46.\tMEAD, P. S., L. SLUTSKER, V. DIETZ, L. F. MCCAIG, J. S. BRESEE, C. SHAPIRO, P. M. GRIFFIN and R. V. TAUXE (1999): Food-related illness and death in the United States. Emerg. Infect. Dis. 5, 607-625.
\n47.\tMAUGERI, T. L., M. C., M. T. FERA and C. GUGLIANDOLO (2006): Detection and differentitation of Vibrio vulnificus in seawater and plankton of a coastal zone of the Mediterranean Sea. Res. Microbiol. 157, 194-200.
\n48.\tMIKU\u0160, T., S. UHITIL, A. BENUSSI SKUKAN, B. NJARI i L. KOZA\u010cINSKI (2010): Rizici infekcije s V. parahaemolyticus u hrani morskog podrijetla. Meso, 5, 294-298.
\n49.\tMONTANARI, M. P., C. PRUZZO, L. PANE and R. R. COLWELL (1999): Vibrios associated with plankton in coastal zone of the Adriatic Sea (Italy). FEMS Microbiol. Ecol. 29, 241-247.
\n51.\tMUNDAY, R. and J. REEVE (2013): Risk Assessment of Shellfish Toxins. Toxins (Basel), 5, 2109-2137.
\n51.\tNAGLI\u0106, T., D. HAJSIG, J. MADI\u0106 i LJ. PINTER (2005): Veterinarska mikrobiologija. Specijalna bakteriologija i mikologija. Veterinarski fakultet sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatsko mikrobiolo\u0161ko dru\u0161tvo. Rod Vibrio, 47.
\n52.\tNORMANNO, G., A. PARISI, N. ADDANTE, N. C. QUAGLIA, A. DAMBROSIO, C. MONTAGNA and D.\tCHIOCCO (2006): Vibrio parahaemolyticus, Vibrio vulnificus and microorganisms of fecal origin in mussels (Mytilus galloprovincialis) sold in the Puglia regio (Italy). Int. J. Food Microbiol. 106, 219-222.
\n53.\tOKUDA, J., M. ISHIBASHI, E. HAYAKAWA, T. NISHINO, Y. TAKEDA, A. K. MUKHOPADHYAY, S. GARG, S. K. BHATTACHARYA, G. B. NAIR and M. NISHIBUCHI (1997): Emergence of a Unique O3:K6 Clone of Vibrio parahaemolyticus in Calcutta, India, and Isolation of Strains from the Same Clonal Group from Southeast Asian Travelers Arriving in Japan. J. Clin. Microbiol. 35, 3150-3155.
\n54.\tOTTAVIANI, D., S. SANTARELLI, S. BACCHIOCCHI, L. MASINI and C. GHITTINO, I. BACCHIOCCHI (2005): Presence of pathogenic Vibrio parahaemolyticus strains in mussels from the Adriatic Sea, Italy. Food Microbiol. 22, 585-590.
\n55.\tPENDRU, R., I. KARUNASAGAR and I. KARUNASAGAR (2009): Improved isolation and detection of pathogenic Vibrio parahaemolyticus from seafood using a new enrichment broth. Int. J. Food Microbiol. 129, 200-203.
\n56.\tRIBARI\u0106, B, L. KOZA\u010cINSKI, B. NJARI i \u017d. CVRTILA (2012): Toksini \u0161koljka\u0161a. Meso, 14, 145-151.
\n57. RIPABELLI, G., M. L. SAMMARCO, G. M. GRASSO, I. FANELLI, A. CAPRIOLI and I. LUZZI (1999): Occurence of Vibrio and other pathogenic bacteria in Mytilus galloprovincialis (mussels) harvested from Adriatic Sea, Italy. Int. J. Food Microbiol. 49, 43-48.
\n58.\tRIVERA, I., N., J. CHUN, A, HUQ, B. B. SACK and R. R. COLWELL (2001): Genotypes Associated with Virulence in Environmental Isolates of Vibrio cholerae. Appl. Environ. Microbiol. 45, 2421-2429.
\n59.\tRUKAVINA, T. (2013): Vibrioni i srodne bakterije. Vibrio. U: Kaleni\u0107, S. i sur. Medicinska mikrobiologija. Medicinska naklada, Zagreb. Str. 201-205.
\n60.\tROSEC, J. P., V. CAUSSE, B. CRUZ, J. RAUZIER and L. CARNAT (2012): The international standard ISO\/TS 21872-1 to study the occurance of total and pathogenic Vibrio parahaemolyticus and Vibrio cholerae in seafood: ITS improvement by use of a chromogenic medium and PCR. Int. J. Food Microbiol. 157, 189-194.
\n61.\tSU, Y. C. and C. LIU (2007): Review Vibrio parahaemolyticus: A concern of seafood safety. Food Microbiol. 24, 549-558.
\n62.\tSUZITA, R., A. S. ABDULAMIR, F. ABU BAKAR and R. SON (2009): A Mini Review: Cholera Outbreak via Shellfish. Amer. J. Inf. Dis. 5, 40-47.
\n63.\tSUFFREDINI, E., R. MIONI, R MAZZETTE, P. BORDIN, P. SERRATORE, F. FOIS, A. PIANO, L. COZZI and L. CROCI (2014): Detection and quantification of Vibrio parahaemolyticus in shellfish from Italian production areas. Int. J. Food Microbiol. 184, 14-20.
\n64.\tVERNOCCHI, P., M. MAFFEI, R. LANCIOTTI, G. SUZZI and F. GARDINI (2007): Characterization of Mediterranean mussels (Mytilus galloprovincialis) harvested in Adriatic Sea (Italy). Food Control. 18, 1575-1583.
\n65.\tWANG, S. and R. E. LEVIN (2007): Thermal factors influencing detection of Vibrio vulnificus using real- time PCR. J. Microbiol. Met., 69, 358-363.
\n66.\tWITTMAN R. J. and G. J. FLICK (1995): Microbial contamination of shellfish: Prevalence, risk to human health, and control strategies. Ann. Rev. Pub. Health 16, 123-140.
\n67.\tYU, W. T., K. J. JONG, Y. R. LIN, S. E. TSAI, Y. H. TEY and H. C. WONG (2013): Prevalence of Vibrio parahaemolyticus in oyster and clam culturing environments in Taiwan. Int. J. Food Microbiol. 160, 185-192.<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Halophilic vibrios in shellfish as potentially pathogenic causative agents of zoonoses in humans<\/h2>\n
\nNatalija D\u017dAFI\u0106<\/strong>, DVM, MSc, Expert Associate, Kristina KVRGI\u0106<\/strong>, BSc. Sanit. Ing., Expert Associate, Croatian Veterinary Institute, Veterinary Department Rijeka, Croatia; Lidija KOZA\u010cINSKI<\/strong>, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Andrea HUMSKI<\/strong>, DVM, PhD, Scientific Advisor, Assistant Professor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n
\nThe legislation does not provide for the control of Vibrio<\/em> spp., which may result the marketing and consumption of bivalve molluscs contaminated with Vibrio<\/em> spp. bacteria, ultimately causing human disease.
\nThe significance of the most important potentially pathogenic halophilic vibrios, such as V. cholerae<\/em>, V. parahaemolyticus<\/em> and V. vulnificus<\/em>, in human infection is presented in this paper. Over the last twenty years, research has been conducted in the countries of the Mediterranean region, confirming the presence of vibrios in seawater, shellfish, sediment and wastewater. In Croatia, the presence of Vibrio<\/em> spp. has been proven in rare studies along the Adriatic coast, with the dominance of V. parahaemolitycus<\/em> in shellfish. The increasingly pronounced phenomenon of global warming coincides with the unexpected occurrence of Vibrio spp. infections in northern Europe, primarily in the Baltic Sea. Four important features of the members of the genus Vibrio<\/em> make them suitable for assessing climate change. These are temperature sensitivity (very good growth at temperatures above 15\u00b0C); rapid replication; occurrence in areas where they have never occurred (such as northern Europe, Alaska, Chile, northeast USA), and the possibility of entering the body through food consumption and exposure to contaminated water. From the point of view of food and shellfish safety as food, global warming and climate change have a significant impact on the dynamics and distribution of the potentially pathogenic halophile vibrios in areas where they have not historically been proven to cause human diseases. In recent decades, various methods have been developed with the aim of more reliable identification of Vibrio<\/em> species. The aim was to improve classical microbiological methods, while numerous studies were based on the development and application of molecular techniques. Studies comparing the results of culture microbiological methods and polymerase chain reaction (PCR) have proven to have significantly higher sensitivity and reliability in the detection of pathogens.<\/p>\n