![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/MartinaCRNOGAJ2021.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
M. Crnogaj<\/strong>, L. Vili\u010di\u0107<\/strong>, D. Grden<\/strong>*, G. Jurki\u0107<\/strong>, J. Goti\u0107<\/strong> i I. \u0160mit<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Endokrini sustav je naj\u010de\u0161\u0107e mjesto nastanka tumora u tvorova. Inzulinom je naj\u010de\u0161\u0107e funkcionalan, neuroendokrini tumor \u03b2-stanica gu\u0161tera\u010de koji je prema pojavnosti na prvom mjestu, a na drugom je mjestu tumor nadbubre\u017ene \u017elijezde. Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> tvor, inzulinom, koncentracija glukoze u krvi, kroni\u010dna hipoglikemija, medikamentozna terapija<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Endokrini sustav je naj\u010de\u0161\u0107e mjesto nastanka tumora u tvorova. Prema pojavnosti, na prvom mjestu je tumor \u03b2-stanica gu\u0161tera\u010de poznat i kao inzulinom, a na drugom je mjestu tumor nadbubre\u017ene \u017elijezde (Chen 2008., Rosenthal i Wyre, 2012.). Inzulinom je u tvorova prvi put opisan 1984. godine te je od tada naj\u010de\u0161\u0107e dijagnosticiran tumor u tvorova u SAD (Kaufman i sur., 1984., Li i sur., 1998.). Ne\u0161to druga\u010dije podatke iznose Avallone i sur. (2016.) koji u svom radu opisuju inzulinom kao drugi naj\u010de\u0161\u0107i tumor u tvorova, a kao naj\u010de\u0161\u0107i navode tumor nadbubre\u017ene \u017elijezde. Visoka incidencija inzulinoma u ameri\u010dkih tvorova podr\u017eava hipotezu da postoji MEN-like (engl. multiple endocrine neoplasia<\/em> – vi\u0161estruke endokrine neoplazije) genetska predispozicija u populaciji. Smatra se da u nastanku inzulinoma prehrana ima bitnu ulogu (Chen, 2010.). Tvorovi koji se koriste u laboratorijskim uvjetima i tvorovi koji se dr\u017ee kao ku\u0107ni ljubimci u SAD-u prete\u017eito se hrane komercijalnom suhom hranom, dok se u mnogim europskim zemljama i Australiji prehrana tvorova sastoji od cijelog plijena i svje\u017eeg mesa. Tvorovi su obligatni mesojedi i smatra se da visoka razina ugljikohidrata u prehrani senzibilizira \u03b2-stanice Langerhansovih oto\u010di\u0107a da proizvode vi\u0161e inzulina \u0161to posljedi\u010dno dovodi do hiperplazije i tumorskih promjena. Upravo ta razlika u prehrani mogla bi biti uzrok u\u010destalije dijagnoze inzulinoma u SAD-u u odnosu na mnoge europske zemlje i Australiju. Uloga \u03b2-stanica Langerhansovih oto\u010di\u0107a je odr\u017eavanje fiziolo\u0161kog odnosa izme\u0111u razine inzulina i glukoze u krvi. U zdravih se \u017eivotinja stopa sekrecije inzulina pove\u0107ava kada koncentracija glukoze u krvi prije\u0111e prag od 6,1 mmol\/L, a inhibirana je kada koncentracija glukoze u krvi padne ispod 3,3 mmol\/L (Schoeman, 2017.). Tumori pankreasnih \u03b2-stanica prouzro\u010de povi\u0161enje bazalne sekrecije inzulina, \u010dije tumorske stanice ne reagiraju na fiziolo\u0161ku negativnu povratnu spregu i posljedi\u010dno izlu\u010duju pretjerano visoke koli\u010dine inzulina. Kontinuirana hiperinzulinemija sprje\u010dava hepati\u010dku glukoneogenezu i glikogenolizu i pove\u0107ava periferni unos glukoze u tkivne stanice, \u0161to dovodi do pada koncentracije glukoze u krvi (Leifer i sur., 1986.).<\/p>\n U tvorova s inzulinomom \u010desto se vi\u0111a kroni\u010dna hipoglikemija, kod koje koncentracija glukoze u krvi sporo pada i ne aktivira simpatikus. Tvorovi mogu tijekom du\u017eeg vremenskog razdoblja imati jako niske razine glukoze u krvi (1,7-2,2 mmol\/L), a da ne pokazuju klini\u010dke znakove. Klini\u010dke simptome po\u010dinju pokazivati tek kada se koncentracija glukoze u krvi jo\u0161 vi\u0161e snizi, kao u slu\u010daju du\u017eih perioda aktivnosti ili gladovanja (Schoemaker, 2017.).<\/p>\n Inzulinomi u pasa i ma\u010daka su visoko maligni tumori nagla\u0161enog metastatskog potencijala i kratkog vremena pre\u017eivljavanja. Za razliku od pasa i ma\u010daka, u tvorova, inzulinomi imaju niski metastatski potencijal i tijekom du\u017eeg vremenskog razdoblja dobro reagiraju na medikamentoznu terapiju (Schoemaker, 2017.).<\/p>\n Dijagnostika inzulinoma kod tvorova temelji se na kombinaciji karakteristi\u010dnih klini\u010dkih znakova i nalazu niske koncentracije glukoze u krvi. Koncentracija glukoze u krvi ni\u017ea od 3,33 mmol\/L (izmjerena nata\u0161te ili 4-6 sati nakon zadnjeg obroka) indikativna je za inzulinom (Huynh i sur., 2017; Schoemaker, 2017.). Klini\u010dki znaci inzulinoma rezultat su hipoglikemije koja nastaje posljedi\u010dno pretjeranom izlu\u010divanju inzulina iz tumora (Antinoff i Williams, 2012.).<\/p>\n Lije\u010denje se provodi kirur\u0161kim zahvatom, medikamentoznom terapijom ili kirur\u0161kim zahvatom nakon kojeg slijedi medikamentozna terapija. Ovo istra\u017eivanje je retrospektivna studija, a cilj je istra\u017eivanja bio ustvrditi postotak tvorova oboljelih s obzirom na ukupan broj tvorova zaprimljenih na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta u razdoblju od 01.01.2010. do 31.12.2018. Nadalje cilj istra\u017eivanja je bio odrediti mogu\u0107u dobnu i spolnu predispoziciju, istra\u017eiti koji su naj\u010de\u0161\u0107i razlozi zbog kojih vlasnici dovode svoje tvorove na pregled te koje su naj\u010de\u0161\u0107e metode lije\u010denja.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n U ovom su radu prikupljeni i obra\u0111eni podatci iz arhive klini\u010dkih kartica pacijenata zaprimljenih na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu u vremenskom razdoblju od 01.01.2010. do 31.12.2018. Istra\u017eivanjem su obra\u0111eni podatci o spolu i dobi u trenutku postavljanja dijagnoze te broju tvorova s dijagnosticiranim inzulinomom u odnosu na ukupni broj tvorova zaprimljenih na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta. Iz kartica pacijenata izdvojeni su anamnesti\u010dki podatci i klini\u010dki simptomi: letargija, gubitak tjelesne mase, ataksija stra\u017enjih nogu i napadaji, bolnost na palpaciju abdomena i prisutnost patolo\u0161kih tvorbi. Tijekom pregleda izva\u0111ena je krv i pomo\u0107u ure\u0111aja za mjerenje glukoze Accu-Check Active (Roche) ili na aparatu ABBOT c4000 ARCHITECTplus izmjerena je glukoza kao dio biokemijskih nalaza krvi u Laboratoriju Klinike za unutarnje bolesti. Koncentracija glukoze je naj\u010de\u0161\u0107e mjerena u vi\u0161e navrata. Nalaz koncentracije glukoze u krvi ni\u017ei od 3,3 mmol\/L bio je indikativan za postavljanje dijagnoze inzulinoma \u010dak i u odsustvu klini\u010dkih simptoma.<\/p>\n Abdominalna radiografija ra\u0111ena je u dvije osnovne projekcije snimanja, profilna (laterolateralna) i sagitalna (ventrodorzalna ili dorzoventralna), koriste\u0107i Siemens Multix Fusion ure\u0111aj. U slu\u010daju radiolo\u0161ke sumnje na prisutnost inzulinoma obavljena su dodatna snimanja.<\/p>\n Ultrazvu\u010dni pregled abdomena ra\u0111en je ure\u0111ajem Esaote MyLab TM 40. Dijagnosti\u010dka (eksplorativna) laparotomija, kori\u0161tena je kao samostalna procedura ili u sklopu druge operacije. Dio tvorova operiran je na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta, a dio u drugim veterinarskim ambulantama u Hrvatskoj i izvan nje. \u017divotinje su bile u op\u0107oj anesteziji. Naj\u010de\u0161\u0107e provo\u0111ena metoda bila je medijalna laparotomija s vertikalnom incizijom po bijeloj liniji. Povr\u0161ina i unutra\u0161njost gu\u0161tera\u010de pregledana je intraoperativno u svrhu uo\u010davanja nodula.<\/p>\n Iz kartica pacijenata obra\u0111eni su podatci o na\u010dinu i trajanju terapije zaprimljenih tvorova. Pacijenti su s obzirom na primijenjenu terapiju: kirur\u0161ka terapija, terapija akutne hipoglikemijske krize i terapija za kroni\u010dnu hipoglikemiju i zbog obrade podataka podijeljeni u skupine. U statisti\u010dkoj analizi i obradi podataka kori\u0161ten je ra\u010dunalni program Microsoft Office Excel\u00a9<\/sup>. Deskriptivna statistika kori\u0161tena je pri obradi podataka iz anamneze i klini\u010dkih pregleda tvorova. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n U navedenom razdoblju istra\u017eivanja na Kliniku za unutarnje bolesti zaprimljeno je 285 tvorova, od \u010dega je kod njih 50 (17,5 %) potvr\u0111ena dijagnoza inzulinoma. U 5\/50 (10 %) istra\u017eivanih tvorova inzulinom je dijagnosticiran prije zaprimanja na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta, dok su u 6\/50 (12 %) tvorova vlasnici posumnjali na inzulinom samostalno mjere\u0107i glukozu u krvi. Omjer mu\u0161kih i \u017eenskih \u017eivotinja iznosio je 60:40 (slika 1).<\/p>\n Prosje\u010dna dob tvorova prilikom postavljanja dijagnoze bila je 5,38 \u00b1 1,32 godina (raspon od 3 do 8 godina) u tvorova oba spola te 5,60 \u00b1 1,28 godina (raspon od 3-8 godina) u mu\u0161kih tvorova i 5,05 \u00b1 1,32 godina (raspon od 3-8 godina) u \u017eenskih tvorova (slika 2).<\/p>\n Prosje\u010dno vrijeme od zapa\u017eanja prvih simptoma od strane vlasnika do njihovog dolaska na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta iznosilo je 24,43 \u00b1 61,84 dana (raspon od 0-365 dana) (slika 3).<\/p>\n U 11\/50 (22 %) slu\u010dajeva dijagnoza inzulinoma je bila slu\u010dajan nalaz jer su vlasnici doveli tvora na pregled zbog drugog zdravstvenog problema ili su do\u0161li na sistematski pregled. Broj tvorova koje su vlasnici doveli isti dan kada su opazili prve simptome bio je 4\/50 (8 %). Unutar mjesec dana od pojave simptoma bolesti na pregled je dovedeno 19\/50 (38 %) tvorova, dok je u razdoblju izme\u0111u mjesec dana i godinu dana na pregled dovedeno 4\/50 (8 %) tvora. Jedan je vlasnik (2 %) doveo tvora na pregled godinu dana od pojave prvih simptoma. Klini\u010dki simptomi iz anamneze i klini\u010dkog nalaza zabilje\u017eeni su za svakog pacijenta kojem je dijagnosticiran inzulinom. Sumnja na inzulinom postavljena je temeljem klini\u010dkih simptoma nakon \u010dega se pristupilo daljnjim dijagnosti\u010dkim pretragama. Prema zastupljenosti klini\u010dkih simptoma, naj\u010de\u0161\u0107i simptom bila je ataksija stra\u017enjih ekstremiteta s 34 % (17\/50), nakon \u010dega su slijedili letargija i kolaps s 30 % (15\/50), gubitak tjelesne mase s 28 % (14\/50), smanjen apetit s 26 % (13\/50), povra\u0107anje s 20 % (10\/50), teturanje i napadaji s 18 % (9\/50), ptijalizam s 14 % (7\/50), slabost s 10 % (5\/50), tremori i tikovi s 8 % (4\/50), dezorijentacija s 4 % (2\/50) te kopanje \u0161apama po ustima i te\u0161ko bu\u0111enje (somnolencija) s 2 % (1\/50) (tabela 1.).<\/p>\n Prilikom klini\u010dkog pregleda, provedena je palpacija abdomena u 49\/50 (98 %) slu\u010dajeva. Rezultati palpacije bili su bez osobitosti u 34\/49 slu\u010daja (69,4 %). Koncentracija glukoze u krvi je u 90 % tvorova (45\/50) odre\u0111ena na Klinici za unutarnje bolesti u sklopu biokemijskih pretraga iz seruma ili glukotestom iz pune krvi. Prosje\u010dna koncentracija glukoze u trenutku postavljanja dijagnoze iznosila je 2,77 \u00b1 0,49 mmol\/L (raspon od 1,70-3,60 mmol\/L) (slika 5).<\/p>\n U 10 % tvorova (5\/50), u kojih je dijagnoza inzulinoma bila postavljena prije zaprimanja na Kliniku za unutarnje bolesti. Podatci o koncentraciji glukoze u krvi u trenutku postavljanja dijagnoze nisu bili dostupni. Iako su u trenutku zaprimanja imali koncentracija glukoze ve\u0107u od 3,33 mmol\/L (3,4 mmol\/L do 3,6 mmol\/L) jer su u vremenu neposredno prije zaprimanja bili nahranjeni u 4 tvora postavljena je dijagnoza inzulinoma.<\/p>\n Rentgenska pretraga provedena je u 33\/50 slu\u010dajeva (66 %). U 31\/33 slu\u010dajeva (93,9 %) nalaz je bio negativan, dok je u 2\/33 slu\u010daja (6,1 %) opisana tvorba u abdomenu. Niti u jednom slu\u010daju nije sa sigurno\u0161\u0107u postavljena dijagnoza inzulinoma. Ultrazvu\u010dna pretraga je provedena u 26\/50 slu\u010dajeva (52 %) te je u 21\/26 slu\u010daja (80,8 %) bila je nespecifi\u010dna. Kona\u010dna patohistolo\u0161ka dijagnoza je postavljena u 2\/50 slu\u010dajeva (4 %). Terapija nije navedena u kartici pacijenta u 11\/50 (22 %) tvorova. Za 7\/50 tvorova (14%) je nakon inicijalne obrade na Klinici za unutarnje bolesti nastavljeno lije\u010denje kod njihovog veterinara te su podatci o lije\u010denju je nepoznati. Tako\u0111er, 4\/50 (8 %) tvorova nisu medikamentozno lije\u010deni zbog konkurentnih bolesti, kao \u0161to su bubre\u017ene ili hormonalne, nego se pratila razina glukoze u krvi. Sveukupno je 6\/50 tvorova (12 %) kirur\u0161ki lije\u010deno. Tvorovi koji su dobivali medikamentoznu terapiju podijeljeni su na dvije skupine: oni koji su dobivali terapiju za akutnu hipoglikemijsku krizu i one koji su dobivali terapiju za lije\u010denje inzulinoma. Dva razli\u010dita glukokortikoida kori\u0161tena su u 6\/38 (15,8 %) slu\u010dajeva, dok je 1\/38 (2,6 %) tvor tretiran s kombinacijom tri glukokortikoida. Prednizolon se koristio samostalno u 18\/38 (47,4 %) slu\u010dajeva, a sveukupno (samostalno i u kombinaciji) u 25\/38 (65,8 %) slu\u010dajeva. Metilprednizolon je kori\u0161ten samostalno u 7\/38 (18,4 %) slu\u010dajeva, u kombinaciji s prednizolonom u 6\/38 (15,8 %) slu\u010dajeva, a sveukupno (samostalno i u kombinaciji) u 14\/38 (36,8 %) slu\u010dajeva. U 1\/38 (26,3 %) slu\u010dajeva, koristila se kombinacija prednizolona, deksametazona i metilprednizolona. Diazoksid (Proglycem; Teva Pharmaceuticals USA, Sellersville, PA, USA) koristio se za hipoglikemiju u 3\/38 (7,9 %) slu\u010daja. Zbog nepovoljne prognoze te pogor\u0161anja klini\u010dkog stanja osam od 50 pacijenta (16 %) je eutanazirano na zahtjev vlasnika. Zbog posljedica inzulinoma uginula su 2\/50 tvora (4 %). Ve\u0107ina pacijenata, 40\/50 (80 %), je pre\u017eivjela te su otpu\u0161teni s klinike na nastavak lije\u010denja kod ku\u0107e (slika 9).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Od 285 tvorova zaprimljenih na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta u vremenskom razdoblju od 01.01.2010. do 31.12.2018., njih 49,8 % su \u010dinili mu\u017ejaci, dok su ostalih 50,2 % \u010dinile \u017eenke. U 50 tvorova (17,5 % ukupno zaprimljene populacije) dijagnosticiran je inzulinom te su uklju\u010deni u ovo istra\u017eivanje. Od tvorova s dijagnosticiranim inzulinomom njih 60 % bili mu\u017ejaci, a 40 % \u017eenke. Pilny i Chen (2004.) ustvrdili su da postoji blaga spolna predispozicija (1,5:1) u korist mu\u017ejaka oboljelih od inzulinoma. Prosje\u010dna starost tvorova prilikom postavljanja dijagnoze u ovom istra\u017eivanju bila je 5,38 \u00b1 1,32 godina (raspon od 3 do 8 godina). Na\u0161i rezultati sla\u017eu se s podatcima iz literature u kojoj je navedeno da naj\u010de\u0161\u0107e obolijevaju tvorovi srednje do starije dobi (Li sur., 1998., Rosenthal i Wyre 2012.). Caplan i sur. (1996.), Ehrhart i sur. (1996.) te Weiss i sur. (1998.) u svojim istra\u017eivanjima navode da je prosje\u010dna dob tvora u trenutku postavljanja dijagnoze 5 godina, s rasponom od 2-7 godina. U samo jednom slu\u010daju dijagnosticiran je inzulinom u tvora starosti od svega 2 tjedna (Li i sur, 1998.). Na temelju svega navedenog mo\u017eemo potvrditi da starost tvorova predstavlja jedan od predisponiraju\u0107ih faktora za razvoj same bolesti. Kako se u tvorova \u017eivotinje starije od 3 godine smatraju gerijatrijskim pacijentima (Johnson-Delaney, 2020.) inzulinom je bolest starijih \u017eivotinja.<\/p>\n Prosje\u010dno vrijeme pro\u0161lo od opa\u017eanja prvih simptoma od strane vlasnika do njihovog dolaska na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta bilo je 24,43 \u00b1 61,84 dana (raspon od 0-365 dana). Ehrhart i sur. (1996.) u svojoj retrospektivnoj studiji navode da su klini\u010dki simptomi trajali prosje\u010dno 90 dana prije nego \u0161to su se vlasnici odlu\u010dili dovesti tvora na pregled. U na\u0161em je istra\u017eivanju 86 % tvorova pokazivalo simptome u trenutku dijagnoze, dok je 14 % bilo asimptomatsko. Prema zastupljenosti klini\u010dkih simptoma naju\u010destaliji su bili ataksija stra\u017enjih ekstremiteta s 34 %, letargija i kolaps s 30 %, nakon \u010dega su slijedili gubitak tjelesne mase s 28 %, smanjen apetit s 26 %, povra\u0107anje s 20 %, teturanje i napadaji s 18 %, ptijalizam s 14 %, slabost s 10 %, tikovi i tremori s 8 %, dezorijentacija s 4 % te kopanje \u0161apama po ustima i te\u0161ko bu\u0111enje s 2 %. Weiss i sur. (1998.) u svojem istra\u017eivanju navode da su letargija (95 %), slabost (82 %) i kopanje po ustima \u0161apama (58 %) tri naj\u010de\u0161\u0107a klini\u010dka simptoma dok je ataksija zabilje\u017eena u 36 % slu\u010dajeva. Koncentracija glukoze u krvi mjerena je u svih pacijenata, a srednja vrijednost koncentracije glukoze u krvi u trenutku postavljanja dijagnoze iznosila je 2,77 \u00b1 0,49 mmol\/L (raspon od 1,70-3,60 mmol\/L). Caplan i sur. (1996.) navode prosje\u010dnu vrijednost glukoze u krvi od 1,78 mmol\/L (raspon od 1,17-2,22 mmol\/L).<\/p>\n U na\u0161em je istra\u017eivanju u 66,00 % slu\u010dajeva ra\u0111ena rendgenolo\u0161ka pretraga koja je bila negativna u 93,94 % slu\u010dajeva. Rendgenolo\u0161ka pretraga bila je negativna i u svih 28 tvorova (snimanih u laterolateralnoj i ventrodorzalnoj projekciji) u istra\u017eivanju Caplan i sur. (1996.). Navedeni rezultati ne \u010dude obzirom da abdominalni rendgenogrami nisu osjetljivi u postavljanju dijagnoze inzulinoma (Caplan i sur, 1996., Schoeman, 2017.). Ultrazvu\u010dna pretraga abdomena u ovom istra\u017eivanju provedena je u 52,0 % slu\u010dajeva te je bila nespecifi\u010dna u 80,7 % slu\u010dajeva. U 19,23 % slu\u010dajeva ultrazvu\u010dnom je pretragom prona\u0111ena tvorba u abdomenu. Caplan i sur. (1996.) iznose da je identifikacija pankreasnih nodula abdominalnim ultrazvukom bila uspje\u0161na u 5\/23 tvora (21,74 %). Prema dostupnoj literaturi, abdominalni se ultrazvuk nije pokazao dovoljno osjetljiv za evaluaciju gu\u0161tera\u010de (Miller i sur., 2014.). Niska osjetljivost u tvorova vjerojatno je posljedica mikroskopske veli\u010dine nodula (Chen, 2008., Rosenthal i Wyre, 2012.). U 8 % (4\/50) tvorova u ovom istra\u017eivanju provedena je dijagnosti\u010dka laparotomija \u010diji su rezultati bili nedijagnosti\u010dki u 25 % slu\u010dajeva. Ehrhart i sur. (1996.) isti\u010du da je u 100 % tvorova u njihovom istra\u017eivanju, u kojih je ra\u0111ena laparotomija, prona\u0111en jedan ili vi\u0161e nodula, a iste rezultate navode Caplan i sur. (1996.). Na\u0161i rezultati podudaraju se s rezultatima iz dostupne literature o niskoj osjetljivosti rendgenolo\u0161ke i ultrazvu\u010dne pretrage te o visokoj osjetljivosti laparotomije u dijagnostici inzulinoma.<\/p>\n U ovom istra\u017eivanju isklju\u010divo kirur\u0161ki lije\u010deno je 2 % tvorova dok je medikamentozno lije\u010deno 66 % tvorova, s time da je 10 % od njih lije\u010deno i medikamentozno i kirur\u0161ki. Terapija nije navedena u kartici pacijenta za 22 % tvorova. Ve\u0107ina (94,7 %) medikamentozno lije\u010denih pacijenata terapirano je prednizonom, metilprednizolonom, deksametazonom ili kombinacijom sva tri lijeka. Diazoksid je kori\u0161ten u 7,9 % tvorova. Caplan i sur. (1996.) isti\u010du da je u njihovom retrospektivnom istra\u017eivanju, 21,1 % terapirano isklju\u010divo kirur\u0161ki, 5,2 % terapirano isklju\u010divo medikamentozno, 66 % tvorova terapirano je i kirur\u0161ki i medikamentozno, a 7 % nije terapirano. Me\u0111u tvorovima terapiranim medikamentozno, 50 % je lije\u010deno prednizonom, 46,2 % prednizonom i diazoksidom te 3,8 % diazoksidom. Sli\u010dne podudarnosti u rezultatima imali su Ehrhart i sur. (1996). Jedan od nedostataka na\u0161eg istra\u017eivanja je premali broj tvorova koji su lije\u010deni kirur\u0161ki. \u0160to se ti\u010de omjera kirur\u0161ke terapije u usporedbi s medikamentoznom na\u0161i rezultati odstupaju od rezultata iz literature. Svakom vlasniku ponu\u0111ene su opcije lije\u010denja te im je obja\u0161njeno da kirur\u0161ki postupak ima prednost u odnosu na medikamentozno lije\u010denje, ali zbog financijskih ograni\u010denja vlasnika, u ve\u0107em se postotku pristupilo medikamentoznog terapiji. Na\u0161i su rezultati odstupali od i od literaturni navoda u postotku kori\u0161tenja diazoksida u pacijenata, koji se puno rje\u0111e koristio u na\u0161em istra\u017eivanju nego \u0161to je opisano u dostupnoj literaturi.<\/p>\n Jedan od nedostataka ovog istra\u017eivanja je nepostojanje podataka o vremenu pre\u017eivljavanja nakon otpusta. <\/a> 1. ANTINOFF, N. and B. H. WILLIAMS (2012): Chapter 8: Neoplasia. In: Quesenberry, K. E., J. W. Carpenter (Eds.) Ferrets, Rabbits and Rodents Clinical Medicine and Surgery. Elsevier Saunders, St. Louis, Missouri (103-121). <\/a> ▲<\/a><\/p>\n The endocrine system is the most common site of tumour formation in ferrets. Insulinomas are usually functional, neuroendocrine tumours of the \u03b2 cells of the pancreas. They are the most common tumours in these animals, followed by adrenal gland tumours. Key words:<\/strong> ferret; insulinoma; concentrations of glucose in blood; chronic hypoglycaemia; medical treatment<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" M. Crnogaj, L. Vili\u010di\u0107, D. Grden*, G. Jurki\u0107, J. Goti\u0107 i I. \u0160mit Dr. sc. Martina CRNOGAJ, dr. med. vet.,<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":10,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[21],"tags":[961,962,963,964,960],"issuem_issue":[913],"ppma_author":[42,958,289,959,41,152],"class_list":["post-3004","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-original-scientific-articles","tag-inzulinom","tag-koncentracija-glukoze-u-krvi","tag-kronicna-hipoglikemija","tag-medikamentozna-terapija","tag-tvor","issuem_issue-52-6"],"yoast_head":"\n
\nDr. sc. Martina CRNOGAJ<\/strong>, dr. med. vet., docentica; Leona VILI\u010cI\u0106<\/strong> dr. med. vet., Veterinarska ambulanta Blue Dot, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Darko GRDEN<\/strong>*, (dopisni autor e-mail: dgrden@vef.hr), dr. med. vet., docent, Gabrijela JURKI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., dr. sc. Jelena GOTI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Iva \u0160MIT<\/strong>, dr. med. vet., docentica, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.6.10<\/a><\/div>\n<\/p>\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Materijali i metode<\/a>Rezultati<\/a>Rasprava<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\n
\nZa ovu je bolest kroni\u010dna hipoglikemija karakteristi\u010dna, kao i klini\u010dki simptomi poput ataksije stra\u017enjih ekstremiteta, letargije i kolapsa. Napretkom bolesti ozbiljnost klini\u010dkih simptoma se pove\u0107ava i kona\u010dno dolazi do nepovratnih cerebralnih lezija.
\nPostavljanje dijagnoze inzulinoma temelji se na kombinaciji karakteristi\u010dnih klini\u010dkih simptoma i niske koncentracije glukoze u krvi.
\nTerapija je medicinska ili kirur\u0161ka ili njihova kombinacija. Cilj lije\u010denja je stabilizacija pacijenta kroz odre\u0111eno vremensko razdoblje te je vlasnicima potrebno objasniti da trajno izlje\u010denje nije mogu\u0107e. Ovo je istra\u017eivanje provedeno na 50 tvorova, \u0161to je \u010dinilo 17,5 % od ukupno zaprimljenih i pregledanih tvorova na Klinici za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, u vremenskom razdoblju od 8 godina, a u kojih je postavljena dijagnoza inzulinoma. Uo\u010dena je blaga spolna predispozicija (\u010de\u0161\u0107e u mu\u017ejaka) za razvoj ove bolesti te u\u010destalija pojavnost u tvorova starije dobi. Naj\u010de\u0161\u0107e opa\u017eeni klini\u010dki simptomi bili su: ataksija stra\u017enjih ekstremiteta, letargija, kolaps, gubitak tjelesne mase i gubitak apetita. Na temelju dijagnosti\u010dkih podataka, potvrdili smo da je mjerenje koncentracije glukoze u krvi bio naj\u010de\u0161\u0107i na\u010din postavljanja dijagnoze, a naj\u010de\u0161\u0107a metoda lije\u010denja bila je medikamentozna terapija kori\u0161tenjem glukokortikoida.<\/p>\nUvod<\/h2>\n
\n
\nIncidencija inzulinoma u tvorova je prema istra\u017eivanjima izme\u0111u 21,7 i 25 % (Miller i sur., 2014.), s najvi\u0161e prijavljenih slu\u010dajeva je u Sjevernoj Americi i Japanu, dok je u Europi i Australiji u\u010destalost uo\u010denih slu\u010dajeva znatno manja (Rosenthal i Wyre, 2012.).<\/p>\n
\nMe\u0111utim, do danas, jo\u0161 nisu provedena istra\u017eivanja u kontroliranim uvjetima koja bi to i potvrdila (Miller i sur., 2014.).<\/p>\n
\nNiska koncentracija glukoze djeluje kao okida\u010d glukoreceptora u rombencefalonu i hipotalamusu, \u0161to poti\u010de osloba\u0111anje glukagona, kortizola, epinefrina i hormona rasta (Leifer i sur., 1986.).
\nOvi hormoni povisuju koncentraciju glukoze u krvi jer inhibiraju perifernu uporabu glukoze, \u0161to potom stimulira glukoneogenezu i glikogenolizu u jetri. Za razliku od toga, u \u017eivotinja s inzulinomom, hiperglikemi\u010dni efekti glukagona, epinefrina, kortizola i hormona rasta su inhibirani pa koncentracija glukoze u krvi nastavlja padati (Nelson i Foodman, 1985., Leifer i sur, 1986.).<\/p>\n
\nKirur\u0161ko je lije\u010denje superiorno nad medikamentoznim jer \u010desto dovodi do dugog razdoblja bez simptoma i produ\u017euje \u017eivotni vijek. U 50 % slu\u010dajeva i dalje je indicirana medikamentozna terapija nakon kirur\u0161ke ekscizije (Lightfoot i sur., 2012., Huynh i sur., 2017.).
\nMedikamentozno lije\u010denje uklju\u010duje terapiju glukokortikoidima popra\u0107enu specifi\u010dnom prehranom, ali ako to nije dovoljno za kontroliranje znakova hipoglikemije u terapiju se mo\u017ee uvesti i diazoksid (Rosenthal i Wyre, 2012.).<\/p>\nMaterijali i metode<\/h2>\n
\n
\nU istra\u017eivanje su uklju\u010deni svi tvorovi u kojih je na osnovu anamnesti\u010dkih podataka, klini\u010dke slike i dodatnih dijagnosti\u010dkih pretraga postavljena dijagnoza inzulinoma. U navedenom razdoblju, sveukupno je 50 tvorova (30 mu\u017ejaka i 20 \u017eenki) ispunilo ove kriterije. U 45 od 50 tvorova uklju\u010denih u istra\u017eivanje dijagnoza inzulinoma postavljena je na Klinici za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta, a preostalih 5 pacijenata zaprimljeno je s dijagnozom inzulinoma postavljenom izvan Klinike za unutarnje bolesti.<\/p>\n
\nPregledani su svi organi trbu\u0161ne \u0161upljine s posebnim naglaskom na mogu\u0107e promjene na gu\u0161tera\u010di (poput promjena u ehogenosti i\/ili ehostrukturi gu\u0161tera\u010de, postojanje lezija (nodula), njihova veli\u010dina, ehogenost i ehostruktura te postojanje eventualnih metastaza u trbu\u0161noj \u0161upljini). Prema potrebi ultrazvu\u010dna pretraga je u nekih pacijenata vi\u0161e puta ponovljena.<\/p>\n
\nPrema ishodu lije\u010denja inzulinoma, tvorovi su podijeljeni i na skupinu pre\u017eivjelih tvorova (\u017eivi u trenutku otpusta s klinike) i uginulih (uginuli ili eutanazirani
\nzbog posljedica inzulinoma).<\/p>\n
\nAnalizom prikupljenih podataka odre\u0111ivana je srednja vrijednost i standardna devijacija.<\/p>\nRezultati<\/h2>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika01-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika02-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika03-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
\nTo\u010dno vremensko razdoblje izme\u0111u zapa\u017eanja prvih simptoma i dolaska na pregled na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta nije se moglo ustanoviti u 13\/50 (26 %) slu\u010dajeva.<\/p>\n
\nIz analiziranih podataka o pacijentima ustvr\u0111eno je da broj odgovaraju\u0107ih simptoma po \u017eivotinji varira, a u najve\u0107em broju slu\u010dajeva (34\/50, 68 % slu\u010dajeva), zabilje\u017eeno je vi\u0161e od jednog simptoma, u 9\/50 (18 %) slu\u010dajeva zabilje\u017een samo jedan simptom dok su u 7 slu\u010dajeva (14 %) pacijenti bili asimptomatski (slika 4).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika04-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/table01-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.png\")
\nPrisutnost patolo\u0161ke tvorbe u abdomenu prilikom palpacije ustanovljena je u 8\/49 slu\u010dajeva (16,3 %), dok je u 5\/49 slu\u010dajeva (10,2 %) abdomen opisan kao bolan, napet i\/ili pro\u0161iren.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika05-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma-1.jpg\")
\nU 5\/26 slu\u010dajeva (19,2 %) ultrazvu\u010dnom je pretragom identificirana tvorba u abdomenu, a u 2\/5 od tih slu\u010dajeva (40 %) postavljena je direktna sumnja na inzulinom. U 4\/50 slu\u010dajeva (8 %) provedena je dijagnosti\u010dka laparotomija, dok je u dva slu\u010daja ista predlo\u017eena, no ne postoje podatci o tome je li i obavljena (mogu\u0107e da je obavljena u privatnoj Veterinarskoj ambulanti). U 3\/4 provedene dijagnosti\u010dke laparotomije (75 %) prona\u0111eni su odgovaraju\u0107i noduli na gu\u0161tera\u010di, dok je u 1\/4 slu\u010daja (25 %) pretraga bila negativna (slike 6 i 7).<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika06-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika07-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
\nUzorak je uzet tijekom dijagnosti\u010dke laparotomije.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika08-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
\nIsklju\u010divo kirur\u0161ki lije\u010den je 1\/50 tvor (2 %), dok je 5\/50 tvorova (10 %) lije\u010deno i kirur\u0161ki i medikamentozno. Jedan od 5 (20 %) tvorova koji su kirur\u0161ki i medikamentozno terapirani operiran je dva puta. Isklju\u010divo medikamentozno lije\u010deno je 33\/50 tvorova (66 %) (slika 8).<\/p>\n
\nTvorovima koji su dovedeni na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta tijekom ili neposredno nakon akutne hipoglikemijske krize, aplicirana je infuzija i bolusi glukoze (10%-tna, 20%-tna ili 40%-tna). U akutnoj hipoglikemijskoj krizi dovedeno je 4\/38 (10,5 %) tvorova koji su medikamentozno terapirani. Daljnja terapija po protokolu za lije\u010denje inzulinoma nastavljena je u 4\/4 (100 %) tvora.
\nDva od 38 (5,3 %) tvorova lije\u010deno je isklju\u010divo dijetalnom prehranom. Kori\u0161tena je W\/D hrana za regulaciju glukoze u krvi i za regulaciju tjelesne te\u017eine. Broj tvorova koji su uz prehranu terapirani glukokortikoidima bio je 36\/38 (94,7 %). Prednizon (Decortin; Merck KgaA, Darmstadt, Njema\u010dka), deksametazon (Deksametazon; Krka, d.d., Novo mesto, Slovenija) i metilprednizolon (Solu-Medrol; Pfizer MFG. Belgija) bili su glukokortikoidi izbora. U pojedinih pacijenata kori\u0161tena je kombinacija dva ili \u010dak sva tri glukokortikoida.
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/06\/slika09-dijagnostika-i-lijecenje-inzulinoma.jpg\")
\nRanitidin (Peptoran; Pliva, Zagreb, Hrvatska), H2<\/sub> blokator koristio se u 10\/38 (26,3%) tvorova za sprje\u010davanje pojave \u017eelu\u010danih \u010direva.<\/p>\nRasprava<\/h2>\n
\n
\nIste rezultate prikazali su Caplan i sur. (1996.) gdje su od populacije tvorova s dijagnosticiranim inzulinomom 56 % bili mu\u017ejaci, a 44 % \u017eenke. Weiss i sur. (2000.) navode da su njihovom istra\u017eivanju 59 % tvorova s dijagnozom inzulinoma \u010dinili mu\u017ejaci, a 41 % \u017eenke dok je u istra\u017eivanju provedenom od strane Ehrhart i sur. (1996.) bilo 65 % mu\u017ejaka i 35 % \u017eenki s dijagnosticiranim inzulinomom.
\nRosenthal i Wyre (2012.) isti\u010du mogu\u0107nost da ne postoji prava spolna predispozicija ve\u0107 da su mu\u017ejaci \u010de\u0161\u0107e dovo\u0111eni na preglede u veterinarske bolnice. Na\u0161i rezultati su u skladu s dostupnom literaturom i do sada provedenim istra\u017eivanjima, u kojima je struktura spolova podjednaka te je ustvr\u0111ena blaga spolna predispozicija mu\u017ejaka tvorova oboljelih od inzulinoma.<\/p>\n
\nRelativno sli\u010dne rezultate dobili su Caplan i sur. (1996.) kod kojih su tako\u0111er letargija (91 %) i slabost (88 %) bila dva naj\u010de\u0161\u0107a simptoma, dok je tre\u0107e mjesto zauzimao kolaps (47 %). Ataksija je zabilje\u017eena u 23 % tvorova. Ehrhart i sur. (1996.) isti\u010du napadaje (60 %) kao naj\u010de\u0161\u0107i simptom, koji slijede letargija (45 %) i ptijalizam (35 %), dok je ataksija zabilje\u017eena u 25 % oboljelih tvorova. Rosenthal i Wyre (2012.) su objedinjavanjem rezultata iz razli\u010ditih radova, od 161 slu\u010daja tvorova s dijagnozom inzulinoma, u 78 % zabilje\u017eili letargiju, u 66 % slabost te u 39 % ptijalizam kao naj\u010de\u0161\u0107e simptome, dok su rje\u0111e uo\u010deni povra\u0107anje, tremori i tikovi (7 %) te dezorijentacija u <1 %. Na\u0161i se rezultati razlikuju od dostupne literature po zastupljenosti ataksije stra\u017enjih ekstremiteta i povra\u0107anja, koji su \u010de\u0161\u0107e opa\u017eeni u slu\u010dajevima navedenima u ovom radu, dok su ptijalizam, slabost i kopanje \u0161apama po ustima rje\u0111e opa\u017eeni.
\nLetargija je i u na\u0161im rezultatima i u dostupnoj literaturi jedan od naj\u010de\u0161\u0107e navedenih klini\u010dkih simptoma. \u0160to se ti\u010de u\u010destalosti gubitka tjelesne mase, tremora i tikova te teturanja na\u0161i su rezultati sli\u010dni dostupnoj literaturi.<\/p>\n
\nNaime, u njihovom je istra\u017eivanju 55 % tvorova lije\u010deno isklju\u010divo kirur\u0161ki, 10 % isklju\u010divo medikamentozno, 30 % je terapirano i kirur\u0161ki i medikamentozno, a 5 % nije primilo terapiju. Me\u0111u onima koji su medikamentozno lije\u010deni, pola (50 %) je terapirano isklju\u010divo prednizonom, a 50 % je terapirano kombinacijom prednizona i diazoksida. Tako\u0111er, Weiss i sur. (1998) navode da je u 84,9 % tvorova obavljena nodulektomija i\/ili pankreatektomija, dok je 15,2 % tvorova lije\u010deno medikamentozno.<\/p>\n
\nRazlog tomu je \u0161to su vlasnici tvorova nakon dijagnostike, stabilizacije i po\u010detka lije\u010denja provedenog na Klinici za unutarnje bolesti lije\u010denje nastavili izvan Klinike za unutarnje bolesti.<\/p>\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2.\tAVALLONE G., A. FORLANI, M. TECILLA, E. RICCARDI, S. BELLUCO, S. F. SANTAGOSTINO, G. GRILLI, K. KHADIVI and P. ROCCABIANCA (2016): Neoplastic diseases in the domestic ferret (Mustela putorius furo) in Italy: classification and tissue distribution of 856 cases (2000-2010). BMC Vet Res 12, 275.
\n3.\tCAPLAN, E. R., M. E. PETERSON, H. S. MULLEN, K. ME. QUESENBERRY and K. L. ROSENTHAL (1996): Diagnosis and Treatment of Insulin-Secreting Pancreatic Islet Cell Tumors in Ferrets: 57 cases (1986.-1994.). J. Am. Vet. Med. A. 209, 1741-1745.
\n4.\tCHEN, S. (2008): Pancreatic Endocrinopathies in Ferrets. Vet. Clin. North Am. Exot. Anim. Pract. 11, 107-123.
\n5.\tCHEN, S. (2010): Advanced Diagnostic Approaches and Current Medical Management of Insulinomas and Adrenocortical Disease in Ferrets (Mustela putorius furo). Vet. Clin. North Am. Exot. Anim. Pract. 13, 439-452.
\n6.\tEHRHART, N., S. J. WITHROW, E. J. EHRHART, J. H. WIMSATT (1996): Pancreatic Beta Cell Tumor in Ferrets: 20 cases (1986. \u2013 1994.). J. Am. Vet. Med. A. 209, 1737-1740.
\n7.\tHUYNH M., L. CHASSANG, G. ZOLLER (2017): Evidence-Based Advances in Ferret Medicine. Vet. Clin. North Am. Exot. Anim. Pract. 20, 773-803.
\n8.\tJOHNSON-DELANEY, C. A. (2020): Geriatric Ferrets. Vet. Clin. North. Am. Exot. Anim. Pract. 23, 549-565.
\n9.\tKAUFMAN, J., P. SCHWARZ and K. MERO (1984): Pancreatic Beta-cell tumor in a Ferret. J. Am. Vet. Med. A. 185, 998-1000.
\n10.\tLEIFER, C. E., M. E. PETTERSON and R. E. MATUS (1986): Insulin-Secreting Tumor: Diagnosis and Medical and Surgical Management in 55 Dogs. J. Am. Vet. Med. A. 188, 60-64.
\n11.\tLI, X., J. G. FOX and P. A. PADRID (1998): Neoplastic Diseases in Ferrets: 574 cases (1968- 1997). J. Am. Vet. Med. A. 212, 1402-1406.
\n12.\tLIGHTFOOT, T., J. RUBINSTEIN, S. AIKEN and L. LUDWIG (2012): Chapter 11: Soft Tissue Surgery. In: Quesenberry, K. E., J. W. Carpenter (Eds.) Ferrets, Rabbits and Rodents Clinical Medicine and Surgery. Elsevier Saunders, St. Louis, Missouri (141-156).
\n13.\tMEHLER, S. J. (2014): Chapter 13: Surgery. In: Fox, J. G., R. P. Marini (Eds.) Biology and Diseases of the Ferret. 3rd Edition, John Wiley & Sons, Inc., Ames, Iowa (285-310).
\n14.\tMILLER C. L., R. P. MARINI and J. G. FOX (2014): Chapter 17: Diseases of the Endocrine System. In: Fox, J. G., R. P. Marini (Eds.) Biology and Diseases of the Ferret. 3 rd Edition, John Wiley & Sons, Inc., Ames, Iowa (377-399).
\n15.\tNELSON, R. W. and M. S. FOODMAN (1985): Medical Management of Canine Hyperinsulinism. J. Am. Vet. Med. A. 187, 78-82.
\n16.\tPILNY, A. A. and S. CHEN (2004): Ferret insulinoma: diagnosis and treatment. Compend. Contin. Educ. Pract. Vet. \u2013 North Am. Edn. 26, 722.
\n17.\tROSENTHAL, K. L. and N. R. WYRE (2012): Chapter 7: Endocrine Diseases. In: Quesenberry, K. E. and J. W. Carpenter (Eds.) Ferrets, Rabbits and Rodents Clinical Medicine and Surgery. Elsevier Saunders, St. Louis, Missouri (86-102).
\n18.\tSCHOEMAKER, N. J. (2017): Ferret Oncology: Diseases, Diagnostics, and Therapeutics. Vet. Clin. North Am. Exot. Anim. Pract. 20, 183-208.
\n19.\tSCHOEMAN, J. P. (2017): Chapter 303: Insulin- Secreting Tumors. In: Ettinger, S. J., E. C. Feldman, E. Cote (Eds.) Textbook of Veterinary Internal Medicine Expert Consult, 8 th Edition. Elsevier, Inc. St. Louis, Missouri (4267-4279).
\n20.\tWEISS, C. A., B. H. WILLIAMS and M. V. SCOTT (1998): Insulinoma in the Ferret: Clinical Findings and Treatment Comparison of 66 Cases. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 34, 471-475.<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Diagnostics and Treatment of Insulinomas in Ferrets – A Retrospective Study<\/h2>\n
\nMartina CRNOGAJ<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Leona VILI\u010cI\u0106<\/strong>, DVM., Veterinary clinic Blue Dot, Zagreb, Croatia; Darko GRDEN<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Gabrijela JURKI\u0106<\/strong>, DVM, Jelena GOTI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Iva \u0160MIT<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n
\nChronic hypoglycaemia is characteristic for this disease, as are clinical symptoms such as ataxia of the hind limbs, lethargy, and collapse. The severity of clinical symptoms increases as the disease progresses, finally appearing as irreversible cerebral lesions.
\nDiagnostics are based on a combination of characteristic clinical symptoms and a low concentration of glucose in the blood. Therapy is medical or surgical, or a combination of both. As veterinarians, we have to explain to owners there is no permanent cure, and that the goal of the treatment is to stabilize the patient over a period of time. This study was conducted on 50 ferrets, or 17.5% of all admitted and examined ferrets at the Clinic for Internal Diseases, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb diagnosed with an insulinoma over an 8-year period.
\nA mild sexual predisposition (in favour of males) was noticed, and the disease was more common in geriatric ferrets. The most common symptoms observed were ataxia of the hind limbs, lethargy, collapse, weight loss, and inappetence. Based on the diagnostic data, we confirmed that the most common diagnostic procedure was measuring the blood glucose level, while medical therapy with glucocorticoids was the most common treatment method.<\/p>\n