![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/JelenaGotic.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
J. Goti\u0107<\/strong>, M. Crnogaj<\/strong>*, I. \u0160mit<\/strong>, N. Brklja\u010da Bottegaro<\/strong>, D. Grden<\/strong>, V. Mrljak<\/strong> i R. Beck<\/strong><\/p>\n <\/a><\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Piroplazmoza je hemoprotozojska bolest \u0161iroke geografske rasprostranjenosti i svjetskog zna\u010denja. U kopitara piroplazmozu prouzro\u010de paraziti Theileria equi<\/em> i Babesia caballi<\/em>. Pojava piroplazmoze usko je vezana uz geografsku rasprostranjenost i sezonsku aktivnost vektora, krpelja \u0161ikare (fam. Ixodidae<\/em>). Intraeritrocitne piroplazme T. equi<\/em> i B. caballi<\/em> prouzro\u010de akutnu, subakutnu ili kroni\u010dnu bolest u kopitara, a mogu prouzro\u010diti i neonatalnu piroplazmozu, a u kobila i poba\u010daj. Patogenost i klini\u010dka manifestacija nisu jednaki za oba uzro\u010dnika piroplazmoze konja, a njihove su razlike rezultat specifi\u010dnosti \u017eivotnih ciklusa tih protozoa. Veliki broj konja ostaje supklini\u010dki invadirano s niskom parazitemijom i inaparentnom bolesti. Dijagnostika piroplazmoze konja se provodi izravnim (dokaz uzro\u010dnika) i neizravnim metodama (dokaz specifi\u010dnih protutijela). Diferencijalne dijagnoze piroplazmoze konja uklju\u010duju influencu, infekcioznu anemiju kopitara te anaplazmozu i boreliozu kao znatne krpeljima prenosive bolesti konja.<\/p>\n Klju\u010dne rije\u010di:<\/strong> konji, piroplazmoza, Babesia caballi, Theileria equi<\/em><\/p><\/blockquote>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Prva izvje\u0161\u0107a o piroplazmozi konja potje\u010du iz Ju\u017ene Afrike na pragu 20. stolje\u0107a. Koch je 1904. godine identificirao dva morfolo\u0161ki razli\u010dita organizma koji invadiraju eritrocite konja i dokazao da su oba parazita uzro\u010dnici v. \u201ebilijarne groznice\u201c. Ime Piroplasma caballi<\/em> predlo\u017eeno je za ve\u0107eg parazita koji je kasnije preimenovan u Babesia caballi<\/em>. Mehlhorn i Schein su 1998. godine na temelju filogenetskih obilje\u017eja predlo\u017eili reklasifikaciju Babesia equi<\/em> u Theileria equi<\/em>, koja se i trenutno koristi.<\/p>\n Protozoa roda Babesia<\/em> i Theileria<\/em> pripadaju koljenu Apicomplexa<\/em> koje uklju\u010duje i druge zna\u010dajne uzro\u010dnike bolesti \u017eivotinja i ljudi poput rodova Plasmodium<\/em> i Cryptosporidium<\/em> te vrste Toxoplasma gondii<\/em>. Preko 30 vrsta krpelja rodova Dermacentor<\/em>, Rhipicephalus<\/em> i Hyalomma<\/em> su vektori piroplazmi u konja (Scoles i Ueti, 2015.). Theileria equi<\/em> mogu prenositi i krpelji Boophilus microplus<\/em> (Guimaraes i sur., 1998.) i Amblyomma cajennese<\/em> (Scoles i sur., 2011.). Oba uzro\u010dnika piroplazmoze konja prenose uglavnom iste vrste krpelja pa stoga \u010desto koinvadiraju jednog nositelja. Da bi do\u0161lo do invazije nositelja, invadirani krpelj mora biti prihva\u0107en na nositelju nekoliko dana tijekom kojih sazrijevanju sporozoiti (Uilenberg, 2006.). Ovisno o vrsti krpelja, razdoblje inkubacije varira izme\u0111u 12 i 19 dana za T. equi<\/em> i 10 i 30 dana za B. caballi<\/em> (De Waal, 1992.). Bolest se mo\u017ee prenositi i mehani\u010dki, invadiranom krvlju ili intrauterinom invazijom \u017edrjebeta piroplazmama tijekom graviditeta, koja je i \u010dest uzrok poba\u010daja u kobila (Potgieter i sur., 1992., De Waal i Van Heerden, 2004., Wise i sur., 2013.).<\/p>\n Razvoj B. caballi<\/em> u krpelja po\u010dinje u epitelnim stanicama crijeva nakon hranjenja. Shizogonija rezultira invazijom brojnih vrsta stanica, uklju\u010duju\u0107i i stanice jajnika u \u017eenki. Invazija s B. caballi<\/em> prenosi se transtadijski s nimfe na adulta kao i transovarijalno, na sljede\u0107u generaciju krpelja (De Waal i Van Heerden., 2004.). Krpelji se s T. equi<\/em> invadiraju ingestijom eritrocita, nakon \u010dega se pokre\u0107e proces gametogeneze u krpelju. Dvije gamete spajaju se u zigotu, koja se potom razvija u kinetu te pokre\u0107e proces sporogonije. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Piroplazmoza konja je zabilje\u017eena u ve\u0107ini zemalja diljem svijeta. Rezervoari T. equi<\/em> su invadirani kopitari, za razliku od vrste B. caballi<\/em>, u koje su osim invadiranih kopitara, zbog vertikalnog prijenosa rezervoari i krpelji (Schwint i sur., 2008., Ueti i sur., 2008.). Ve\u0107a gusto\u0107a invadiranih konja i krpelja rezultira u\u010destalijom pojavom bolesti. U enzootskim regijama bolesti ve\u0107ina konja je izlo\u017eena uzro\u010dniku u prvoj godini \u017eivota, a smrtnost iznosi 5 \u2012 10 %, ovisno o vrsti parazita, zdravstvenom stanju konja te provedenoj terapiji. Smrtnost mo\u017ee porasti i do 50 % kada se invadirani konji izvezu u podru\u010dja gdje postoje vektori i primljivi konji (Rothschild i Knowles, 2007.).<\/p>\n U podru\u010djima gdje je piroplazmoza konja enzootska, klini\u010dka manifestacija bolesti je unato\u010d velikom broju invadiranih \u017eivotinja rijetka (Camacho i sur., 2005.). U enzootskim je podru\u010djima piroplazmoze konja (Mongolija, Brazil, \u0160panjolska, Portugal, Turska) zabilje\u017eena ve\u0107a u\u010destalost T. equi<\/em> u usporedbi s B. caballi<\/em> (Ribeiro i sur., 1999., Boldbaatar i sur., 2005., Camacho i sur., 2005., Karatepe i sur., 2009.). U kontinentalnom dijelu Europe, gdje ne postoje stroge geografske i administrativne granice me\u0111unarodnog prometa konja, piroplazmoza se \u0161iri iz ju\u017enih, enzootskih, prema sjevernijim zemljama. Tako je, osim u Italiji, \u0160panjolskoj, Portugalu, Gr\u010dkoj i Turskoj, piroplazmoza konja opisana u Belgiji, Njema\u010dkoj, \u0160vicarskoj, Velikoj Britaniji, Poljskoj i Nizozemskoj (Butler i sur., 2012., Zanet i sur., 2017.).<\/p>\n Povijesni podatci o piroplazmozi konja na podru\u010dju RH opisani su pedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a. Richter, (1954.) je u svojoj doktorskoj disertaciji opisao mikroskopski potvr\u0111ene i klini\u010dki oboljele \u017eivotinje na podru\u010dju Republike Hrvatske. U \u010detverogodi\u0161njem razdoblju mikroskopski je pregledano 612 krvnih razmaza konja klini\u010dki sumnjivih na \u201ehemosporidije\u201c. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Theileria equi<\/em> mo\u017ee invadirati i do 80 % eritrocita, a progresivna anemija je obilje\u017eje invazije (De Waal i Van Heerden, 2004.). U konja invadiranih s B. caballi<\/em>, du\u0161i\u010dni oksid, faktor nekroze tumora alfa (TNF-\u03b1) i drugi citokini mogu pobolj\u0161ati za\u0161titne imune odgovore protiv parazita, ako se proizvode u optimalnim koli\u010dinama, dok prekomjerna koli\u010dina tih molekula mo\u017ee doprinijeti patogenezi (Hanafusa i sur., 1998.). Akumulacija invadiranih eritrocita u malim krvnim \u017eilama i kapilarama povezana je i s patogenezom invazije B. caballi<\/em> pa razvoj akutnog hipotenzivnog stanja mo\u017ee dovesti i do perakutne smrti. Edem plu\u0107a povezan je i s perakutnim invazijama i smrti. Laminitis i staze u probavnom sustavu mogu nastati kao posljedica endotoksemije (Guimaraes i sur., 1997., De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Piroplazme T. equi<\/em> i B. caballi<\/em> prouzro\u010de akutnu, supakutnu ili kroni\u010dnu bolest kopitara, a mogu prouzro\u010diti i neonatalnu piroplazmozu te poba\u010daj u kobila (Ribeiro i sur., 1999., De Waal i Van Heerden, 2004., Zobba i sur., 2008.). Svi su kopitari: konji, magarci i zebre, primljivi za invazije s T. equi<\/em> i B. caballi<\/em>, ali se bolest klini\u010dki naj\u010de\u0161\u0107e o\u010dituje u konja (Schein, 1988., De Waal i Van Heerden, 2004.). Akutni oblik bolesti karakterizira akutna hemoliti\u010dka bolest, povi\u0161ena tjelesna temperatura, inapetenca, apatija, probavne poremetnje, \u017eutica i ventralni edemi. Neke od komplikacija piroplazmoze konja su akutno zatajenje bubrega, kolitis, enteritis, mijozitis, upala plu\u0107a, gubitak plodnosti u pastuha i poba\u010daj u gravidnih kobila (De Waal i Van Heerden, 2004., Zobba i sur., 2008.).<\/p>\n Me\u0111utim, mnogo konja ostaje supklini\u010dki invadirano s niskom razinom parazitemije i inaparentnom bolesti. Sportski i radni konji mogu imati slabiju radnu sposobnost u usporedbi s neinvadiranim konjima te uvijek postoji pove\u0107ani rizik od ponovne aktivacije parazita i pojave akutnog klini\u010dkog oboljenja (Rothschild i Knowles, 2007., Camino i sur., 2019.). Te\u017eak fizi\u010dki rad, stres, naporne vje\u017ebe i lo\u0161a prehrana mogu prouzro\u010diti klini\u010dku manifestaciju bolesti u latentnih nositelja (Hailat i sur., 1997., Seifi i sur., 2000., Camacho i sur., 2005.). Manji broj eritrocita i anemija ustvr\u0111ene su u konja kroni\u010dno invadiranih s T. equi<\/em> (Camacho i sur., 2005., Camino i sur., 2019.). Ponekad se javlja atipi\u010dni kroni\u010dni oblik bolesti kojeg prate klini\u010dki znaci gastroenteritisa, bronhopneumonije i poba\u010daja (Vial i Gorenflot, 2006., Radostits i sur., 2007.). Laboratorijski nalazi krvi u konja invadiranih piroplazmama obi\u010dno uklju\u010duju pad broja eritrocita, trombocita i koncentracije hemoglobina. Hematokrit je rijetko ni\u017ei od 20 %, ali izrazita anemija mo\u017ee rezultirati i ni\u017eim vrijednostima (Camacho i sur., 2005., Zobba i sur., 2008.). Eozinopenija i monocitoza mogu se uo\u010diti u ranim fazama bolesti, nakon \u010dega slijedi limfocitoza. Kod akutnih oblika javljaju se neutropenija i limfopenija s povremenim skretanjem ulijevo. \u010cest je i nalaz trombocitopenije s produljenim vremenom zgru\u0161avanja krvi (De Waal, 1992., Zobba i sur., 2008.). Fibrinogen mo\u017ee biti sni\u017een u rijetkim slu\u010dajevima akutnog zatajenja jetre ili diseminirane intravaskularne koagulacije, no \u010de\u0161\u0107e je fibrinogen povi\u0161en kao posljedica sistemskog odgovora na upalu (Allen i sur., 1975., Tamzali i sur., 2001.). Ovisno o duljini trajanja bolesti koncentracija albumina mo\u017ee biti i smanjena i povi\u0161ena. Hiperbilirubinemija i povi\u0161enje jetrenih enzima redoviti su nalaz, a tuma\u010de se kao posljedica jake hemolize. Pri opisu kroni\u010dnog oblika bolesti spominje se samo blaga anemija bez promjene koncentracije serumskog bilirubina. Ve\u0107ina spomenutih promjena nije specifi\u010dna za piroplazmozu konja i mo\u017ee se manifestirati razli\u010ditom ja\u010dinom (Allen i sur., 1975., Camacho i sur., 2005., Zobba i sur., 2008.). Klini\u010dke razlike uo\u010dene su i izme\u0111u pojedinih molekularnom sojeva T. equi<\/em>, a globalna va\u017enost molekularne tipizacije va\u017ena je i kod uvoza i izvoza invadiranih konja s novim genotipima T. equi<\/em>, osobito s obzirom na \u010dinjenicu da je trenutno serolo\u0161ka detekcija ovih parazita upitna (Manna i sur., 2018., Bhoora i sur., 2020.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n S obzirom da klini\u010dka slika piroplazmoze konja nije specifi\u010dna, to\u010dna dijagnostika zahtijeva specifi\u010dne dijagnosti\u010dke metode. Izravne metode uklju\u010duju dokaz eritrocitnih unutarstani\u010dnih inkluzija na Giemsom obojenim krvnim razmazima ili otiscima organa te molekularne metode (Criado-Fornelio i sur., 2003., Alhassan i sur., 2007.). Giemsom obojeni krvni razmazi pristupa\u010dna su i povoljna metoda prikladna za dokazivanje krvnih parazita u akutno invadiranih konja, dok se prisutnost DNK B. caballi<\/em> ili T. equi<\/em> u tkivu nositelja i organima krpelja ustvr\u0111uje pomo\u0107u molekularnih metoda (De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\n Neizravne se metode temelje na dokazu specifi\u010dnih protutijela te uklju\u010duju test reakcije vezanja komplementa (RVK), indirektnu imunoflorescenciju (IFAT), indirektni imunoenzimni test (iELISA) i kompetitivni imunoenzimni test (cELISA). Svjetska organizacija za zdravlje \u017eivotinja preporu\u010da IFA i cELISA testove za dijagnostiku latentnih nositelja u me\u0111unarodnom prometu konja.<\/p>\n U konja s klini\u010dkim simptomima piroplazmoze diferencijalne dijagnoze uklju\u010duju influencu, infekcioznu anemiju kopitara te anaplazmozu i boreliozu kao zna\u010dajne krpeljima prenosive bolesti konja.<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Primarni cilj lije\u010denja piroplazmoze je eliminacija ili supresija klini\u010dke slike bolesti specifi\u010dnim antibabezijskim lijekovima te lije\u010denje \u017eivotno ugro\u017eavaju\u0107e anemije (Rothschild i Knowles, 2007.). U blagim i umjerenim, nekompliciranim slu\u010dajevima dovoljno je antibabezijsko lije\u010denje, dok te\u0161ki slu\u010dajevi piroplazmoze konja ponekad zahtijevaju i potpornu terapiju. Ona mo\u017ee uklju\u010divati transfuziju krvi s ili bez teku\u0107inske terapije, antibiotsku terapiju, dodatak elektrolita i vitamina te dodatnu prehranu (De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\n Niti jedan antibabezijski pripravak nije u potpunosti u\u010dinkovit i djelotvoran (Torbica i sur., 2013.) iz \u010dega proizlazi da navedeno lije\u010denje ne isklju\u010duje u potpunosti invaziju piroplazmama. Parazit T. equi<\/em> op\u0107enito je otporniji na lije\u010denje od B. caballi<\/em> (Schein, 1988., Vial i Gorenflot, 2006.). Aromati\u010dni diamidi i srodni spojevi, uklju\u010duju\u0107i diminazen diaceturat, amikarbalid disetionat i imidokarb dipropionat pokazali su se kao u\u010dinkoviti antibabezijski lijekovi (Schein, 1988., Br\u00fcning, 1996., De Waal i Van Heerden, 2004.). Za oboljele \u017eivotinje koje borave u enzootskim podru\u010djima lije\u010denje ne bi trebalo imati za cilj trajno uklanjanje parazita iz organizma (Van Heerden, 1996.), osim ako se konji ne sele iz enzootskih u podru\u010dja slobodna od bolesti (De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\n Imidokarb dipropionat je lijek izbora za piroplazmozu konja, koristi se u terapeutske i kemoprofilakti\u010dke svrhe, a ujedno je i lijek izbora za suzbijanje latentnih stanja bolesti za inaparentne nositelja uzro\u010dnika (Vial i Gorenflot, 2006., Schwint i sur., 2008.). Preporu\u010dena doza terapije za T. equi<\/em> je 4 mg\/kg ponavljano \u010detiri puta u razmacima od 72 sata. Za B. caballi<\/em> preporu\u010da se terapija s dva tretmana od 2,2 mg\/kg u razmaku od 24 sata (Radostits i sur., 2007.). Preporu\u010den na\u010din aplikacije je intramuskularno ili supkutano, ali ne i intravenozno (Vial i Gorenflot, 2006.).<\/p>\n Imidokarb ima \u0161iroku distribuciju u tjelesnim teku\u0107inama i tkivima. Poznato je da kombinacija imidokarba s nukleinskim kiselinama uzro\u010dnika mo\u017ee prouzro\u010diti djelomi\u010dnu denaturaciju DNK parazita. To dovodi do dilatacije na nuclea cisterna, karioreksu, citoplazmatsku vakuolizaciju i ribosomalnu diminuaciju (Br\u00fcning, 1996.). Imidokarb inhibira i unos inozitola u eritrocite i time dovodi do \u201eizgladnjivanja\u201c parazita (Vial i Gorenflot, 2006.). Ovaj tretman uklanja B. caballi<\/em> iz organizma, a kod invazije s T. equi<\/em> eliminira klini\u010dku sliku. U konja su uo\u010dene ozbiljne nuspojave: depresija, znojenje, nemir, slinjenje, poja\u010dano suzenje o\u010diju, mioza, serozni iscjedak iz nosa, gastrointestinalni hipermotilitet, koli\u010dni bolovi te lokalna nadra\u017eenost na mjestu aplikacije lijeka.<\/p>\n Dodatna primjena atropina, glikopirolata ili podjela doze imidokarba u dvije aplikacije s razmakom od 30 minuta, smanjile su ili sprije\u010dile nuspojave lijeka (Van Heerden, 1996.). Toksi\u010dna doza imidokarb dipropionata u konja je 10 mg\/kg tjelesne te\u017eine, a LD50 je oko 16 mg\/kg tjelesne te\u017eine nakon intramuskularne primjene dva puta u intervalu od 48 sati (Adams, 1981., De Waal i Van Heerden, 2004.). Uginu\u0107a su posljedica nekroze jetre i bubrega, koja se javljaju u roku od \u0161est dana nakon prve injekcije (Adams, 1981.).<\/p>\n Izrada cjepiva poku\u0161ana je u nekoliko navrata, no do danas nije dostupno cjepivo za piroplazmozu konja. Suzbijanje piroplazmoze se u velikoj mjeri oslanja na lije\u010denje antibabezijskim lijekovima, kontrolu vektora krpelja i ograni\u010denje kretanja invadiranih konja. Mjere suzbijanja razlikuju se ovisno o statusu piroplazmoze u odre\u0111enom podru\u010dju. Prevencija uno\u0161enja zara\u017eenih krpelja u podru\u010dje bez bolesti mo\u017ee biti ote\u017eana ili nemogu\u0107a, osobito ukoliko susjedne zemlje imaju visoku invadiranost krpelja. Kako bi se smanjio rizik od uno\u0161enja krpelja obi\u010dno se u vrijeme uvoza provode stroga karantena i tretiranje konja akaricidima (Friedhoff i sur., 1990.). Dakle, kontinuirano pra\u0107enje bolesti, suzbijanje krpelja te uklanjanje trajno invadiranih \u017eivotinja temelji su programa suzbijanja piroplazmoze konja (Radostits i sur., 2007.).<\/p>\n <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Piroplazmozu konja mogu prouzro\u010diti paraziti Theileria equi<\/em> i Babesia caballi<\/em>, a prenose ih krpelji \u0161ikare (porodica Ixodidae<\/em>). Paraziti invadiraju eritrocite \u0161to ponajprije dovodi do hemoliti\u010dke anemije te se bolest javlja u akutnom, supakutnom ili kroni\u010dnom obliku. Klini\u010dka prezentacija i lije\u010denje piroplazmoze razlikuju se ovisno o uzro\u010dniku bolesti, \u0161to nagla\u0161ava va\u017enost ustvr\u0111ivanja rasprostranjenosti uzro\u010dnika. Otkrivanje kroni\u010dno oboljelih konja bez klini\u010dke manifestacije bolesti va\u017ena je zbog smanjene radne i rasplodne sposobnosti \u017eivotinja te sprje\u010davanja daljnjeg \u0161irenja bolesti. <\/a> 1. ABDELKEBIR, R., H. SAHIBI, S. LASRI, W. C. JOHNSON, L. S. KAPPMEYER, A. HAMIDOUCH, D. P. KNOWLES and W. L. GOFF (2001): Validation of a competitive enzyme- linked immunosorbent assay for diagnosing Babesia equi infections of Moroccan origin and its use in determining the seroprevalence of B. equi in Morocco. J. Vet. Diag. Invest. 13, 249\u2012251. <\/a> ▲<\/a><\/p>\n Equine piroplasmosis is a haemoprotozoic disease of wide geographical distribution and worldwide significance, caused by two haemoprotozoans, Theileria equi<\/em> and Babesia caballi<\/em>. The occurrence of piroplasmosis is closely related to the geographical distribution and seasonal activity of the carriers of ixodid ticks. Intraerytocytic piroplasms of T. equi<\/em> and B. caballi<\/em> cause acute, subacute or chronic disease in equines, and may also cause neonatal babesiosis and abortion in mares. Pathogenicity and clinical manifestation differ for each of the causative agents of piroplasmosis, due to their specific life cycles. Many horses remain subclinically infected with low parasitemia and inapparent disease. Diagnosis of horse piroplasmosis is performed by direct (evidence of the parasite) and indirect methods (evidence of specific antibodies). Differential diagnoses of equine piroplasmosis include equine influenza, equine infectious anaemia, as well as anaplasmosis and borreliosis as significant tick-borne equine diseases.<\/p>\n Key words:<\/strong> horse; piroplasmosis; Babesia caballi; Theileria equi<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" J. Goti\u0107, M. Crnogaj*, I. \u0160mit, N. Brklja\u010da Bottegaro, D. Grden, V. Mrljak i R. Beck Dr. sc. Jelena GOTI\u0106,<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":0,"menu_order":3,"comment_status":"closed","ping_status":"open","template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28],"tags":[39,37,38,40],"issuem_issue":[72],"ppma_author":[41,42,152,142,289,290,291],"class_list":["post-106","article","type-article","status-publish","format-standard","hentry","category-review-articles","tag-babesia-caballi","tag-horses","tag-piroplazmoza","tag-theileria-equi","issuem_issue-52-1"],"yoast_head":"\n
\nDr. sc. Jelena GOTI\u0106<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Martina CRNOGAJ<\/strong>*, dr. med. vet., docentica, (dopisni autor, e-mail: mcrnogaj@vef.hr), dr. sc. Iva \u0160MIT<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Nika BRKLJA\u010cA BOTTEGARO<\/strong>, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Darko GRDEN<\/strong>, dr. med. vet., docent, dr. sc. Vladimir MRLJAK<\/strong>, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Hrvatska; dr. sc. Relja BECK<\/strong>, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska<\/div>\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/pdf.png\")
<\/a>https:\/\/doi.org\/10.46419\/vs.52.1.1<\/a><\/div>\n<\/p>\nSa\u017eetak<\/a>Uvod<\/a>Epizotiologija<\/a>Patogeneza<\/a>Klini\u010dka slika<\/a>Dijagnostika<\/a>Lije\u010denje i suzbijanje<\/a>Zaklju\u010dak<\/a>Literatura<\/a>Abstract<\/a><\/span><\/div>\n\n
Sa\u017eetak<\/h2>\n
\nUvod<\/h2>\n
\nBabesia caballi<\/em><\/h3>\n
\nKrpelji invadiraju nositelje tijekom hranjenja kada sporozoiti prodiru u eritrocite i odmah se razviju u trofozoite te podijele u dva velika kru\u0161kolika merozoita. Takvi merozoiti predstavljaju invazijski stadij za neinvadirane krpelje koji se hrane na invadiranim \u017eivotinjama.
\nVe\u0107ina unesenih merozoita bude uni\u0161tena u probavnom sustavu krpelja, no oni koji pre\u017eive nastavljaju daljnji razvoj (Schein, 1988., Rothschild i Knowles, 2007.). Babesia caballi<\/em> se u nositelja kralje\u017enjaka razvija isklju\u010divo u eritrocitima, \u0161to predstavlja osnovnu razliku u usporedbi s T. equi<\/em>.
\nUnutar eritrocita parazit se razvija iz malog anaplazmoidnog tijela (trofozoita) koji se sastoji prete\u017eito od nuklearnog materijala u ve\u0107u ameboidnu sferu koja se dijeli na dva velika piriformna kru\u0161kolika tijela (merozoiti) veli\u010dine pribli\u017eno 2 \u2012 5 \u03bcm i 1,3 \u2012 3 \u03bcm u promjera. Eritrociti rijetko sadr\u017ee vi\u0161e od dva parazita. Parazitemija B. caballi<\/em> je uglavnom niska te rijetko zahva\u0107a vi\u0161e od 1 % eritrocita (Friedhoff i sur., 1990., De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\nTheileria equi<\/em><\/h3>\n
\nSporonti ostaju nepromijenjeni unutar \u017elijezda slinovnica tijekom stadija nimfe i adulta krpelja (Mehlhorn i Schein, 1998., De Waal i Van Heerden, 2004.). U krpeljima se za razliku od B. caballi<\/em> odvija isklju\u010divo transtadijski prijenos. Invadirani krpelji tijekom hranjenja na konjima putem sline ubrizgavaju sporozoite T. equi<\/em> u novog doma\u0107ina sisavaca. Shizogonija se odvija unutar limfocita gdje se formiraju mikroshizonti i makroshizonti (Schein, 1988., Br\u00fcning, 1996., Uilenberg, 2006.).
\nTi oblici u kona\u010dnici daju oko 200 merozoita po invadiranoj stanici, koji ulaze u eritrocite i razmno\u017eavaju se dvojnom diobom veli\u010dine 2 \u2012 3 \u03bcm (Mehlhorn i Schein., 1998., De Waal i Van Heerden, 2004.).
\nDvije ili \u010detiri unutarstani\u010dne inkluzije u eritrocitima tvore prepoznatljiv oblik \u201emalte\u0161kog kri\u017ea\u201d (Schein, 1988., Vial i Gorenfl ot, 2006.). Nakon rupture eritrocita merozoiti ulaze u druge eritrocite, gdje se pokre\u0107e jo\u0161 jedna faza nespolnog razmno\u017eavanja. Parazitemija obi\u010dno zahva\u0107a 1 \u2012 5 % eritrocita, ali zabilje\u017eena je i invadiranost do 80 % eritrocita (Mehlhorn i Schein, 1998., De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\nEpizotiologija<\/h2>\n
\n
\nSchein (1988.) smatra da samo 10 % svjetske populacije konja \u017eivi u podru\u010djima slobodnim od piroplazmoze konja; SAD, Kanada, Island, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grenland, zemlje sjeverne Europe, Irska, Singapur, Japan, Novi Zeland i Australija.<\/p>\n
\nVjerojatni razlog tome jest \u010dinjenica da su invazije T. equi<\/em> uglavnom do\u017eivotne (Schein, 1988., R\u00fcegg i sur., 2008.) dok se paraziti B. caballi<\/em> steriliziraju terapijom ili spontano nestanu iz nositelja u periodu od 1-5 godina (R\u00fcegg i sur., 2007.). Dr\u017eanje konja u velikim krdima na ograni\u010denom podru\u010dju omogu\u0107uje \u010de\u0161\u0107i transstadijski prijenos invadiranih krpelja te slu\u017ee kao rezervoar parazita za \u0161irenje piroplazmoze konja prouzro\u010dene T. equi<\/em> (Abdelkebir i sur., 2001.).<\/p>\n
\nBabesia caballi<\/em> mikroskopski je ustvr\u0111ena u 403 konja koji su prete\u017eito bili iz kontinentalnog dijela RH, a T. equi<\/em> u svega jednom krvnom razmazu konja. Iz navedenog je zaklju\u010deno da je B. caballi<\/em> dominantni uzro\u010dnik akutne klini\u010dke piroplazmoze konja na podru\u010dju RH. Tako\u0111er, 2015., je opisano 14 akutnih slu\u010dajeva od kojih je B. caballi<\/em> kao uzro\u010dnik dokazana u 13 konja, a T. equi<\/em> u samo jednom slu\u010daju. Ukupna u\u010destalost piroplazmoze u Republici Hrvatskoj potvr\u0111ena PCR-om i cELISA-om u tome je istra\u017eivanju iznosila 24,71 % (Goti\u0107, 2015.). DNK oba uzro\u010dnika piroplazmoze konja dokazana su i u akutno oboljelih pasa iz Zagreba (Beck i sur., 2009.).<\/p>\nPatogeneza<\/h2>\n
\n
\nRazli\u010diti stupnjevi trombocitopenije, hipofosfatemije, hipoferonemije i hiperbilirubinemije \u010dest su nalaz na vrhuncu parazitemije (De Waal i Van Heerden, 2004., Camino i sur., 2019.). U te\u0161ko oboljelih konja, hemoliza mo\u017ee dovesti do hemoglobinske nefroze i uremije. Konkurentne infekcije mogu komplicirati piroplazmozu konja te prouzro\u010diti diseminiranu intravaskularnu koagulaciju (De Waal i Van Heerden, 2004.).<\/p>\nKlini\u010dka slika<\/h2>\n
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/slika01-piroplazmoza-konja.jpg\")
\n![\"\"](\"https:\/\/veterinarska-stanica-journal.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/tablica01-piroplazmoza-konja.gif\")
Dijagnostika<\/h2>\n
\nLije\u010denje i suzbijanje<\/h2>\n
\nZaklju\u010dak<\/h2>\n
\n
\nTemelji programa suzbijanja piroplazmoze konja su kontinuirano pra\u0107enje bolesti, suzbijanje krpelja te uklanjanje trajno invadiranih \u017eivotinja.<\/p>\n
\nLiteratura<\/strong> [… prika\u017ei]<\/span><\/a><\/span><\/p>\n ▲<\/a><\/p>\n
\n2. ADAMS, L. G. (1981): Clinicopathological aspects of imidocarb diproprionate toxicity in horses. Res. Vet. Sci. 31, 54\u201261.
\n3. ALHASSAN, A., O. M. M. THEKISOE, N. YOKOYAMA, N. INOUE, M. Y. MOTLOANG, P. A. MBATI, H. YIN, Y. KATAYAMA, T. ANZAI, C. SUGIMOTO and I. IGARASHI (2007): Development of loop mediated isothermal amplification (LAMP) method for diagnosis of equine piroplasmosis Vet. Parasitol. 143, 155\u2012160.
\n4. ALLEN, P. C., W. M. FRERICHS and A. A. HOLBROOK (1975): Experimental acute Babesia caballi infections II. Response of platelets and fibrinogen. Exp. Parasit. 37, 373\u2012379.
\n5. BECK, R., L. VOJTA, V. MRLJAK, A. MARINCULI\u0106, A. BECK., T. \u017dIVI\u010cNJAK and M. S. CACCIO (2009): Diversity of Babesia and Theileria species in symptomatic and asymptomatic dogs in Croatia. Int. J. Parasitol. 39, 843\u2012848.
\n6. BHOORA, R. V., N. E. COLLINS, L. SCHNITTGER, C. TROSKIE, R. MARUMO, K. LABUSCHAGNE, R. M. SMITHE, D. L. DALTON and S. MBIZENI (2020): Molecular genotyping and epidemiology of equine piroplasmids in South Africa. Ticks Tick. Borne Dis. 11, 101358.
\n7. BOLDBAATAR, D., X. XUAN, B. BATTSETSEG, I. IGARASHI, B. BATTUR, Z. BATSUKH, B. BAYAMBAA and K. FUJISAKI (2005): Epidemiological study of equine piroplasmosis in Mongolia. Vet. Parasitol. 127, 29\u201232.
\n8. BUTLER, C. M., M. M. SLOET VAN OLDRUITENBORGH-OOSTERBAAN, T. A. E. STOUT, J. H. VAN DER KOLK, L. VAN DEN WOLLENBERG, M. NIELEN, F. JONGEJAN, A. H. WERNERS and D. J. HOUWERS (2012): Prevalence of the causative agents of equine piroplasmosis in the South West of The Netherlands and the identification of two autochthonous clinical Theileria equi infections. Vet. J. 193, 381\u2012385.
\n9. BR\u00dcNING, A. (1996): Equine piroplasmosis: an update on diagnosis, treatment and prevention. Brit. Vet. J. 152, 139\u2012151.
\n10. CAMACHO, A. T., F. J. GUITIAN, E. PALLAS, J. J. GESTAL, A. S. OLMEDA, M. A. HABELA, S. R. 3RD TELFORD and A. SPIELMAN (2005): Theileria (Babesia) equi and Babesia caballi infections in horses in Galicia, Spain. Trop. Anim. Health. Pro. 37, 293\u2012302.
\n11. CAMINO, E., A. DORREGO, A. CARVAJAL, A. BUENDIA-ANDRES, K. A. DE JUAN, A. DOMINGUEZ and F. CRUZ-LOPEZ (2019): Serological, molecular and hematological diagnosis in horses with clinical suspicion of equine piroplasmosis: Pooling strengths. Vet. Parasitol. 275, 108928.
\n12. CRIADO-FORNELIO, A., A. MARTINEZ-MARCOS, A. BULING-SARANA and J. C. BARBA-CARRETERO (2003): Molecular studies on Babesia, Theileria and Hepatozoon in southern Europe: Part I. Epizootiological aspects. Vet. Parasitol. 113, 189\u2012201.
\n13. DE WAAL, D. T. (1992): Equine piroplasmosis: a review. Brit. Vet. J. 148, 6\u201214.
\n14. DE WAAL, D. T. and J. VAN HEERDEN (2004): Equine Babesiosis. In: Infectious Diseases of Livestock (Du Plessis, I. ed.). Oxford University Press, Cape Town. Pp. 425\u2012434.
\n15. FRIEDHOFF, K. T., A. M. TENTER and I. MULLER (1990): Haemoparasites of equines: Impact on international trade of horses. Rev. Sci. Tech. 9, 1187\u20121194.
\n16. GOTI\u0106, J. (2015): Klini\u010dka i serolo\u0161ka dijagnostika te molekularna tipizacija uzro\u010dnika piroplazmoze konja na podru\u010dju Republike Hrvatske. Disertacija. Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu.
\n17. GUIMARAES, A. M., J. D. LIMA and M. F. RIBEIRO (1998): Sporogony and experimental transmission of Babesia equi by Boophilus microplus. Parasitol. Res. 84, 323\u2012327.
\n18. HAILAT, N. Q., S. Q. LAFI, A. M. AL-DARRAJI and F. K. AL-ANI (1997): Equine babesiosis associated with strenuous exercise: clinical and pathological studies in Jordan. Vet. Parasitol. 69, 1\u20128.
\n19. HANAFUSA, Y., K. O. CHO, T. KANEMARU, R. WADA and C. SUGIMOTO, M. ONUMA (1998): Pathogenesis of Babesia caballi infection in experimental horses. J. Vet. Med. Sci. 60, 1127\u20121132.
\n20. KARATEPE, B., M. KARA TEPE, A. CAKMAK, Z. KARAER and G. ERGUN (2009): Investigation of seroprevalence of Theileria equi and Babesia caballi in horses in Nigde province, Turkey. Trop. Anim. Health Pro. 41, 109\u2012113.
\n21. MANNA, G., A. CERSINI, R. NARDINI, L. E. B. DEL PINO, V. ANTOGNETTI. M. ZINI, R. CONTI, R. LORENZETTI, V. VENEZIANO, G. L. AUTORINO and M. T. SCICLUNA (2018): Genetic diversity of Theileria equi and Babesia caballi infecting horses of Central-Southern Italy and preliminary results of its correlation with clinical and serological status. Ticks Tick. Borne Dis. 9, 1212\u20121220.
\n22. MEHLHORN, H. and E. SCHEIN (1998): Redescription of Babesia equi Laveran, 1901 as Theileria equi (Mehlhorn, Schein 1998). Parasitol. Res. 84, 467\u2012475.
\n23. POTGIETER, F. T., D. T. WAAL and E. S. POSNETT (1992): Transmission and diagnosis of equine babesiosis in South Africa. Mem. Inst. Oswaldo Cruz 87, 139\u2012142.
\n24. RADOSTITS, O. M., C. C. GAY, K. W. HINCHCLIFF and P. D. CONSTABLE (2007): Veterinary Medicine: A textbook of diseases of cattle, horses, sheep, pigs and goat 10th Ed. W. B. Saunders Co., Philadelphia, USA.
\n25. RIBEIRO, M. F., J. O. COSTA and A. M. GUIMARAES (1999): Epidemiological aspects of Babesia equi in horses in Minas Gerais, Brazil. Vet. Res. Commun. 23, 385\u2012390.
\n26. RICHTER, S. (1954): Vrste Haemosporidia konja i goveda u NR Hrvatskoj njihova ra\u0161irenost i vrijeme pojavljivanja. Disertacija. Veterinarski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu.
\n27. ROTHSCHILD, C. and D. KNOWLES (2007): Equine piroplasmosis. In: Equine Infectious Diseases (Sellon, D. C., M. T. Long, eds.). Elsevier Saunders, St. Louis. Pp. 465\u2012473.
\n28. R\u00dcEGG, S. R., P. TORGERSON, P. DEPLAZES and A. MATHIS (2007): Age-dependent dynamics of Theileria equi and Babesia caballi infections in southwest Mongolia based on IFAT and\/or PCR prevalence data from domestic horses and ticks. Parasitology 134, 939\u2012947.
\n29. R\u00dcEGG, S. R., D. HEINZMANN, A. D. BARBOUR and P. R. TORGERSON (2008): Estimation of the transmission dynamics of Theileria equi and Babesia caballi in horses. Parasitology 135, 555\u2012565.
\n30. SCHEIN, E. (1988): Equine babesiosis. In: Babesiosis of domestic animals and man (Ristic, M. ed.). CRC Press, Boca Raton. Pp. 197\u2012208.
\n31. SCHWINT, O. N., D. P. KNOWLES, M. W. UETI, L. S. KAPPMEYER and G. A. SCOLES (2008): Transmission of Babesia caballi by Dermacentor nitens (Acari: Ixodidae) is restricted to one generation in the absence of alimentary reinfection on a susceptible equine host. J. Med. Entomol. 45, 1152\u20121155.
\n32. SCOLES, G. A., H. J. HUTCHESON, J. L. SCHLATER, S. G. HENNAGER, A. M. PELZEL and D. P. KNOWLES (2011): Equine piroplasmosis associated with Amblyomma cajennense ticks, Texas, USA. Emerg. Infect. Dis. 17, 1903\u20121905.
\n33. SCOLES, G. A. and M. W. UETI (2015): Vector ecology of equine piroplasmosis. Annu. Rev. Entomol. 60, 561\u2012580.
\n34. SEIFI, H. A., M. MOHRI and K. SARDARI (2000): A mixed infection of Babesia equi and Babesia caballi in a racing colt: A report from Iran. J. Eq. Vet. Sci. 20, 858\u2012860.
\n35. TAMZALI, Y., J. F. GUELFI and J. P. BRAUN (2001): Plasma fibrinogen measurement in the horse: comparison of Millar\u2019s technique with a chronometric technique and the QBC-Vet Autoreader. Res. Vet. Sci. 71, 213\u2012217.
\n36. TORBICA, G., Lj. BEDRICA, M. SAMARD\u017dIJA, M. LIPAR, D. LJUBOJEVI\u0106, M. KRESZINGER, D. \u0110URI\u010cI\u0106 and I. HARAPIN (2013): Canine babesiosis treatment with three different medicines. Acta Vet. Beograd 63, 279\u2012290.
\n37. UETI, M. W., G. H. PALMER, G. A. SCOLES, L. S. KAPPMEYER and D. P. KNOWLES (2008): Persistently infected horses are reservoirs for intrastadial tick-borne transmission of the apicomplexan parasite Babesia equi. Infect. Immun. 76, 3525\u20123529.
\n38. UILENBERG, G. (2006): Babesia \u2012 A historical overview. Vet. Parasitol. 138, 3\u201210.
\n39. VAN HEERDEN, J. V. (1996): Equine babesiosis in South Africa: a report of two cases. Equine Vet. Educ. 8, 3\u20125.
\n40. VIAL, H. J. and A. GORENFLOT (2006): Chemotherapy against babesiosis. Vet. Parasitol. 138, 147\u2012160.
\n41. WISE, L. N., L. S. KAPPMEYER, R. H. MEALEY and D. P. KNOWLES (2013): Review of equine piroplasmosis. J. Vet. Internal Med. 27, 1334\u20121346.
\n42. ZANET, S., M. BASSANO, A. TRISCIUOGLIO, I. TARICCO and E. FERROGLIO (2017): Horses infected by Piroplasms different from Babesia caballi and Theileria equi: species identification and risk factors analysis in Italy. Vet. Parasitol. 236, 38\u201241.
\n43. ZOBBA, R., M. ARDU, S. NICCOLINI, B. CHESSA, L. MANNA, R. COCCO and M. R. P. PARPAGLIA (2008): Clinical and laboratory findings in equine piroplasmosis. J. Equine Vet. Sci. 28, 301\u2012308.<\/em><\/p>\n<\/div>\n\n
Equine piroplasmosis<\/h2>\n
\nJelena GOTI\u0106<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Iva \u0160MIT<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Martina CRNOGAJ<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Nika BRKLJA\u010cA BOTTEGARO<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Darko GRDEN<\/strong>, DVM, PhD, Assistant Professor, Vladimir MRLJAK<\/strong>, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Relja BECK<\/strong>, DVM, PhD, Scientific Advisor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia<\/div>\n
\n